Iste godine kada Hjum umire (1776) i Amerika donosi Deklaraciju o nezavisnosti Adam Smit objavljuje svoje najpoznatije djelo i vjerovatno najpoznatiju knjigu u istoriji ekonomije – Istraživanje prirode i uzroka bogatsva naroda (An Inquiry into the Nature and Causes of Wealth of Nations), poznatiju samo kao Bogatsvo naroda.

U ovoj knjizi Smit iznosi teoriju apsolutnih prednosti kao prvo cjelovito objašnjenje dobiti od međunarodne trgovine, što, u očima budućih generacija, donosi Smitu epitet oca ekonomske nauke.

Naravno, stvarni život je mnogo složeniji od romatizirane percepcije javnosti, pa u tom trenutku Smit još uvijek ne uvodi termin apsolutne prednosti niti do kraja formuliše svoju teoriju.

Zapravo, slično Ajnšatajnu koji je 1905. godine u svom radu o elektrodinamici tijela iznio teoriju relativiteta, ali će tek kasnije svojoj teoriju dodati i formulu E=mc² koja je danas opšteprihvaćena kao najpoznatija matematička formula u istoriji i koja otjelotvoruje tu teoriju, tako i Smit iznosi sve elemente teorije apsolutnih prednosti, ali će tek u potonjom radovima formalizovati ovu teoriju i time stvaoriti prvu cjelovitu teoriju međunarodne ekonomije (trgovine).

Zanimljivo je primijetiti da ekonomija kao nauka nastaje oko pitanja međunarodne trgovine, a ne raspodjele novostvorene vrijednosti što postaje centralno pitanje polovinom XIX vijeka.

Za nastanak ove teorije zanimljivo je vidjeti do koje mjere je ekonomija kao nauka u svom nastanku bila povezana sa filozofijom. Adam Smit je, prije svega, bio filozof, te je čitajući Platona (iz knjiga koje je pozajmio iz bibiloteke u kojoj je Hjum bio bibliotekar) u njegovom dijelu Država, pronašao razmišljanje kako se bogatsvo persijskog dvora, u tom trenutku nezamislivo čak i u bogatoj Atini, zasniva na specijalizaciji koju je omogućila veličina Persijskog carstva.

Iz toga Smit izvlači zaključak kako je međunarodna trgovina poželjna, ne samo kada je riječ o izvozu već i kad se radi o uvozu.

Razlog za to treba tražiti u povezanosti dvije pojave: trgovine i specijalizacije. Kao što smo pokazali, merkantilizam je polazio od premise da se zemlja bogati kada izvozi proizvode i za to dobija zlato, srebro i druge plemenite metale (tj. stranu valutu koju pretvara u zlato, srebro i donosi ih u zemlju) dok istovremeno ništa ne uvozi (da ne bi došlo do odliva zlata, srebra itd).

Takva međunarodna trgovina je ograničena težnjama svake zemlje da postanu samo izvoznici, ali ne i uvoznici.

Adam Smit je pak napravio paralelu između načina na koji trgovinska razmjena između pojedinaca dovodi do njihove specijalizacije što u konačnici dovodi do veće proizvodnje i potrošnje svih pojedinaca uključenih u takvu razmjenu, sa trgovinskom razmjenom između zemalja.

Uzmimo primjer u kojem imate iskusnog kovača koji je ujedno i loš zemljoradnika i iskusnog zemljoradnika koji je loš kovač. Specijalizacija svakog od njih u onome u čemu su dobri vodi do toga da kovač ne gubi dragocijeno vrijeme obrađujući zemlju već je u stanju da se posveti onome što radi najbolje (najproduktivnije) tj. da napravi više ašova.

U isto vrijeme će zemljoradnik zasaditi veće obradive površine nego kada bi morao da gubio vrijeme kako bi napravio ašov za šta bi mu trebalo više vremena nego kovaču sa vrlo upitnim kvalitetom konačnog proizvoda.

Ovako, obojica mogu da daju svoj maksimum u onome u čemu su dobri, pa da onda kroz razmjenu dođu do veće količine onog u čemu nisu tako dobri nego da ga proizvode sami. Ukratko trgovina kroz specijalizaciju povećava i proizvdnju i potrošnju.

U drugom koraku ovog razmišljanja Smit je prosto zaključke izvedene na nivou razmjene pojedinaca prenio na nivo država. Za svaku državu je najbolje da se specijalizuje u proizvodnji onoga u čemu je najbolja (apsolutna prednost) i da onda to na međunarodnom tržištu razmjenjuje za one proizvode u čijoj proizvodnji nije tako dobra.

Na taj način raste i svjetska i nacionalna proizvodnja i potrošnja tj. bogatsvo naroda. Taj zaključak je bio sušta suprotnost od merkantilističke teorije i prakse koja je preovladavala i koja je tvrdila da blagostanje društva zavisi samo od izvoza, dok ga uvoz umanjuje. Time je Smit opremio liberale toga doba snažnim oružjem da krenu u obračun sa merkantilistima.

Adam Smit je rođen 1720. godine u gradu Kerkold u Škotskoj. Tačan datum njegovog rođenja nije poznat, pa se često umjesto njega navodi datum kada je kršten tj. 16.6.1723. Smit je rođen u dobrostojećoj porodici.

