Od polovine 19. pa do polovine 20. vijeka brojne velike žene zadužile su srpski narod svojim dobročinstvom i humanošću spasavajući ugroženu nejač, a posebno “brišući suze” siročićima, kojih tada bijaše mnogo na balkanskoj istorijskoj vjetrometini. U ovoj priči s poštovanjem ćemo se sjetiti Jelene Samardžije i Jovanke Šiljak, koje to bez sumnje i te kako zaslužuju.

Pod okriljem Mitropolije dabrobosanske 1887. godine formirano je filantropsko udruženje Krajcarsko štedivno društvo pravoslavnih Srpkinja u Sarajevu (u daljem tekstu Krajcarsko društvo), a na prvoj skupštini 11.12. (na Materice) 1888. izabrana je predsjednica Jovanka Besarović. Glavnom odboru 10. marta 1891. pristupa jedna izuzetna žena, Jelena Samardžija, koja će ostaviti dubok trag na polju socijalnog i nacionalnog rada među Srbima Sarajeva. Krajcarsko društvo niz godina snažno radi na pomaganju sirotinje, a posebno seoske djece, koja željna obrazovanja, skoro “gola života” dolaze u Sarajevo na školovanje. Zbog Kalajeve rigidne politike vremenom se javilo određeno posustajanje u radu društva, no 26. aprila 1906. na čelo dolazi gospođa Samardžija, donoseći novu energiju i polet.

Broj redovnih i pomažućih članica se umnožava, pronalaze se dobrotvori, obilaze ubogi, njeguju bolesnici, te dijeli hrana, odjeća i novac mnogim nevoljnicima. Društvo je preimenovano u Dobrotvornu zadrugu “Srpkinja” (u daljem tekstu Zadruga), koja uskoro otvara djevojačku školu, đački internat i đačku trpezu za oko 150 korisnika, a počinje sa radom i njeno sirotište. Zadruga se istovremeno bori za ljudska i kolektivna prava ugnjetenog srpskog naroda, te radi na buđenju nacionalne svijesti i njegovanju srpske tradicije. Rezultati postaju sve vidljiviji, pa i ugled Zadruge raste, a sa njim podrška darodavaca. Čak i seljaci šalju hranu za trpezu. Ko god je pokucao na vrata Zadruge u Čemerlinoj ulici svakom se pomoglo.

Članice Zadruge “Srpkinja” su sa svojim štićenicama izrađivale ručne radove te umjetnički oslikana vaskršnja jaja, kao i Đurđevdanski cvijet, što je prodavano na vrlo posjećenim izložbama radi prikupljana potrebnih sredstava. Svoje radove su predstavile čak i na izložbi u Pragu pod nazivom “Srpska žena” i dobile visoko priznanje. Tijesno se sarađuje sa Kolom srpskih sestara i svim drugim nacionalnim društvima i udruženjima, dok su čvrste veze sa Beogradom držane u strogoj tajnosti. Na svečanosti osvećenja Zadrugine zastave došle su predstavnice ženskih udruženja iz svih srpskih zemalja. Pamti se Jelenin nadahnuti vatreni govor.

Sve pomjesne Zadruge “Srpkinje” iz BiH, njih 24, osnivaju svoj savez 1911, a za predsjednicu biraju Jelenu Samardžiju, ženu rijetke humanitarne osjetljivosti i hrabrosti.  Te godine umire čuvena srpska dobrotvorka Adelina Irbi, koja zbog dugogodišnje saradnje i prisnog prijateljstva sa Samardžijom svu svoju imovinu testamentom ostavi Zadruzi “Srpkinja”.

Kad bukne Balkanski rat 1912, članice ove zadruge danonoćno prikupljaju materijalnu pomoć i u tajnosti je šalju braći preko Drine. U znak zahvalnosti, Crveni krst Srbije Samardžiji dodjeljuje svoje visoko odlikovanje. Stoji podatak da su 1913. “sarajevske gospođe držale kurseve za njegu ranjenika, da bi polaznice po potrebi dobrovoljno išle u ratne bolnice”. Vlasti to budno prate pa im tokom 1913. prave ozbiljne smetnje u radu.

