Proljeće je 1777, zima se sporo povlačila sa obala Neve i petrogradskih kanala. Led i inje se dobar dio dana održavao u sjenovitim kaldrmama između velikih palata, gdje su točkovi kočija ostavljali tamne pruge. U Zimskom dvorcu je vladao uobičajeni strogi red. Negdje iza podne, poslije skoro dva sata provedena u budoaru carice Katarine Druge, izlazi mlad 33-godišnji oficir.

U prisustvu dvorske dame sluga mu dodaje oficirsku šubaru i sablju. Zlatne epolete i širiti na šinjelu govore da je gost husarski pukovnik. O onom što se u dvoru bajagi drži kao tajna već bruji cijela prestonica. Uz šolju čaja o tome odavno u pola glasa govore, krsteći se, stare reumatične grofice, ali i prost svijet po predgrađima koji je tražio svoju porciju jeftine zabave u pretresanju prljavog dvorskog veša. Dakle, svi već znaju da je naočiti pukovnik, ađutant kneza Potemkina, novi caričin ljubavnik, nekakav Srbin Gavrilovič, odnosno Zorič ili tako nekako. Pričalo se još i da je bio veliki junak u proteklim ratovima, borac “pur sangue”, neviđene hrabrosti koji uvijek ide pravo “mečki na rupu” pa tako posta i miljenik matuške carice. Ko je, u stvari, taj mladi Srbin, čija je zvijezda u usponu plijenila pažnju prestonice?

Krenućemo iz početka. Prije ravno 280 godina, 1743. na dan svetog Simeona Stolpnika u porodici Gavrila Narandžića i Stefanije, rođene Zorić u Čurugu rodio se sin Simeon. I jedna i druga porodica pripadale su vojnom staležu Potiske vojne granice. Malog Simeona je, nemajući muških potomaka, usvojio majčin rođak čuveni carski oficir Maksim Zorić, davši mu i svoje prezime, dok je njegov mlađi brat David ostao Narandžić. Obje porodice vuku porijeklo iz Hercegovine, odakle su uzmičući pred Turcima preko Dalmacije i Like došli na prostor Banata. Mlađani Simeon osnovnu školu završio je u Potiskoj granici, nakon čega je sa poočimom prešao u Rusiju, gdje su se Zorići naselili na prostoru Slavenoserbije 1754. Kad je Simeon sa 11 godina postao kadet srpskog husarskog puka, u vojnim vještinama, jahanju, mačevanju i gađanju lako je bilo zapaziti njegov militarni nerv. Vrlo rano, tek zarudjelih brkova, sa 17 godina obreo se u Sedmogodišnjem ratu, kada je i zarobljen 1. marta 1760. godine. Po oslobađanju za hrabro držanje u borbama protiv Prusa dobio je oficirski čin korneta i proizveden u potporučnika. Nedugo potom vidimo ga u Poljskoj sa trupama koje guše pobunu.

Hrabar i sposoban

Međutim, u njegovoj vojnoj karijeri istaknuto mjesto zauzima rusko-turski rat (1768-1774). Tu je mlađani major Zorić tokom borbi na rijeci Prut već stekao zvučno ime izuzetno hrabrog i sposobnog komandanta, o čemu je dvor izvijestio glavni komandant Rumjancov. Nizali su se mnogi okršaji sve do čuvene pobjede nad Turcima 3. jula 1770. kod Rjabe Mogile, gdje je činio čuda od junaštva. Nit je uzmicao, nit se od čega sklanjao za šta je trebalo imati veliko srce i još jedan parni organ. Prema riječima očevica Šeglovskog, u nezadrživom jurišu na čelu svojih husara dva puta je ranjen kopljem i treći put sabljom, ali je i dalje nastavio borbu. No konačno ga potpuno iznemoglog Turci opkoliše i zarobiše. Tom prilikom bi sigurno bio i posječen da u samoj borbi nije podviknuo: “Ja sam kapetan paša” pa ga Turci po ranijoj naredbi svezaše misleći da je u pitanju ruski general. Povlačeći se sa bojišta oni su i ranjenog Zorića poveli u zarobljeništvo, no kako se putem ratoborno otimao jedno vrijeme su ga konopima vukli za konjima. U Carigradu je pet dugih godina tamnovao u čuvenoj Jedi-kuli, koja ga ne smekša da bi prihvatio ponudu sultana Abdul-Hamida da se uz visoki čin poturči i ostane u njegovoj vojsci, jer je čuo o kakvom se borcu radi. O tome je sultan kasnije i pisao Katarini Drugoj. Poslije razmjene zarobljenika ponovo je u državnoj službi, ovaj put na diplomatskom zadatku u Švedskoj. Po povratku iz Stokholma predstavljen je carici Katarini Velikoj, koja mu je dodijelila tek ustanovljeni Orden svetog Đorđa.

