Predstava "Ko kamen - Velenka Brstinova i kćer joj Dragana" izvedena je u Narodnom pozorištu Istočno Sarajevo i, kao i prvi put, sa jednakom pažnjom i mnogo emocija i suza ispraćena od početka do kraja.

"Ko kamen" je priča o pobijenim hercegovačkim Srbima 1941. i 1944. godine, kao i o stradanjima sarajevskih Srba koji su 1996. napuštali svoja ognjišta u istoj koloni sa svojim iskopanim mrtvim junacima i odlazili u nepoznato.

Pisana u ispovjednoj formi, predstava slika različite ličnosti, majku i kćerku Velenku i Draganu, žene različitih životnih priča, ali identične snage koju pokazuju u trenucima suočavanja sa najvećim životnim tragedijama.

Hrabro, kako to samo Hercegovke umiju, njih dvije su koračale životom vjerujući u sebe, ali i u snagu Božije volje, koja ih nikada nije ostavljala same.

Ovoga puta predstavu su gledale i junakinje - majka, kćerka i unuka. Majka Velenka je predstavu prvi put gledala i nanovo preživjela sve ono što je duboko utkano u njen život kao i život njene porodice.

Predstavu, koja je premijerno igrana na sceni "Petar Kočić" Narodnog pozorišta Republike Srpske 14. oktobra 2023. godine, izvodi glumica ovog pozorišta Ljiljana Čekić.

Ova dokumentarna monodrama, rađena prema tekstu profesora srpskog jezika i književnosti u Srednjoj školi „28. juni“ u Istočnom Sarajevu Dragane Mandrape, autentična je priča o dvije žene majci i kćerki, njihovim životima i stradanjima, ali i o snazi koju su imale i u trenucima najvećih iskušenja i stradanja.

Hercegovka Velenka Janjić rođena Brstina kaže da je pročitala kćerkinu knjigu i da se o stradanju Srba sa tog područja mogu napisati brojni romani.

Velenka za „Glas“ otkriva da ju je unuka Onja uvijek tjerala da priča svoju prošlost i da su tu autentičnu gorku priču njena unuka i kćerka Dragana pretočile u književno djelo.

- U Hercegovini je narod strašno stradao. Te 1941. godine su muškace starije od 15 godina pobili sve redom. Nisu ih ubijali metkom nego klali. Bilo je mnogo primjera gdje su pobijeni tako otac i tri sina, otac i dva sina... - priča Velenka.

Napominje da je njen otac bio u planini, na Morinama gdje su imali imanje i da je zahvaljujući tome ostao živ, a da su njegovi rođaci Brstine pobijeni kao i druge porodice.

- Ono što je preteklo od prvog pokolja je pokupljeno i otjerano u Jasenovac. Iz moje kuće, iz moje porodice sedmoro, a stric osmi koji je tu zaklan. Bili smo u zbjegovima pa i više ne znam gdje, a ja sam u to vrijeme bila dijete od četiri-pet godina - napominje Velenka.

Ističe da su joj roditelji imali šestoro djece.

- Majka i njeni sinovi, a moja braća koja su tada imala 18 mjeseci i šest godina, kao i ćerka, moja sestra bili su u zatvoru u Metkovićima, kao i moj djed. Tu su hrvatske žene smjele da dolaze i donose hranu. Majka je molila jednu ženu da izvede mog starijeg brata Slavka. Ta žena joj je rekla da će izvesti mog brata, ali joj je muž bio teški ustaša i rekla je majci: „Ako ga donesem kući na moje oči će ga ubiti“. Majka joj je rekla da ga samo izvede na ulicu i da ga ostavi, što je ona i uradila - priča Velenka.

Dodaje da je njena strina imala sina od tri godine, te da je i to njeno dijete  izvedeno vani.

- Oni su lutali po Metkovićima. Strininog sina su žene nosile od stana do stana i tako da čuvale. Njih dvojica su tako ostala živa, a ostali koji su ostali u zatvoru su pobijeni - priča Velenka.

