Pravo na tuđu njegu i pomoć jedno je od ključnih prava iz sistema socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini. Ipak, iako se često spominje u javnosti, mnogi građani nisu sigurni ko ga tačno može ostvariti, koliki su iznosi i kakva je procedura. Dodatnu zabunu stvara činjenica da ovo pravo nije uređeno na državnom nivou, već kroz entitetske propise i propise Brčko distrikta.

U praksi, tuđa njega i pomoć znači da osoba koja zbog zdravstvenog stanja nije sposobna samostalno obavljati osnovne životne aktivnosti – poput kretanja, hranjenja, lične higijene ili oblačenja – može ostvariti novčanu naknadu ili organizovanu uslugu pomoći.

Važno je razlikovati dvije stvari: novčano pravo (dodatak za pomoć i njegu drugog lica) i uslugu pomoći u kući. U prvom slučaju riječ je o mjesečnoj isplati korisniku, dok je u drugom riječ o organizovanoj socijalnoj usluzi koju obezbjeđuju centri za socijalni rad ili lokalne zajednice.

FBiH: pravo vezano za stepen invaliditeta

U Federaciji BiH pravo na tuđu njegu i pomoć uređeno je kroz Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, a nadležna institucija za provođenje propisa je Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, dok konkretne postupke vode centri za socijalni rad na kantonalnom nivou.

Pravo mogu ostvariti osobe sa teškim i trajnim oštećenjem zdravlja, lica sa 100% invaliditetom, djeca s posebnim potrebama, kao i starije osobe koje su trajno nesposobne za samostalan život. Postoje dvije kategorije prava – osnovna i povećana tuđa njega – koje zavise od stepena potrebe za stalnom pomoći.

Iznosi nisu identični u svim kantonima. Federacija je decentralizovana, pa kantoni kroz svoje budžete i pravilnike određuju koeficijente i konkretne naknade. Upravo ta razlika često stvara konfuziju među građanima, jer se pravo i visina naknade mogu razlikovati u Sarajevu, Tuzli ili Mostaru.

Postupak započinje podnošenjem zahtjeva centru za socijalni rad, uz medicinsku dokumentaciju. Nakon toga slijedi procjena ljekarske komisije i socijalna procjena, a nadležni organ donosi rješenje. Protiv rješenja je moguća žalba.

Republika Srpska: jasno razdvajanje dodatka i usluge

U Republici Srpskoj pravo je definisano kroz Zakon o socijalnoj zaštiti Republike Srpske, a nadležna institucija je Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Republika Srpska precizno razlikuje dodatak za pomoć i njegu drugog lica (novčano pravo) i pomoć u kući (usluga socijalne zaštite). Pravo na dodatak imaju lica sa teškim invaliditetom, osobe potpuno nesposobne za samostalan život, djeca s razvojnim smetnjama, kao i starija lica bez adekvatne porodične brige.

Finansiranje dolazi iz budžeta Republike Srpske i lokalnih zajednica, dok se kod pomoći u kući može tražiti i participacija korisnika, zavisno od imovinskog stanja.

I ovdje je procedura slična – zahtjev centru za socijalni rad, medicinska dokumentacija, komisijska procjena i donošenje rješenja.

Brčko distrikt: poseban sistem

Brčko distrikt ima vlastiti zakonodavni okvir kroz Zakon o socijalnoj zaštiti Brčko distrikta, a nadležni organ je Odjel za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta.

Pravo mogu ostvariti osobe koje zbog trajnog oštećenja zdravlja ne mogu samostalno zadovoljavati osnovne životne potrebe. I ovdje se primjenjuje sistem procjene kroz medicinsku dokumentaciju i stručne komisije.

Šta građani najčešće pitaju?

Najčešća pitanja odnose se na to ko tačno ima pravo, ko plaća tuđu njegu i koliki su iznosi. Odgovor je složen jer zavisi od mjesta prebivališta i kategorije korisnika. U pravilu, finansiranje dolazi iz entitetskih i lokalnih budžeta, dok se pomoć u kući može djelimično sufinansirati.

Jedna od ključnih nedoumica jeste razlika između novčanog prava i usluge.

Novčani dodatak ide direktno korisniku, dok je pomoć u kući organizovana podrška – poput nabavke hrane, održavanja higijene ili pomoći pri kretanju.

Zašto je važno provjeriti lokalne propise?

Bosna i Hercegovina nema jedinstven zakon o tuđoj njezi i pomoći. Zbog toga se uslovi i iznosi razlikuju između Federacije, Republike Srpske i Brčko distrikta, a unutar Federacije i po kantonima. Upravo ta decentralizacija zahtijeva od građana da se informišu prema mjestu prebivališta i ličnoj kategoriji.

U praksi, ostvarivanje prava zavisi od tri ključna faktora: medicinskog nalaza, procjene stručne komisije i odluke centra za socijalni rad. Bez uredne dokumentacije i formalnog postupka, pravo se ne može ostvariti.

Pravo na tuđu njegu i pomoć predstavlja važan mehanizam zaštite najranjivijih kategorija stanovništva. Ipak, njegova primjena je administrativno složena i teritorijalno različita. Građani koji smatraju da ispunjavaju uslove trebaju se obratiti nadležnom centru za socijalni rad i zatražiti detaljne informacije o proceduri i aktuelnim iznosima.