U to vrijeme kancelar Grigorij Aleksandrovič Potemkin bio je desna ruka carici, skoro njen savladar koji je mnoge konce državne uprave držao u svojim rukama. Već tada se naveliko pričalo da je bio i njen ljubavnik, jer ova strasna žena nikad nije ni krila naklonost prema jakim muškarcima, tim više što je njen muž tu bio potpuno inferioran. To je izazvalo veliki revolt i zgražanje tadašnjeg konzervativnog plemstva, a posebno crkvenih krugova, zbog njenog gaženja svih moralnih i religioznih principa. Govorilo se da su Katarina Druga i Marija Terezija, te dvije besramne Njemice, sablaznile Evropu. Jedan od prvih njenih ljubavnika bio je grof Grigorij Orlov, koji će joj i pomoći da preuzme vlast, a potom je tu ulogu preuzeo rečeni Potemkin. Oni nisu bili samo objekat puke ženske požude, već su mudroj vladarki koristili kao političke poluge za kormilarenje državnim brodom. Najbliža istini je ocjena da su joj oni u stvari bili partneri u vlasti i svojim mudrim državničkim odlukama doveli do naglog uspona Rusije. Skandalozne istine, ali i uveliko izmišljani sočni tračevi o vladarkinom životu, ni njenim ogorčenim protivnicima i kritičarima nisu mogle poslužiti da ospore opšti procvat države. Imperija se sada protezala od Crnog do Baltičkog mora, jer su Osmanlije istjerane iz Ukrajine i Krima, a nešto kasnije i Gruzije.

Carica je vremenom Potemkinu stavila do znanja da mnogo više cijeni njegov državnički dar od ljubavničkog i tada taj veliki mag “igara prestola” odluči Katarini sam servirati “rasne” ljubavnike, da bi i vučica bila sita, a ovce na broju. Naravno da mu nije promaklo kako je ona već prilikom prvog susreta bila impresionirana Zorićevom muževnom pojavom i odmah je bezecovala rijetko lijepog, slavom ovjenčanog ratnika.

Zvijezda na dvoru

Kako bi eliminisao konkurenciju u vidu feldmaršala Rumjancova i njegovog pulena Zavadskog koji se opasno motao oko carice, Potemkin je Zoriću kao svom jakom adutu počeo otvarati vrata dvora. Već na proljeće 1777. Simeon se istakao u slamanju pobune Pugačova pa na ramena stasitog Srbina padoše zlatne pukovničke epolete, a uskoro je postao i lični caričin ađutant. Pamte ga kao pomalo grubog vojnika, kojem je nedostajao rafinman visokog društva što ne čudi za jednog husara. Uprkos tome, Simeon postade prava zvijezda u dvorskim krugovima u koje zakorači sigurnim i glasnim vojničkim korakom. Mnogi mu već predvidješe veliku karijeru, što uskoro potvrdi visoki generalski čin i komanda nad Ahtirskim husarskim pukom. Kolika je bila opčinjenost vladarke svojim ljubavnikom govore pažnja i zlato kojim ga je obasula kao nikog ranije. Na sam krunidbeni dan 22. septembra poklonila mu je skupocjeni dijamantski prsten, zvijezdu ukrašenu brilijantima, pozlaćenu sablju, perjanicu i druge dragocjenosti, a samo nekoliko dana kasnije na dar je dobio i veliki spahiluk u Sesvegenu vrijedan više od 200.000 rubalja. Nije prošlo dugo i Zorić je u Petrogradu dobio prelijep dvorac. Ne zna se tačno koliko je novca tada dobio od svoje pokroviteljke, a spominje se čak 300.000 rubalja. Početkom 1778. prema njemu posebno darežljiva carica pokloni mu veliki posjed u Mogiljevskoj guberniji sa gradom Šklovom na Dnjepru i okolna sela sa 16.000 duša. Pa ni to joj nije bilo dosta već mu u posjed upisa i imanja u Pskovskoj guberniji.