A onda, 1914. poslije Gavrilovih pucnjeva u Sarajevu, poče strašna stradija srpskog naroda, a na udaru krvožedne rulje nađe se sve što je srpsko. Poče Veliki rat i rad srpskih organizacija, pa tako i Zadruge, potpuno se zabranjuje, a po Zakonu o izuzetnim mjerama masovna hapšenja, vješanja i interniranja u logore su svakodnevna. No Srpkinje Sarajke i u tim uslovima neumorno djeluju zaokupljene brigom za mnoštvo unesrećenih koji vape za pomoć. Stravičan je bio pomor srpske nejači u Dobojskom logoru, gdje je umoreno preko 12.000 Srba, većinom djece. Logorske knjige kazuju da su samo aprila 1916. na grozan način ugašena 643 dječja života. Djeca umiru na sve strane u lošim higijenskim uslovima, gladne, gole i bose masovno odnosi tuberkuloza, pjegavi tifus i španska groznica. Broj ratne siročadi je stalno rastao. Vlasti u Sarajevu otvaraju nekoliko domova za ratnu siročad: u zgradi konvikata na Obali, u zgradi Pravoslavne bogoslovije u Reljevu, zatim domove na Palama i u Mladicama kod Kobiljdola (Kasindola), koje su vodile časne sestre.

Rasturanje “Vardara”

Članice sarajevske Dobrotvorne zadruge “Srpkinja” su ilegalno rasturale “Vardar”, list beogradskog Kola srpskih sestara, koji je u Bosni zabranjivan i plijenjen. “Vardar” iz 1907. je poručivao: “Negujmo u našoj deci na prvome mestu ljubav spram svega što je srpsko, jer je ona najbolji učitelj. Neka je svako srpsko dete vezano srecem svojim za svoju Otadžbinu: Neka skroz poznaje svoj narod; neka se diči njegovim vrlinama a neka ga peku njegove mane, neka mu je srpska reč najslađa, srpska pesma najmilija, srpsko nebo najvedrije, a srpska beda najbliža; neka usplamti kad vidi Srpsku Zastavu, a Beli Dvoglavi Orao neka mu je druga ikona!”

Povrh svega nastupaju sušne godine 1916. i 1917, kiša 1916. nije pala od 9. aprila do 7. oktobra. Zavlada glad, posebno u Hercegovini i zapadnoj Bosni. Užasna smrt kosi ljude i na desetine hiljada djece. Mitropolit Petar uporno poziva vlasti da učine nešto pa se počinje sa izmještanjem djece na prehranu u Slavoniju i Vojvodinu. Posebni odbori pratili su taj proces, a mnoge Srpkinje požrtvovano su se borile za spas ovih malih živih kostura. Zagrepčanka Jelena Ćuk za njih širom otvori vrata svoje kuće i sav nemali imetak troši, neumorno prateći konvoje i nalazeći im smještaj.

Foto: glassrpske.com

Prava samarićanka je bila i prijedorska učiteljica Georgina Stojanović. Na prostor Slavonije i Vojvodine tokom 1918. stiglo je oko 14.000 većinom srpske djece.

Po svršetku rata stanje je teško i preteško, zadrugarke sa Jelenom na čelu ponovo kreću u ofanzivu i opet su u fokusu naravno djeca, njihovo zdravlje i obrazovanje. Briga o siročadima je u Kraljevini SHS smatrana najsvetijim zadatkom društva. Vidovdanskim ustavom (1921) naglašena je uloga majki i briga o djeci, a godinu dana kasnije donesen je Zakon o zaštiti djece i mladeži. Harala je tuberkuloza, malarija, srdobolja, rahitis, gušavost, malokrvnost, šarlah, krzamak, male i ovčije boginje, difterija, pjegavi i trbušni tifus, kožne i razne druge bolesti. Sve do početka 30-ih umiralo je godišnje preko 20.000 djece, što je činilo oko 50 odsto od svih smrtnih slučajeva u BiH.

Početkom 1919. formirano je Državno odjeljenje za zaštitu djece i mladeži. Otvaraju se dječiji domovi i dispanzeri radi sistematskog praćenja zdravlja djece i sprovođenja zaštitnih mjera. Te godine u Sarajevu je otvorena dječja školska ambulanta, zatim dječja poliklinika na Skenderiji, na čelu sa dr Marom Kurtović. Ekonomski slaba država se uveliko oslanjala na pomoć humanitarnih društava. Jelena Samardžija tada na Palama (Kalovita brda) uređuje dom za sirotu i bolesnu djecu.

