Himalaji su najviši planinski vijenac na svijetu. Fotografi kažu da su najljepši, a planinari da su najizazovniji. Ovaj planinski masiv, na granici između Nepala i Kine, san su svakog planinara i ljubitelja prirode.

U to se uvjerio i naš sugrađanin Simo Terzić sa Pala koji je protekle dane proveo u pohodu na Island peak, 6189 metara visok vrh na Himalajima.

U razgovoru za portal „Katera“ Terzić je otkrio da sam vrh Island peak nije najviši vrh na Himalajima, ali da je poznat u planinarskim krugovima.

- Tokom odlaska u Sloveniju, u pohod na Karavanke, planinski masiv na granici između Slovenije i Austrije, moj dobar prijatelj Marino Vidović iz Livna, vlasnik agencije "Mountain experience guides", pomenuo mi je da u maju planira da organizuje ekspediciju na Himalaje tokom koje bi posjetili Everest bazni kamp i popeli se na vrh Island peak – rekao je Terzić.

No, da se vratim na sami početak.

Takav jedan poduhvat, osim što zahtjeva uspon na velike visine koje mi u zemlji i okruženju nemamo, zahtjeva i ogromnu psihički pripremu. Potrebno je, u najboljim mogućim uslovima, 16 dana provesti "na nogama", svaki dan pristupati bliže cilju, vršiti aklimatizovane uspone, sve u svrhu postizanja dobrih fizičkih i psihičkih performansi u uslovima kada je nivo kiseonika do 60 odsto niži u odnosu na područje u kojem mi živimo.

Priča Simo, treći Paljanin koji je nogom kročio na Himalaje.

Došao je i dan polaska, 5. maj, Vaskrs.

- Sa porodicom sam obavio svečani doručak, pomolili smo se Bogu za srećan put i sa sarajevskog aerodroma poletio za Istanbul. Tamo me dočekao Marin i još dva učesnika ove ekspedicije, Njegoš Kalajdžija iz Brčkog i Jure Ćurković iz Zagreba. Noćnim letom iz Istanbula poletjeli smo za Katmandu – rekao je Terzić.

U dane dok su se na Himalajima pripremali za završni uspon, ekipa je prošla kroz nepalska sela Luklu, Kunde, Dingboče, Lobuče. U prosjeku su prelazili 12-13 kilometara dnevno sa vertilaknim usponom od 700 do 1200 metara.

- Prvu glavobolju sam imao kada smo došli u selo Kunde na 3880 metara nadmorske visine. Kada smo izašli u selo Dingboče na 4400 mnv već sam osjetio koliko sam boravak i vršenje jednostavnih operacija na tim visinama zamara, pa sam se trudio pokrete učiniti ekonomičnijim i nagla ustajanja i ubrzavanja tempa izbaciti iz navike – rekao je naš sagovornik.

Foto: Ustupljena fotografija

Ističe, sedmi dan mu je, od početka ekspedicije, bio najteži.

- Sa 4400 mnv, izašli smo na oko 4800 mnv, da bismo se potom spustili na 4600, a zatim popeli na 4900 mnv u selo Lobuče, gdje smo proveli noć. Velike su to visine za nas koji dolazimo iz zemlje u kojoj je najviši vrh visok 2386 mnv. – nastavio je on.

Onda su uslijedila sela Lobuče, Gorak Šep na oko 5180 i bazni kamp Everest na 5364 metara nadmorske visine.

Devetog dana članovi ekspedicije su krenuli na aklimatizacioni uspon na vrh Kala Patar koji se nalazi na 5644 metara nadmorske visine.

- Krenuli smo u cik zore, nadajući se lijepom vremenu, a igra oblaka nam je u jednom momentu oktrila Everest u svoj svojoj snazi i moći. Prilikom uspona osjetio sam koliki mi se kiseonički dug stvara i shvati sam da će uspona na Island peak biti „borba“, iako mi je vodič rekao da je to potpuno normalno za nekoga moje građe, visine i nekoga ko ne pohodi često visoke planine. Pao mi je kamen sa srca nakon tih riječi. Toga dana smo se vratili u Dingboče na 4400 mnv i odmorili se. Osjećao sam se dosta dobro – nastavio je sa pričom naš sagovornik.

Jedanaestog dana ekspedicije čekao ih je uspon na istureni bazni kamp (ABC) na oko 5850 mnv. Malo lakše reći nego učiniti, jer nakupilo se oko 1300 metara vertikalnog uspona.

Planinari su za 16 dana ekspedicije prepješačili 198 kilometara, a najviše ih je iscrpljivalo to što se non-stop moralo ići gore-dolje.

Terzić kaže da je taj dio posebno težak zbog visine na kojoj organizam ne funkcioniše kao obično.

- Nikada u životu nisam bio umorniji nego po dolasku u ABC. Da li je u pitanju sunčanica koju sam, izgleda,  dobio na putu do Loboče, ili možda početni simptomi visinske bolest, ne znam, samo znam da sam se, jedva živ, uvukao u vreću za spavanje i odlučio da ne ustajem do polaska, sutra rano ujutru. Izgubio sam i apetit, srećom, ne prerano, pa sam osjećao da imam snage, samo mi je trebao odmor. Dosta odmora. Tu noć sam proveo u nekom polusnu, toliko sam kašljao da sam mislio da će mi se grudi rasprsnuti, ali ni u jednom momentu nisam pomislio da odustanem – rekao je Terzić.

A onda je uslijedilo ono o čemu je Simo samo sanjao. U gluvo doba noći, u 3.15 časova počeo je uspon na Island peak.

Nakon tri sata i petnaest minuta pristupio je "ljepoti koja ostavlja bez daha".

- Ugledao sam Marina i pokušao da mu čestitam, ali nisam uspjevao. Riječi jednostavno nisu htjele da izađu iz grla. Zagrlio sam učesnike ekspedicije, spustio ranac na tlo i sjeo, naslonvši se na njega. Bio sam izbezumljen od umora, a trebalo se vratiti. U tom momentu uopšte nisam bio svjestan vlastitog i uspjeha mog planinarskog društva – ponosno govori Terzić.

Kako ističe, plan je bio da odmore pola sata, ali su krenuli nazad nakon desetak minuta jer se vrijeme na vrhu naglo pokvarilo.

- Po povratku u bazni kamp sam sjeo. Trebalo se presvući i spakovati, ali ja to jednostavno nisam mogao. Uhvatio sam sebe kako imam neke nepovezane misli i zamišljam neke ljude i situacije koje nisu tu. Halucinirao sam – dodao je on.

Nakon kratkog odmora trebalo je krenuti nazad, pješke, na pet dana dugo putovanje do Lukle.

Simo Terzić je treći Paljanin koji se popeo na neki himalajski vrh, prvi član PD "Javorina" Pale na Himalajima, ali i Paljanin i građanin Istočnog Sarajeva sa najvišom dostignutom visinom u himalajskom gorju.

On će Island peak upisati u planinarsku knjižicu u kojoj su pored lokalnih, upisani i značajni svjetski vrhovi.