Glasovi mrtvih !

 

Glasovi mrtvih. To nisu mrtvi glasovi. Ko čuje

Glasove mrtvih? Kiša na bakarnim vratima

Jutra. Svežina divljeg vrta što čuva slavuje

U paučini ruža. Bio sam praznina između redaka,

 

Bio sam na obali reke, izgubljen danima, satima,

Svejedno, jer to je vreme izvan ovog vremena,

A reka je široka. Reka od krvi predaka.

Kako da plivam uz tok? Ko je stigao do ušća?

 

O mrtvi, na obali nađoh kuću. Bez slemena,

Napuštenu u žurbi. I tanak pramen dima

Upreden u sivu maglu što postajaše gušća.

 

Kuća nedovršena. Onda je počela zima,

Probudio me je prozor uplašen snagom oluje.

Glasovi mrtvih, to nisu mrtvi glasovi. Ko ih čuje?

 

Ivan V. Lalić

 

Ako bismo samo u jednom danu, a ovaj dan je osmišljen tom željom, ako bismo u jednom danu zastali i pokušali čuti glas prošlosti, ako bismo, kako kaže Lalić, poslušali glasove mrtvih i ako bi nam u tom magnovenju iz „reke krvi“ izronile riječi jedinstvo, sloboda, zastava, onda bi taj dan bio praznik i onda bi naše razmišljanje imalo smisla.

 

Danas je pred svima nama taj zadatak, danas gledamo u dubine svog kolektivnog pamćenja i testiramo sebe – da li smo na tragu postojanja unutar jednog naroda. Da li možemo „plivati uz tok“ i da li možemo doći do ušća? Osluškujući glasove mrtvih idemo ka ušću, a tamo je život. Jer sjećajući se mrtvih, postajemo životniji ovdje. Uranjajući u prošlost naša krv počinje da pulsira i iz nas izranja sve ono što je bilo, u nama se rađa snaga za ono što će biti. A šta je bilo, i čega se mi to danas sjećamo?

 

Danas se sjećamo svih palih za slobodu, koji su disali jednoglasno, pod jednom zastavom (iznad glave ili u srcu), danas se sjećamo onih nevino postradalih, kojima je sloboda da budu što jesu bila žrtvenik. Danas se sjećamo, svako ponaosob, onoga svoga pretka čije se stradanje upisalo u zalog naše čovječnosti.

 

Danas, dakle, mislimo o sebi. Svi smo jedno u Bogu, ali i u krvi, u kulturi, u jeziku i u vremenu. To je naše jedinstvo od koga se ne može pobjeći. Želimo da danas damo obećanje da nećemo pokušavati bježati

 

Tog 15. septembra 1918. negdje daleko je postojao Solunski front, koji je probijen u naletu srpske slobode. I svaki sljedeći front je bio sjećanje na njega, a on sam nastavak prethodnih. I žrtva solunaca otplaćuje dugove predaka, ali i kupuje našu budućnost

 

Treba da znamo da ništa ne počinje sa nama i da se ništa sa nama ne završava. I šta možemo učiniti? Možemo u današnjem razmišljanju pronaći u sebi to jedinstvo, možemo prepoznati slobodu i možemo visoko podići zastavu, našu, srpsku

 

Ako nije tako, naši se glasovi neće čuti, niti će ih imati ko slušati.