Iako neformalna, praksa vezivanja Aboridžina u lance, bila je uobičajena. Iako propisi o njihovom korišćenju na taj način nisu postojali, lanci za vrat su se još uvijek koristili na Aboridžinima u Zapadnoj Australiji 1958. godine, poslije čega je ova vrsta kazne konačno ukinuta. 

Tokom prethodnih decenija, kako kažu svjedoci iz Hols Krika, zatvorenici - Aboridžini vezivani su lancima za verandu policijske stanice.

Zbog čega?

Postojala je uobičajena, iako uglavnom neformalna praksa, da policija na konjima hvata i zatvara Aboridžine, uključujući žene i djecu, i sklanja ih sa polja na kojima su živjeli.

Njihovo prisustvo je navodno, ugrožavalo ekspanziju stočarske industrije. Od 1880-ih do 1940-ih, stotine Aboridžina su bili vezivani lancima zbog navodne krađe stoke.

Foto: The Australian Holocaust Facebook

Tako vezani su u kolonama odlazili sa svoje zemlje. Neki su hodali i do 400 kilometara. Prsten koji im je stavljan oko vrata težio je 2,4 kilograma.

Oni ispred policijskih stanica, ponekada bi bili vezani i za kariku pričvršćenu za zemlju.

Lanci za vrat su obično bili pričvršćeni katancima. Ali prije 1905. godine, zatvorenici iz Vindema su imali lance za vrat pričvršćene gvozdenim karikama koje je bilo teško ukloniti.

Okovi su kupovani od privatnih proizvođača iz Perta, a otvarali su se samo, kako piše u evidencijama policije, "čekićem i dlijetom dok je glava zatvorenika bila na kovačkom nakovnju".

Proces je mogao da traje i 10 minuta.

Razlog za upotrebu lanaca za vrat bio je jednostavan: finansijska ušteda. Bilo je veoma malo policije u ogromnim oblastima Zapadne Australije – najveće policijske jurisdikcije na svijetu – a postojeći zatvori bili su ruinirani i propali, pa su zatvorenici često i lako bježali.

Policija je zbog toga podržala upotrebu lanaca, kao i uticajni stočari kako bi Aboridžine sklonili sa svojih polja za ispašu stoke.

Mještani Kimberlija žalili su se da ljudi iz grada Perta udaljenog 3.500 kilometara nemaju pojma šta se kod njih dešava.

Međutim, od strane vlasti vezivanje oko vrata se smatralo "najefikasnijim i humanim" načinom sputavanja zatvorenika jer im je "ruke ostavljalo slobodnim". 

Međutim, 1905. godine, izvještaj dr Voltera Rota iz kraljevske komisija o stanju domorodaca izložila je Zapadnu Australiju kritikama širom svijeta zbog lošeg tretmana Aboridžina.

Foto: Chris Owen/Darkest West Australia

Policijski propisi dozvoljavali su lance oko gležnjeva dok je zatvorenik u zatvoru, ali propisi vezani za vezivanje oko vrata nisu postojali. To je bila, kako je rekao je Rotu jedan vladin svjedok, "nezvanično prihvaćena praksa u posljednjih 30 godina".

Nakon Rotovog izvještaja, okovi za vrat su zabranjeni. Međutim, kada je gnijev javnosti utihnuo, prevladala je praktičnost i oni su - samo godinu dana kasnije, 1906., vraćeni u upotrebu.

Ali nisu samo Aboridžini bili vezivani oko vrata.

Tokom 1880-ih, muškarci i žene iz okoline grada Bruma takođe su bili porobljeni, okovani i primoravani da rone za bisernim školjkama.

Tokom 1930-ih i ljudi iz okoline Vindama za koje se sumnjalo da boluju od lepre bili su vezani lancima i primorani da pješače 500 kilometara kako bi bili zatvoreni u Bungarunu.

U maju 1953. u stanici Mola Bula, vladinoj stanici u okviru koje se nalazila i škola za aboridžinsku djecu, jedanaestogodišnji dječak je izvijestio da je učitelj Robert Džonson rekao djeci da su se "previše igrali" pa im je stavio okove oko vrata.

Djeca su sa lancima oko vrata satima stajala, sve dok se jedan od očeva nije pojavio i zahtijevao da se lanci uklone.

Jedan svjedok je otkrio da to nije bio izolovan slučaj: sa okovima je vidio još tri dječaka, jednog devetogodišnjeg, a druga dva od samo šest godina. Učitelj Džonson je potom smijenjen.

Namjera ove kazne bila je jasna: ako se ponašaš loše i ti ćeš, kao i tvoji roditelji, bake i deke, završiti u lancima.

Okovi za vrat su ukinuti krajem 1958. nakon nacionalne i međunarodne osude, posebno od strane sveštenstva i sindikata, i pojave policijskih kombija.