Otac mu je bio advokat i državni službenik, a majka kćerka zemljoposjednika. Ipak, otac mu umire nedugo nakon njegovog rođenja, pa će Smit odrasti sa majkom koja će se posvetiti obezbjeđivanju najboljeg obrazovanja za svog sina.

Tako Smit 1729. godine upisuje Burgh School koja je u to doba smatrana jednom od najboljiš škola u Britaniji. Nakon završetka škole upisuje studije socijalne filozofije na Univerzitetu u Glazgovu 1737. godine.

Godine 1740. dobija stipendiju sa kojom je otišao u Oksford da nastavi studije na Bejliol koledžu. U oksfordu je proveo narednih šest godina, više vremena provodeći u vlastitom istraživanju u tamošnjoj biblioteci nego na samim predavanjima.

Godine 1748. počinje sa javnim predavanjima na Univerzitetu u Edinburgu, koja su bila vrlo posjećena. 1751. godine postaje proefsor na Univerzitetu u Glazgovu, a naredne godine je primljen u Filozofsko društvo Edinburga.

Na osnovu svojih predavanja u Glazgovu godine 1759. Smit objavljuje prvo od svoja dva velika dijela: Teoriju moralnih osjećanja (The Theory of Moral Sentiments) koja je skoro odmah postala toliko popularna da su studenti iz drugih krajeva Britanije počeli da dolaze na studije u Glazgov samo kako bi imali priliku da uče od Smita.

Godine 1762. na Univerzitetu u Glazgovu Smit i zvanično dobila titulu Doktora pravnih nauka, nešto što u to doba nije bilo neophodno kako biste bili univerzitetski profesor.

Godine 1763. Smit napušta univerzitet kako bi postao tutor mladom aristokrati Henriju Skotu sa čijom porodicim se seli u Evropu. Iako se za posao tutora opredjelio prvenstveno iz materijalnih razloga (plata mu je bila dva puta veće nego što je primao kao profesor na univerzitetu), pokazaće se da je ova odluka imala značajne pozitivne dugoročne reperkusije.

Naime, tokom putovanja Evropom Smit je upoznao mnoge znamenite ljude tog doba uključujući Bendžamina Frenklina, Turgota (Turgot), Žan D`Alermbert-a (Jean D`Alermbert), Andre Moreleta (Andre Morellet) i što je najvažnije Fransoa Keneja (Francois Quesnay-a). Kenej je par godina ranije (1758. godine) objavio svoje čuveno dijelo Ekonomske tablice (Tabeau economique) i time postavio temelje škole fiziokrata.

Ovo poznanstvo će ostati predmet rasprava sve do danas, tačnije neslaganja oko odgovora na pitanje ko je otac ekonomske nauke. Dok Britanci (i većina svijeta) za oca ekonomije smatra Adama Smita, Francuzi vijeruju da je Smit samo „pozajmio“ ideje koje je skoro dvadeset godina prije njega već iznio Kene u Tablicama. I zaista, fiziokrati su se, baš poput Smita borili protiv ideja merkantilizma, a sam Smit je čak razmišljao da Bogatsvo naroda posveti upravo Keneju od čega je odustao nakon smrti istoga.

Čak i čuveni moto koji danas pripisujemo ekonomskim klasičarima Laissez faire et laissez passer, le monde va de lui même! je zapravo bio orginalno moto fiziokrata.

Smitovo putovanje Evropom se iznenada završilo 1766. Godine nakon smrt mlađeg brata Henrija Skota. Smit se nakon toga vraća u svoj rodni Kirkaldi i narednih deset godina će posvetiti uglavnom radu na svom glavnom dijelu Bogatstvu naroda.

Bogatstvo naroda je doživjelo veliki uspjeh kod čitalaca. Prvo izdanje je rasporodato u prvih šest mjeseci (što je u to doba, za jednu filozofsku knjigu bio veliku uspjeh), a Smitova reputacija je dodatno ojačala.

Zapravo, smatra se da je Smit nakon objavljivanja bogatsva naroda postao najpoznatiji filozof-ekonomista svoga doba, mada će proći još par decenijan prije nego što Britanija počne da mijenja svoju zvaničnu politiku u skladu sa Smitovim preporukama.

Zapravo u zadnjem periodu Smitovog života on će primiti brojna priznanja (1773. će postati član Kraljeveske akademije nauka u Londonu, 1778. će postati jedan od osnivača Kraljevske akademije nauka u Edinburgu, od 1787. će postati počasni Rektor Univerziteta u Glazgovu).

Ipak, na samrtničkoj postelji će otkriti da umire razočaran što nije postigao više. Zapravo zadatak da izvrši punu afirmaciju, dalji razvoj i primjenu Smitovih ideja pašće na leđa sledećeg velikog britanskog ekonomiste Dejvida Rikarda.

Smit će ostati upamćen i kao rijetko skroman io pošten čovjek. Kada je godine 1763. Prekinuo akademsku karijeru ponudio je svi svojim studentima da im plati kako bi im nadoknadio štetu (što su oni odbili), dok je na samrtničkoj postelji zamolio dva svoja druga (fizičara i hemičara Joseph Black i geologa James Hutton-a) da pročitaju njegove neobjavljene radove i da spale ono što smatraju da nije dostojno objavljivanja. (NASTAVIĆE SE).