Vršnjačko nasilje danas je možda rasprostranjenije nego ikad. Živimo u svijetu u kojem društvo izrugivanje, ignorisanje ili ismijavanje još posmatra kao dječji nestašluk. Ipak, nasilje predstavlja veliki društveni problem.

U školskom okruženju i među vršnjacima ono nije rijetka pojava, godišnje više od milijardu djece doživi neki oblik nasilja.

Sticanje statusa u grupi vršnjaka

Danas, kaže nam psiholog i psihoterapeut transakcione analize Elma Omersoftić, živimo u društvu sa visokim pragom tolerancije na nasilje tako da odrasli modeli koji pokazuju i tolerišu nasilno ponašanje u bliskom dječjem okruženju, utiču na razvijanje tolerantnih stavova prema nasilju među djecom.

– Kroz program prevencije nasilja u školama Kantona Sarajevo detektovano je da je u osnovnim školama svako sedmo dijete izloženo riziku od nasilja, a u srednjim školama svako četrnaesto. To je poziv na akciju. Pokretanjem programa stvaraju se pretpostavke za prevenciju nasilja i negativnih posljedica. Veći angažman nastavnika u praćenju ponašanja učenika, kao i faktora rizika, u saradnji sa roditeljima, može mnogo utjecati na preveniranje – rekla je Omersoftić.

Djeca u nasilnom okruženju počinju razvijati pozitivne stavove prema nasilju radi odbrane, ali i radi sticanja statusa u grupi vršnjaka. U okruženju u kojem je ono hronično prisutno, posljedice trpe djeca koja su žrtve, djeca koja čine nasilje, ali i ona koja ga posmatraju. Djeca koja često svjedoče nasilju, trpe posljedice i nerijetko postaju ili žrtve ili počinioci. Zbog toga je veoma bitno podizanje svijesti javnosti o obavezi prijavljivanja.

– Najčešći oblici nasilja u školskoj dobi su fizičko, verbalno i seksualno te novi oblik nasilja, putem informaciono-komunikacionih tehnologija. Vršnjačko nasilje može biti rezultat zanemarivanja i nasilja u porodici, nasilnog okruženja u komšiluku i zajednici, loše klime u školi, odnosno narušenih odnosa u školi, primjene pogrešnih metoda u vođenju nastave, kao i nedostatka adekvatnih resursa za djecu i mlade u zajednici – govori Omersoftić.

Djeca koja, kako navodi, dožive nasilje, imaju posljedice po mentalno zdravlje, ali nerijetko i na somatsko ili fizičko, što se može manifestovati čestim mokrenjem ili odlaskom u toalet, bolovima u stomaku ili glavoboljama. Takođe, često bivaju povučena, što u najtežim slučajevima može dovesti i do socijalne isključenosti.

– Ukoliko dijete dugo trpi nasilje, posljedice mogu biti pogubne i mogu uticati na razvoj ličnosti djeteta. Takva djeca mogu biti tužna, plašljiva, zabrinuta, niske koncentracije, niskog samopoštovanja ili s osjećajem nezadovoljstva i tuge. Ukoliko se blagovremeno ne prepozna žrtva i ne pruži podrška, posljedice se mogu manifestovati u odrasloj dobi i takve osobe mogu imati panične napade, depresiju, poremećaje spavanja i prehrane, suicidalne misli – rekla je mr. sc. Omersoftić.

Pokušati pridobiti djetetovo povjerenje

Kad govorimo, ističe, o detekciji nasilja, roditelj je taj koji bi prvi trebao primijetiti da njegovo dijete ima problem, jer on najbolje zna navike i ponašanje djeteta. Često mokrenje, bolovi u stomaku, bolovi u leđima, stezanje u prsima, slab san… samo su neki od simptoma koje moraju primijetiti.

Pored toga, mogu se javiti i slaba koncentracija, odbijanje pisanja zadaća, popuštanje u učenju, reagovanje na iznenadne zvukove, izbjegavanje nastave ili traženja drugih puteva od kuće do škole.

– Kad roditelj primijeti neke od ovih znakova, bitno je da pažljivo pristupi prema djetetu i da pokuša pridobiti povjerenje djeteta da bi se ono otvorilo. Osim toga, bilo bi dobro da se u takvim slučajevima obrati psihologu – istakla je Omersoftić.

Zbog toga je, kaže, uloga psihologa u obrazovnom sistemu od velikog značaja, jer djeca u školi sprovode veoma mnogo vremena i u školi se mogu veoma dobro vidjeti sve interakcije između vršnjaka, između roditelja i djeteta, djeteta i nastavnika, ali i između nastavnika i roditelja.

Nedostatak edukacije nastavnika

Nedostatak edukacije nastavnika, kao i loša školska klima, dovode do toga da nastavnici često u svom radu vrše emocionalno nasilje nad djecom koristeći neadekvatan rječnik ili ophođenje, poput izrugivanja pred cijelim razredom ili koristeći metode uklanjanja iz razreda učenika umjesto iznalaženja adekvatnog rješenja i dijaloga.

U takvim situacijama, nastavnici vrše nasilje nad djecom. Rješenje leži u edukaciji nastavnog osoblja, ali i u boljoj saradnji sa stručnom službom, koja bi morala imati psihologa, pedagoga i socijalnog radnika

Važnost društvene zajednice

Društvena zajednica, pogotovo lokalna, treba da gradi sistem vrijednosti, koji je u velikoj mjeri narušen, sa nula odsto tolerancije na nasilje. Potrebno je da više pažnje daju sadržajima namijenjenim djeci, da im omoguće zdrave izbore bavljenja sportom, i to ne samo građenjem sportskih igrališta nego i organizovanjem takmičenja. Takođe, organizovanje kulturnih ili edukativnih sadržaja, koji mogu pomoći djeci da ispolje svoju kreativnost i da je pokažu u lokalnoj zajednici, značajno bi doprinijeli manjem riziku razvoja nasilja.