Foto: glassrpske.com

Iako već u godinama i dosta narušenog zdravlja, krajnjim snagama se bori da još nešto učini za te male mučenike. Ustaje još za mraka i cijeli dan se neumorno stara oko njihovog izlječenja i oporavka. Djeci je pored materijalne podrške trebalo pružiti ljudsku toplinu i utjehu. Svakom djetetu pristupa blago, materinski i tu, na tom uzvišenom poslu, ovu plemenitu ženu prije 120 godina zateče smrt 14. novembra 1923.

Ta čestita Srpkinja rodila se na prostoru današnje Hrvatske u priznatoj srpskoj oficirskoj porodici Peleš. Kao obrazovana i umna mlada žena prihvata se posla učiteljice u Mitrovici i Vrginu mostu, a poslije udaje radi muževe službe dolaze u Sarajevo. Ova uzorna žena je, pored brige za stotine i hiljade Srpčadi, odgojila i na put izvela i petoro svoje djece.

Tih godina na scenu stupa njena, više nego dostojna, nasljednica, Jovanka Joka Šiljak, žena čelične volje, dugogodišnja predsjednica Zadruge “Srpkinja”. Ona će biti i povjerenica državnih socijalnih organa poput Mjesne zaštite djece, a potom i Zdravstvenog odsjeka zemaljske vlade. Ta žena-borac dugi niz godina biće centralna ličnost socijalnog i humanitarnog djelovanja u Sarajevu.

Jovanka je rođena u selu Vrutcima kod Vrela Bosne 1883. godine, pamti se da je bila prva djevojčica upisana u Osnovnu školu pri Blažujskoj crkvenoj opštini. Po završetku djevojačke škole, zbog problema sa vlastima u Sarajevu, na Cetinju završava Ruski ženski institut 1903. Potom se vraća u rodno mjesto i radi kao učiteljica u Blažuju, no uskoro joj vlasti zabranjuju pedagoški i svaki drugi javni rad zbog njenih patriotskih istupa. Kada se ratne 1917. Austro-Ugarska našla u ekonomskom kolapsu, njene vlasti u Bosni počeše rekviziciju (oduzimanje) hrane, stoke, čak i bakarnog posuđa od seljačkih porodica, koje su i same bile bijedne i osiromašene, jer je muška radna snaga mobilisana u vojsku ili internirane u logore. Narod se rugao novom caru posprdnom pjesmicom: “Care Karlo i Carice Zita, ratujete a nemate žita”.

U takvoj situaciji Jovanka sa sestrom Anom organizuje pobunu žena iz sarajevskog polja protiv te otimačine. One su se na Ilidži motkama obračunale sa žandarmima, a potom protestovale pred zgradom vlade u Sarajevu. Njih 10 je tom prilikom uhapšeno.

Zadruga “Srpkinja” pod Jovankinom upravom počev od 1919. otvara devet dječjih trpeza, gdje će obrok dobijati hiljade djece. U Sarajevu se otvaraju tri obdaništa i jedne jaslice, a u Stambolčiću otvaraju još jedan dječji dom.

Počinje se proslavljati i Dječji dan svakog 6. juna, nakon čega bi uslijedila Dječja nedjelja, pod visokim pokroviteljstvom kraljice Marije. Tom prilikom su priređivane razne kulturno-sportske priredbe sa tombolama i tako prikupljana sredstva za djecu. Stoji podatak da je 1921. u svečanom defileu kroz Sarajevo išlo 5.000 djece iz svih škola i domova. Nosioci organizacije bile su Zadruga “Srpkinja”, Kolo srpskih sestara, Prosjveta, Sokoli i druga patriotska udruženja. Povodom vjenčanja kralja Aleksandra i kraljice Marije 1922, mladenci su objavili da im se ne kupuju svadbeni pokloni, već da se taj novac uplati u Fond za zaštitu djece i vrlo brzo je prikupljeno oko pet miliona dinara. Od te sume Bosni i Hercegovini je odmah uplaćeno oko 25 odsto “za pomaganje sirotana i napuštene djece”.

