Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, u Centru za podršku studentima, održano je predavanje na temu „Kad mozak šalje drugačije signale - život sa epilepsijom“.

Predavanje je održala Natalija Dugić iz Prijedora, koja je svoje iskustvo borbe s epilepsijom podijelila s prisutnima.

Epilepsija je bolest o kojoj se malo govori, a osobe koje je imaju često se suočavaju s nerazumijevanjem, stigmatizacijom i nedostatkom podrške. Svojom iskrenom pričom, ova mlada Prijedorčanka želi da razbije tabue i pružiti ruku podrške svima koji se bore s istim izazovima.

Kako navodi, prvi epileptični napad doživjela je sa 18 godina, u trenutku kada većina mladih ulazi u svijet odraslih.

U početku, kako dodaje, osjećala je strah, zbunjenost i nesigurnost, a najteže joj je bilo dok nije dobila tačnu dijagnozu.

- Nisam znala šta mi se dešava, bilo je mnogo lutanja, od različitih mogućih mentalnih bolesti do potpuno nepovezanih dijagnoza. Meni je bilo teško dok nisam dobila dijagnozu, a porodica je prolazila kroz osjećaje krivice, pitala se da li je njihova greška, da li su mogli nešto drugačije – rekla je ona.

Foto: katera.news

U prvih godinu dana, kako objašnjava, osjećala se potpuno izgubljeno, bez jasnih uputa kome se obratiti i kako postupati.

Put do prave pomoći bio je dug, od Prijedora, preko Banje Luke, pa sve do Beograda, gdje je pronašla doktora specijalizovanog za epilepsiju. On joj je, kako kaže, ne samo postavio dijagnozu, već bio ključan izvor informacija i podrške.

Njeno školovanje nije prošlo bez prepreka, zbog teške terapije morala je pauzirati godinu u srednjoj školi, a povratak među vršnjake bio je praćen predrasudama, šalama i nerazumijevanjem.

Danas, sa 22 godine, aktivno se zalaže za veću edukaciju i podršku osobama s epilepsijom.

- Treba pričati o tome od najmlađeg uzrasta, u vrtićima, školama, na fakultetima. Ljudi moraju imati više empatije prema onima koji se bore s različitim izazovima. Epilepsija je specifičan način života. Nisu samo napadi, to je promjena koja utiče na cijelo funkcionisanje. Ali to ne definiše nas. Mi smo mnogo više od bolesti – rekla je ona.

Kako ističe, važno je da porodice ostanu zajedno, da ne odustaju i da se bore za pravu terapiju.

-Držite se, ne odustajte. Nije sramota tražiti pomoć, nije sramota biti drugačiji. Ja sam ponosna na sebe i svoj put  i želim da svi koji prolaze kroz isto znaju da nisu sami - rekla je ona.