Građevinarstvo, trgovina, ugostiteljstvo, ali i umjetnost i zabava već godinama su naslabije plaćene djelatnosti u RS, pa tako i neki poznati glumci i glumice jedva dobace do plate od 500 evra.

Statitstički podaci potvrđuju da čak tri branše u Srpskoj, u kojima radi veliki broj ljudi, imaju prosječne plate manje od 650 KM. U te, najpotplaćenije oblasti, spadaju građevinarstvo sa prosjekom od svega 628 KM, ugostiteljstvo i hotelijerstvo, odnosno oblast pripreme i posluživanja hrane,  smeštaja turista, gdje je avgustovska prosječna plata iznosila 642 KM, kao i oblast umjetnosti, zabave i rekreacije, sa prosječnom avgustovskom platom od 648 KM.

U više nego šaroliko statističko područje “umjetnosti, zabave i rekreacije” spadaju razne profesije, od radnika i radnica koji u kladionicama prodaju tikete, do krupijea u kockarnicama, ali i animatora i klovnova, koji zabavljaju djecu, te bibliotekara, muzičara u simfonijskom orkestru i glumaca i režisera u Narodnom pozorištu RS.

Mada zasigurno na prosjek u ovoj branši presudno utiče činjenica da su najbrojniji radnici oni koji rade za pultom u kladionicima, uglavnom za minimalac, kulturnjaci upozoravaju da ni vrhunski umjetnici u Srpskoj ne prolaze mnogo bolje. Priznaje to i direktor Narodnog pozorišta RS Nenad Novaković.

– Glumci u Narodnom pozorištu RS imaju plate od 800 do 1.300 KM , režiseri oko 1.200 do 1.300 KM, dakle oko 600 evra. Mi u pozorištu nismo izuzetak, takva je situacija i u drugim ustanovama kulture. Plate u kulturi su manje oko 20 do 30 odsto nego u drugim oblastima. Naš kolektivni ugovor je star 12 godina i sve to zajedno je bruka za RS – kaže Novaković.

Dodaje da je upravo zbog ovakve situacije dozvolio glumcima da igraju u serijama i filmovima u Srbiji. Tamo ih, kaže, rado angažuju, jer su jednako dobri, a često i bolji nego neki beogradski glumci, koji traže višestruko veće honorare.

Tako i u serijama naši glumci zarađuju mnogo manje nego što običan svijet misli. Kako svjedoče poznavaoci prilika, jedine isplative tezge su one za snimanje reklama, ali takav posao treba znati naći, “ubosti” i ispregovarati dobru cijenu rada.

Ipak, glumice i režiseri prolaze na tržištu rada daleko bolje nego, naprimjer, konobari, trgovci i radnici na građevini, koji su već godinama statistički najlošije plaćene profesije u Srpskoj. Mnogi od njih su primorani da rade pod uslovima koji su ispod zakonskog minimuma, prekovremeno, nedjeljom i praznicima, i sve to za minimalac, bar zvanično.

Naime, javna je tajna da se u ovim oblastima dio plate isplaćuje “na crno”, u kovertama, koje su, upozoravaju sindikalci, jedno od najgorih metoda manipulacije radnicima. Zvanično, po ugovoru ti radnici rade za minimalac ili za platu nešto malo veću od minimalne i na taj iznos im se uplaćuju doprinosi. To znači, između ostalog, i da će imati minimalne penzije. Preostali dio plate, koju dobijaju na “časnu riječ”, u slučaju bilo kakvog spora ne mogu tražiti od poslodavca. Taj dio “iz koverte” ne ulazi ni u statistički prosjek.

Slična je situacija i u oblasti saobraćaja i logistike, gdje je tek u avgustu prosječna plata povećana na 702 KM. Kako svjedoči sagovornik Srpskainfo, vozač kamiona iz Banjaluke, koji danas radi u Evropskoj uniji, mnogi šoferi “dugoprugaši”, zaposleni u firmama sa sjedištem u Republici Srpskoj, zvanično primaju samo minimalac, dok im ostatak plate gazde obračunavaju po kilometru i plaćaju na ruke.

– To je, vjerujete, jedan od razloga što ljudi bježe u inostranstvo. Ovdje, u EU, niko te ne tjera da kršiš zakon da bi preživio i cijelu platu primaš na legalan način, preko računa. To znači i da imaš i bolju radno-pravnu zaštitu i sigurniju budućnost, ali i veću kreditnu sposobnost – kaže naš sagovornik.

Dragana Vrabičić: Nisu radnici krivi za koverte!

Dragana Vrabičić, predsjednica Sindikata građevinarstva i komunalnih djelatnosti RS, priznaje da su koverte i isplate dijela plate na crno uobičajene na gradilištima u Srpskoj, ali tvrdi da je to teško dokazati.

– Ovakav način isplate, u krajnjoj liniji, nije u interesu radnika, ali mi ne možemo kriviti radnike za to. Teško je reći radniku, koji se bori na ivici egzistencije, da odbije 100 maraka koje mu poslodavac daje ispod ruke, ili da prijavi poslodavca, pa da ostane bez posla – kaže Vrabičićeva.

Dodaje da su radnici u građevinarstvu, bez obzira na to što se svi njihovi prihodi “ne vide” u zvaničnim statistikama, zaista najlošije plaćeni, i to već godinama.

– Nemamo kolektivni ugovor, a to znači da radnici moraju prihvatiti onoliko koliko im poslodavac da. Međutim, ovakva situacija bi trebalo da najviše zabrine upravo poslodavce, jer će sami sebe dovesti u situaciju da im neće imati ko raditi – kaže Dragana Vrabičić.