Selo Gornji Zalukovik u opštini Vlasenica, bogato prirodnim ljepotama i istorijskom baštinom, dom je mnogim familijama, a među njima i danas nevelikom bratstvu Milića, čije su kuće koncentrisane u gornjem dijelu sela na obroncima planine Javor.

Nekada bogata i razvijena domaćinstva, danas su poput mnogih drugih samo svjedoci drugih vremena i običaja.

Generacije Milića su se uvijek iseljavale u bolje krajeve, ali selo je danas dom samo nekolicini, dok je ostatak bratstva rasut od Vlasenice, Beograda, Kikinde, Njemačke pa sve do daleke Kanade.

Do prije samo dvadesetak godina znali su svoje porijeklo samo nekoliko generacija unazad, sve dok se Srđan Milić kao student nije zainteresovao, na osnovu djedovih bajki i legendi o junačkim precima, da otkrije porijeklo Milića.

Poslije dugo godina bezuspješnog traganja, došao je sasvim slučajno do istraživanja Miloša Nikolića, koji je neumorno decenijama prikupljao podatke o porijeklu familija iz vlaseničkog kraja, služeći se crkvenim knjigama, arhivama, kao i razgovorom sa starijim ljudima.

Njegova knjiga o porijeklu mnogih rodova još je nažalost u rukopisu i čeka neke bolje dane za objavljivanje.

Nikolić je na osnovu crkvenih knjiga iz cetinjskog manastira utvrdio da Milići iz Gornjeg Zalukovika potiču iz plemena Bjelice u Crnoj Gori, a Đorđija Milić iz Podgorice, autor knjige "Bratstvo Milića", to je potvrdio i utvrdio vezu sa posljednjim pretkom koji je živio u Crnoj Gori i od kog svi Milići iz Zalukovika potiču. Od kakve junačke loze potiču, Milići iz Zalukovika nisu mogli ni da sanjaju. A tek kad su saznali da je njihovog direktnog pretka opjevao i sam veliki Njegoš, iznenađenju nije bilo kraja.

Pleme Bjelice

Bjelice su jedno od 22 plemena stare Crne Gore i jedno od devet plemena nekadašnje Katunske nahije, koja je obuhvatala planinska naselja oko i sjeverno od Lovćena. Po narodnom predanju, zajedno sa još nekoliko plemena porijeklo vode od kosovskih junaka Orlovića, koji su se nakon Kosovske bitke naselili prvo u Gacko, zatim u Banjane i na kraju na prostore Katunske nahije. Pleme Bjelice sastavljeno je od mnogobrojnih bratstava i rodova, a najpoznatije i najveće je bratstvo Milića. U istorijskim izvorima Milići se prvi put pominju 1416. godine, a po tumačima rodoslova - rodonačelnik bratstva je Milin (Milija). On se pominje u turskom popisu - defteru iz 1523. godine, kao muselem, što odgovara tituli sudije i poglavara. Život Milića na prostorima stare Crne Gore nije bio lak i predstavljao je stalnu borbu sa Turcima za slobodu, imovinu i život.

Doseljavanje u vlasenički kraj

Kao ni ostala plemena, bratstva i rodovi Katunske nahije, ni Milići nisu željeli da se pokore Turcima. Turska porta odlučuje da umiri nemirna crnogorska plemena i 1714. godine u pohod šalje Numan-pašu Ćuprilića, koji je u ovom zlom pohodu trećinu Katunske nahije pobio, trećinu rastjerao, a trećinu pobio ili raselio u Bosnu na područje od Pala do Srebrenice.

Za ovaj nesrećni događaj i Miliće posebno je značajno selo Resna, koje se nalazi u blizini Cetinja.

Ne želeći da se preda Turcima, vojvoda Milija Milić se zajedno sa svojim sinom i rođacima zatvara u crkvu Uspenja Svete Bogorodice u Resni, koju je i sagradio oko 1680. godine. Ovo je jedinstvena građevina, koja postoji i danas, a posebna je po tome što ima puškarnice, tako da je istvoremeno služila i kao crkva i kao utvrđenje. Devet Milića je sedam dana pružalo otpor, ali kada im je nestalo municije, nadmoćniji neprijatelj je uspio da probije vrata crkve i sve ih pobije.