Za rusku djecu-emigrante u Sarajevu je 1922. otvorena i gimnazija sa programom za kadetsko obrazovanje pod nazivom “Ruski korpus”. Zadruga pomaže i ovu ustanovu, a mnogi su Srbi o većim praznicima svojim kućama na čašćenje vodili mlade ruske kadete.

Sarajevska crkvena opština

I Sarajevska crkvena opština bila je vrlo milosrdna i izdašna u pomaganju sirotinje. Samo 1929. dala je jednokratnu pomoć za 120 siromaha, prosječno po 160 dinara, a pred Božić odjenula 50-oro najsiromašnije djece. Te godine su kupljene dvije kuće za dječji dom i zabavište, koje su vodile kaluđerice iz manastira Kuveždina, podmirujući godišnji trošak od oko 180.000 dinara. Potom je kupljena još jedna kuća i ustupljena je Zadruzi da otvori zanatsku školu za siromašne djevojke. Pored pomenutih troškova, naredne godine je dato za “Slogu” 18.000 dinara, 20.000 dinara šegrtskom domu, Prosvjeti 8.000 din., Zadruzi 3.000 din. i 1.000 din. za spomenik Petru Kočiću.

Početkom 1923. u sirotinjskim domovima BiH bilo je smješteno 848 djece, od čega 644 muških, a do kraja tridesetih taj broj je porastao na oko 2.500 djece. Tim goluždravim tićima, koje je strašna bura oborila na najniže grane, trebala je hrana, odjeća, ali i toplina porodice. Srpska riječ 9.7.1923. apeluje na dobre ljude “kojima je bog dao tu mogućnost” da usvajaju trajno ili do punoljetstva djecu bez roditelja i tako potvrde plemenitost našeg naroda, čineći dobro djelo i djeci i sebi, ali i društvu.

Jovanka u međuvremenu odlazi u Prag da bi studirala na tamošnjoj socijalnoj školi, a po povratku se još jače angažuje. Njenim zalaganjem otvara se i oporavilište za slabu i bolesnu sarajevsku djecu u Cavtatu, u kojem je do 1937. boravilo 1.286 djece.

Obnavlja se i raniji internat za sirote djevojke, a Jovanka inicira osnivanje Privrednog udruženja djevojaka i na Skupštini 4. februara 1923. drži predavanje na temu “Djevojka u današnjem društvu”. Svoje pitomce (šegrte i kalfe) “Srpski privrednik” je gledao da oženi štićenicama Zadruge “Srpkinja”, kao uzornim djevojkama i davao im za to solidnu materijalnu podršku.

Sa ciljem edukacije o higijeni i zdravom materinstvu mladih žena, marta 1923. formirano je u Sarajevu i Udruženje primalja (babica), na čelu sa agilnom Aleksandrom Jovanović, te Julkom Daskalović.

Prof. Damjan Nikolić i Jovanka Šiljak bili su alfa i omega Mjesne zaštite djece, koja je finansirala rad dječjih trpeza, zatim obdaništa i Prolazne stanice za privremeni smještaj majki sa djecom, o kojima se brinula gospođa Milka Đokić zajedno sa dr Stakom Bokonjić (sestra mladobosanaca Čubrilovića). Finansira se i dom na Palama pod upravom gospođe Radojke Savić, koja za svoj predan rad dobi Orden svetog Save.

Foto: glassrpske.com

Kada je u Sarajevu (Musala) otvoren dječji dispanzer pod upravom dr Maše Živković, detaljnim pregledima je utvrđeno da je polovina sarajevske djece inficirana tuberkulozom. Zalaganjem Jovanke Šiljak u Sarajevu otvorena su dva Materinska doma (Mjedenica i Pofalići) za nezbrinute majke s djecom, čija je patronesa ponovo bila kraljica Marija. Povrh svega, valjalo je brinuti o moralno i vaspitno zapuštenoj djeci, kao i slijepima, gluvonijemim te “bogaljastim i slabo mislenim”.

Jovanka Šiljak piše za razne novine i časopise, propagira, apeluje, kritikuje. Proziva neka ženska udruženja, koja su se potpuno okrenule feminizmu, zanemarujući humanitarni rad. Na Kongresu protiv alkoholizma juna 1925. u Beogradu ona drži predavanje na temu “Alkohol i žene”.

