Prema izvještaju Ujedinjenih nacija (UN), suočavamo se sa krizom vode bez presedana, sa predviđanjem da će globalna potražnja za slatkom vodom premašiti ponudu za 40% do 2030. Trenutni napori nisu dovoljni, ali rješenja postoje, a međunarodni standardi pomažu da se ona ostvare.

Kada su slavine u Istočnom Sarajevu presušile ranije ovog mjeseca, pristupilo se uvođenju redukcija vode. Ipak, bilo je teško zanemariti da su nestašice vode kod nas i u svijetu postale sve učestalije, a ključni uzrok bile su klimatske promjene. Za mnoge gradove širom svijeta, od Los Angelesa, do Džakarte, nestašica vode postaje redovna pojava.

Podaci Svjetskog instituta za resurse (WRI) pokazuju da je 25 zemalja, u kojima živi 25% svjetske populacije, svake godine podložno “ekstremno velikom stresu vode”. I samo je gore. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), 2021. godine više od 2 milijarde ljudi živjelo je u zemljama s nedostatkom vode, što se očekuje da će se pogoršati u nekim regijama kao rezultat klimatskih promjena, rasta broja stanovništva, loše infrastrukture i povećanog životnog standarda.

Dragocjeni resurs

Voda je neophodna za život, ali samo 0,02% vode na Zemlji dostupno je ljudima, biljkama i životinjama. Studija objavljena u časopisu Nature ranije ove godine pokazala je da svijet koristi manje vode nego što se stvarno proizvodi, ali distribucija je značajan problem, što dovodi do nestašice vode u mnogim regijama. Naučnici predviđaju da će buduće zagađenje azotom rezultirati nedostatkom vode u tri puta većem broju svjetskih podslivova. To znači “dodatnih 40 miliona kilometara kvadratnih površine sliva i još 3 milijarde ljudi koji bi se potencijalno mogli suočiti s nestašicom vode 2050. godine”.

Klimatske promjene, promjena korištenja zemljišta i konstrukcije kao što su brane koje mijenjaju hidrološki ciklus su dio problema. Hidrološki ciklus je kontinuirani ciklus vode koja dolazi iz zemlje u atmosferu i nazad. Otpad je dodatni problem. Procjenjuje se da 11 miliona tona plastičnog zagađenja leži na dnu okeana. Teško zagađenje patogenima već pogađa oko jedne trećine svih riječnih tokova u Latinskoj Americi, Africi i Aziji.

Gradovi nisu imuni. Prema podacima UN-a, broj stanovnika gradova kojima nedostaje pitka voda za piće porastao je za više od 50% od 2000. godine. Istraživanje gradova koje je 2021. godine sprovela organizacija Economist Group pokazalo je da je 49% stanovnika gradova iz zemalja u razvoju prijavilo nedostatak vode za piće na svakih nekoliko mjeseci.

Trenutni napori nisu dovoljni

UN-ov cilj održivog razvoja (SDG) šest, odnosi se na čistu vodu i kanalizaciju. Aktivnosti koje su poduzete kako bi se doprinijelo tome pokazale su da je između 2015. i 2019. godine efikasnost korištenja vode porasla za 12% na globalnom nivou, ali je potrebno učiniti više.

Ripin Kalra, stručnjak za urbano planiranje i razvoj i član IEC komiteta (IEC SyC) za pametne gradove, ističe da se rezerve slatke vode stvaraju hiljadama godina pod zemljom, ali da se mogu izvući pomoću pumpi za izvlačenje u roku od nekoliko sekundi. Osim toga, transport vode iz plodnih u sušne regije i preko bazena oduzima ogromnu količinu energije, stvarajući dodatno opterećenje za okoliš. Nedostatak vode, takođe, stvara rastući sukob između vode koja se koristi u gradovima u odnosu na onu na upotrebu u poljoprivredi ili proizvodnji hrane.

Rastuća populacija doprinosi napretku, kao i sve veća upotreba hemikalija, farmaceutskih proizvoda, plastike i pesticida koje je potrebno filtrirati, ali je u mnogim slučajevima ili preteško ili skupo.

- Mnogi gradovi teže ka pitkoj vodi za sve, ali naši trenutni modeli vode i otpadnih voda mogu biti nepriuštivi i rasipni - rekao je.

- Štaviše, za neke gradove postoji dilema jer žele da inkorporiraju rješenja zasnovana na prirodi za borbu protiv klimatskih promjena, ali mnoga od ovih rješenja na prvom mjestu zahtijevaju više vode - dodao je.