Među ovih devet Milića, junaka za odbranu pravoslavlja i srpstva, bio je i Petar, sin kneza Vuksana i praunuk Milina, rodonačelnika bratstva Milića. Petar je posljednji predak koji je živio u Crnoj Gori, a Turci su njegovu trudnu ženu sa ostalim robljem poveli preko Drine u Bosnu i 1715. godine rodila je sina Mihajla, od koga potiču svi Milići iz Zalukovika. Po svom junačkom pretku dobili su i svoj naziv bratstvo Milića - grana Petrovići.

Ovaj herojski događaj opjevao je Petar Drugi Petrović Njegoš u svojoj knjizi "Lažni car Šćepan Mali", a ovi stihovi su urezani i iznad vrata na crkvi u selu Resna:

"Junaci se tad gledaju kad na vrat muke dođu.

Najslavnije tad umrije naš Milija vojevoda;

u crkvi se zatvoriti zovne braću da s njim pođu;

'Grob je krasan, kaže, crkva - spomenik će bit sloboda!'

Braniše se devet dana devet bratah bez prestana,

sedamnest i dva više barjaktara što ubiše oko

crkve na sve strane, dok ih izda džebeana;

Turci oltar provališe, s oltara ih sve pobiše."

Prije nekoliko godina, Srđan Milić je posjetio crkvu u Resni, i kako kaže, stajati na mjestu gdje je poginuo direktni predak Petar 1714. godine, veličanstven je osjećaj, neka čudna kombinacije i sreće i tuge.

Mihajlo je oko 1745. godine dobio sina Mileta, a on oko 1765. sina Miku, koji je oko 1790. dobio sina Bogdana, od ovog perioda postoje i tačni podaci. 

Bogdan je 1815. godine dobio sina Petra, koji je umro 1888. godine, a Petar je 1840. dobio sina Jovu, koji je umro 1909. godine. Jovo je imao dva sina - Jaćima, koji se rodio 1860, i Mihajla, rođenog 1866. godine, kao i četiri kćerke Stanu, Goju, Mariju i Stanicu. Svi današnji Milići iz Zalukovika su Jaćimovi i Mihajlovi potomci. Jaćimovi imaju razgranato potomstvo po muškoj liniji, dok kod Mihajlovih samo njegov unuk Petar ima muške nasljednike koji žive u Kanadi i Njemačkoj i za kojim još tragaju.

Milići danas

Do 1941. godine Milići su bili ne baš velika, ali ujedinjena i bogata familija. Jedan dio bratstva je postradao u Drugom svjetskom ratu, a preživjeli su se vratili na svoja ognjišta, sa kojih su ih ustaše i Crna legija otjerali 1942. godine. Na njihovoj zemlji nalazi se i veliko stratište srpskog naroda - ustaške jame na Han Pogledi, u kojima su na jeziv način od kame Crne legije svoj kraj dočekali mnogi Srbi i Jevreji. I pored nekoliko inicijativa, ovo mjesto nije obilježeno na adekvatan način.

Nažalost, nakon povratka na svoja ognjišta u komunističkoj vlasti bratstvo se razjedinilo i kontakti među novim generacijama su lagano počeli da se gube. U Otadžbinskom ratu svi Milići su kao pripadnici VRS časno stali na branik Republike Srpske, a Milomir Milić je 1992. godine na olovskom ratištu položio i svoj mladi život.

Novi i mlađi naraštaji poželjeli su da se upoznaju i viđaju, i prošle godine odlučili su da jednom godišnje organizuju skup bratstva Milića. Skup je ove godine organizovan u samom selu Zalukovik pored rijeke Jadar. Bila je ovo idealna prilika da Petrovi, Jaćimovi i Mihajlovi potomci čuju nešto više o tome ko su, odakle su, a i da se upoznaju, popričaju i uz čašicu domaće rakije Aleksandra i Gorana Milića i zapjevaju.  Svi prisutni su dobili primjerak rodoslova, liflet sa kratkom istorijom Milića, a svaka kuća i knjigu "Bratstvo Milića". Sljedeće godine planirali su da pozovu sveštenika i organizuju posjetu seoskom groblju, kako bi odali zasluženu počast svim precima.

U narednom periodu Milići iz Zalukovika posjetitiće crkvu u selu Resna i povezati se bolje i sa bratstvom Milića u Crnoj Gori i njihovim aktivnostima.

Piše: Katarina Milić