Dragana Mandrapa za „Glas“ kaže da je kao dijete slušala priču svoje majke Velenke čija je porodica dijelila sudbinu gotovo svih hercegovačkih Srba.

- Nakon što sam i sama preživjela rat i imala to iskustvo ratno u kome mi je poginuo muž, nakon što je prošlo određeno vrijeme i kada su se emocije nagomilale, imala sam potrebu da o tome govorim. Tako sam napisala tekst. Namjera nije bila da od toga nastane tekst za monodramu . Prosto je nastao, potom je došlo do saradnje sa Narodnim pozorištem iz Banjaluke i sa glumicom Ljiljanom Čekić -  napominje Mandrapa.

Podsjeća da je premijera monodrame bila u Banjaluci 14. oktobra 2023. godine i da je ova monodrama za nešto više od godinu dana izvođena više od 30 puta širom Republike Srpske i Srbije i da je to nevjerovatan uspjeh, te da je na festivalu malih scena  „Monodrama Srpske“ u Istočnom Sarajevu nagrađena specijalnom nagradom „Kamena suza“.

Glumica Ljiljana Čekić i autor Dragana Mandrapa, njegujući kulturu sjećanja na svoje pretke, kao potomci porodica koje su nastradale u genocidu nad Srbima izvršenom tokom Drugog svjetskog rata, stvorile su predstavu koja odslikava snagu života "koji vazda nađe svoj put", kao i karakter žena snažnih "ko kamen".

Ljiljana Čekić za „Glas“ kaže da je dugo tražila monodramu i da je njena i Draganina zajednička prijateljica poslala tekst i rekla joj da ga pogleda .

- Tekst nije bio u sadašnjem obliku. Bilo je napisano tek nekoliko stranica i onda je Dragana napisala ostatak priče. Moja potraga je trajala više godina, a ovo me posebno potreslo iako to nije moja životna priča. Velenka i moj otac imali su sličnu sudbinu. To su djeca ratna siročad kojima su poubijane porodice i ovo je neki moj dug mom pokojnom ocu. Predstavu igram u njegovim papučama - otkriva  Ljiljana.

Ona kaže da je predstava odigrana po drugi put u Istočnom Sarajevu i da publika uvijek reaguje emotivno bez obzira gdje je igra.

- Kad igram na prostorima koji nisu Republika Srpska , u Srbiji – oni ne znaju za ovo, ne znaju za stradanja koja smo mi prošli. Oni ne znaju da su Sarajlije morali da napuste svoj grad 1996.godine, da su iskopavali svoje mrtve i nosili tamo gdje su selili. To je njima nova informacija i ja mislim da se ne govori dovoljno o stradanjima - ocijenila je Čekićeva.

Čekićeva je istakla da joj je najveća odgovornost izvoditi predstavu pred publikom u Istočnom Sarajevu i da je pred tom publikom imala najveću strepnju jer priča priču o njihovim životima.

- Samim tim ovu predstavu publika sa ovih prostora emotivnije gleda ovu monodramu jer gledaju autentičnu priču iz svog života. No, predstava se sa velikim emocijama gleda  svuda u Republici Srpskoj a jer je to naše stradanje - napomenula je Ljiljana.

Nova predstava

Na pitanje da li će nanovo tražiti da glumi ponovo u nekom djelu u kome su ljudske tragedije i stradanje centralna tema, odgovara da će idući put izabrati neku komediju.

- Ovaj izbor se desio i ja sam naprosto tražila dobar tekst za scenu. Bitno mi je da je tekst dobar, prepun emocije koja prati predstavu. Sa ponosom mogu reći da mi nikada niko nije izašao sa predstave. Ljudi ne pale telefone dok predstava traje, što znači da držim pažnju a nije lako jednom glumcu koji je sam na sceni držati pažnju publike - zaključuje Ljiljana Čekić.

Piše: Željka Domazet