Rješenja za gradove

Razdvajanje postrojenja za vodosnabdijevanje i otpadne vode na manje jedinice u okolnim krajevima kojima upravljaju lokalne mreže jedan je od načina poboljšanja efikasnosti vode, kvaliteta i pristupačnosti, rekao je Kalra. Primjer je da postoje lokalni ribnjaci, koji služe ne samo za rekreaciju, već i za skladištenje vode. To bi, takođe, imalo dodatnu korist od povećanja biodiverziteta i bolje je za zdravlje stanovnika. Ali šta je sa gradovima koji nemaju dovoljno prostora?

- Vodene površine ne moraju biti velike - rekao je.

- Mnogi gradovi imaju prostor, samo ga ne koriste efikasno. U stvari, većina gradova su siromašni i neefikasni korisnici zemljišta, tako da je ovo pitanje i projektovanja i planiranja. Radi se o promjeni namjene neiskorištenog i nedovoljno iskorištenog prostora.

Pristup otvorenim javnim prostorima u gradovima je od suštinskog značaja za održivi razvoj i ključni element SDG 11: Učiniti gradove i ljudska naselja inkluzivnim, sigurnim, otpornim i održivim.

Prema UN-u, jednostavno nema dovoljno otvorenih javnih prostora u gradovima. Podaci za 2020. godinu iz 962 grada širom svijeta ukazuju na lošu distribuciju takvih prostora. Samo oko 37,8% urbanih stambenih naselja je povoljno smješteno unutar 400 metara hoda od otvorenog javnog prostora. Nakon pandemije COVID-19 potražnja za lako dostupnim zelenim i plavim površinama značajno je porasla.

Jedan od načina na koji gradovi mogu ušted‌jeti na prostoru je davanje prioriteta rutama javnog prevoza kako bi se smanjila potreba za automobilima i parking-prostorom. Neki gradovi čine mnogo na tome, na primjer Melburn, koji je uspio smanjiti zavisnost stanovnika o automobilima i vratiti parking mjesta ljudima. Drugi način je da se uzme u obzir poboljšano korištenje zgrada i kampusa, posebno jer mnogi ljudi počinju raditi drugačije, kao što je rad na daljinu.

Povećanje zaliha vode

Proizvodnja više vode desalinizacijom je još jedna metoda za smanjenje nestašice vode, a postoji oko 22.000 postrojenja za desalinizaciju širom svijeta, koja osiguravaju čistu vodu za više od 300 miliona ljudi. Neka od najvećih postrojenja za desalinizaciju nalaze se na Bliskom istoku, a najveća, u Saudijskoj Arabiji, proizvodi oko milion litara vode dnevno. Ipak, desalinizacija je skupa i u smislu korištenja energije i uticaja na okoliš. Ne samo da je stopa oporavka neefikasna, s 1,5 litara otpada proizvedenog na svaki litar proizvedene čiste vode, otpad sadrži potencijalno toksične hemikalije. Štaviše, većina desalinizacije se vrši korištenjem ogromnih količina energije iz fosilnih goriva, što dodatno doprinosi emisiji ugljenika.

Desalinizacija na solarni pogon smatra se održivijim načinom za borbu protiv nestašice vode. U skorije vrijeme razvijena je nova metoda desalinizacije vode korištenjem solarne energije, koja uključuje vremenski promjenjivu tehnologiju elektrodijalize. Inicijalne studije su pokazale da je ova metoda efikasnija u smislu potrošnje energije i jeftinija za rad.

Desalinizacija se, takođe, može postići korištenjem energije valova.

Poboljšanje kvaliteta vode

UV zračenje je dokazan način sterilizacije vode. Smatra se sigurnim sve dok tehnologija koja se koristi, poznata kao germicidna ultraljubičasta (GUV) svjetiljka, ispunjava međunarodno dogovorene standarde za sigurnost u vezi sa izlaganjem elektromagnetnim poljima.

Ovo su samo neki od načina na koje standardi mogu pomoći gradovima da zadrže nedostatak vode i doprinesu SDG 6 koji ima za cilj da osigura dostupnost i održivo upravljanje vodom i kanalizacijom za sve. IEC ima više od 1.000 publikacija i preko 300 projekata sa ovim ciljem na umu, uključujući one za prikupljanje vode, efikasnost vode, tretman otpadnih voda i efikasne sisteme za navodnjavanje, prenosi BAKE.