Kraljica Marija je gajila dirljivu duboku emociju prema nevoljnicima, a bila posebno osjetljiva na suzu siročadi, zbog čega je uživala iskreno sveopšte divljenje i poštovanje svojih podanika, ali je i širom Evrope bila poznata i uvažavana kao velika istrajna zaštitnica djece i materinstva. Decembra 1935. ona osniva Jugoslovensku uniju za zaštitu djece, objedinivši tako rad vladnih organa i raznih udruženja iz te oblasti. Na osnivačkom kongresu u Beogradu dvije Sarajke - Jovanka Šiljak i prof. Vida Čubrilović imale su zapažena izlaganja. Na osnovu programa unije vrši se i edukacija sela na zaštiti djece i porodice. U mjestima Pazarić, Hadžići, Mokro, Podvitez, Vojkovići, Trnovo i drugim predavanja su držale dr Mara Kurtović, dr Maša Živković i dr Hristina Stanković.

Pored humanitarnog djelovanja, Zadruga je važan učesnik svih vjerskih i nacionalnih manifestacija, jer vjernost nacionalnoj ideji i ciljevima bili su preduslov učešća u javnom životu. Posebno su njegovana patriotska osjećanja kod omladine, pa je predsjednica Jovanka dala i snažnu podršku Sokolima, prihvatajući među prvima “Sokolsku Petrovu petoljetku”.

Između dva rata najveći dio Zadruga (ali ne i sarajevska) stopio se sa odborima Kola srpskih sestara (KSS), najmasovnijom organizacijom u zemlji. Odbori KSS u Beogradu, Sarajevu i Banjaluci imali su svoje domove. Velikim zalaganjem predsjednice Mare Pavlović, u Sarajevu je septembra 1930. otvoren dom KSS. Bila je to izuzetno moderna zgrada površine 620 m2, čija je gradnja koštala oko 1,5 miliona dinara (danas zgrada Tužilaštva kantona Sarajevo). U domu je bio smještaj za 100  siromašnih učenica, a na izdržavanju je bilo i 80 sirotih muslimanskih radnica “Gajreta”.

Godine 1940. koja je proglašena Godinom djeteta, Zadruga je organizovala veliku lutriju od kojih su kupljene dvije zgrade i u njih preseljen djevojački internat pod upravom Veselinke Stefanović i ženska zanatska škola pod upravom Milice Obadović. Drugog februara 1941. Zadruga “Srpkinja” je održala svoju posljednju skupštinu sa predsjednicom Jovankom Šiljak, na kojoj je donesen zaključak da sve članice završe kurs za prvu pomoć i njegovanje ranjenika jer stanje u Evropi je bilo kritično “pa se moramo budno i hitro spremati za događaje koji bi ne daj bože mogli doći”, istakla je Jovanka, podsjećajući na moralno-odbrambene osobine našeg naroda.

Poslije rata komunisti su ugasili sve srpske organizacije, imovina je konfiskovana, a arhiv uništen. Jovanka Šiljak, plemenita Srpkinja lavljeg srca, skrajnuta i zaboravljena, umrla je u 79. godini života, tačno na Novu 1962. godinu.

Priča o Jeleni i Jovanki je omaž ogromnom broju čestitih Srpkinja, koje su zadužile naš narod svojim uzvišenim svetim djelom. Sa dubokim osjećajem nacionalne dužnosti, nošene najiskrenijim rodoljubljem, one su se danonoćno žrtvovale da mobilišu sve duhovne i materijalne snage svog naroda za spasavanje slabih i nemoćnih, a iznad svega djece. Slijedeći duh svog vremena i “zavjetnu misao oslobođenja i ujedinjenja”, vaspitavale su mlade naraštaje u duhu nacionalnog preporoda i jačanja narodne sloge i jedinstva. One su simbol majčinstva i porodice, najsvjetliji primjer saosjećanja, ljudskosti i milosrđa. Bile su i revnosne pobožne čuvarke vjere i srpske tradicije, postavši tako jaki stub nacije i društva. Zbog te njihove nezamjenjive patriotske, duhovne i etičke uloge, u srpskom istorijskom pamćenju one moraju imati zasluženo počasno mjesto.

Autor: Dragan Mijović