Vojnički podvizi Simeona Zorića visoko su vrednovani u srpskim vojnim krugovima Rusije gdje su se kleli u njega i ispredali legende o junaštvu, a kamoli to što jedan Srbin dijeli postelju sa caricom, prvi poslije Dušana i Uroša. Pjevane su mu i pjesme “Pesn o hrabroti viteza Simeona Zoriča”. Taj glas se pronosio sve do Banata, a i dalje do Dalmacije.

Za razliku od caričinih svilenih dušeka i bojnog polja, gdje je sa visoko dignutim mačem satirao sve pred sobom, bio je potpuno netalentovan za dvorske intrige i zakulisne radnje kojima se vršila preraspodjela moći i prestiža u visokim aristokratskim krugovima, a i politika je za njega bila “tera inkognita”. Proslavljenom se oficiru bijaše lako uspeti do carske postelje, ali plandovati pod tim baldahinom na duži rok bio je već teži zadatak, jer je i sam sjekao granu pod sobom. Naime, taj bujni nemirni duh je van dvora živio nehajno, punim plućima, u veselom društvu noćobdija i lijepih dama, dok ga je imperatorka čekala. Pored toga ona je imala sve manje razumijevanja za velike novčane gubitke zbog njegove kobne strasti za kockom. To je i te kako išlo naruku prepredenom liscu Potemkinu, koji je te činjenice carici dodatno dosolio i garnirao, izrežiravši Zorićev pad, kao uostalom i prethodni uspon. Njemu nije išlo u račun što se vladarka počela suviše vezivati za ovog drčnog i nepredvidivog Srbina, kojem je ionako namijenio samo epizodnu ulogu.

Uskoro Katarina Druga presta primati “dragog Semjona” i na njegovo traženje da je vidi, od nje je dopirala samo glasna šutnja. Povrijeđen i bijesan, znajući čije je to maslo, izazva na dvoboj Potemkina, što ovaj ne smjede prihvatiti, praveći se “nit' luk jeo, nit' luk mirisao”. Sama carica je sa žaljenjem morala otpustiti, kako je tvrdila, svog vrlo potentnog ljubavnika kojem nikad nisu trebali afrodizijaci, dodavši da je on ipak dobar čovjek koji, eto, čini loše stvari. Ono što je ne tako davno ličilo na blagoslov pretvorilo se u prokletstvo. Generalu je diskretno stavljeno do znanja da se treba povući na svoje imanje: “I dažd pade i snijeg prši, nek se carska volja vrši”.

Rasipanje

Povrijeđeni i odbačeni Simeon uskoro otputova u Pariz da tamo liječi povrijeđeni ponos. Tu se istutnjao za sve pare po najglamuroznijim mjestima, prosipajući hrpe zlatnika na zabavu i kockanje. Po povratku ga je čekao novi dar vladarke u vidu kovčežića zlatnika i proširenja imanja za 7.000 kmetova u Šklovu, gdje će Zorić podići velelepni dvorac. To je bio pravi mali raj uz stalnu pozorišnu trupu, muzički orkestar i druge luksuzne sadržaje i raskoš. Novac je nesmiljeno rasipao, šakom i kapom, pomažući svakog ko mu se obratio. General Zorić je velikodušno pomagao Srbima na raznim stranama, a bio je nezaobilazna adresa za sve koji su dolazili u Rusiju kad bi ih rado primao u svom dvorcu i bio na usluzi. Njegovi gosti između ostalih bili su arhimandrit manastira Krupe Gerasim Zelić, Sava Tekelija, kao i Dositej Obradović, kojeg je izdašno nagradio pomažući mu da u Lajpcigu štampa svoje basne.

Kada je Katarina Druga pošla da obiđe Bjelorusiju 1780, gdje je po planu u Mogiljevu trebalo da se sretne sa austrijskim carem Josifom Drugim, svratila je u Šklov kod svog bivšeg miljenika. Simeon joj je priredio tako grandiozan doček o kojem se dugo pričalo. U tu svrhu je preuredio dvorac, uloživši ogromnih četiri hiljade dukata, a skupocjeno posuđe i drugu opremu dobavio je direktno iz Saksonije. U caričinu čast priređen je veličanstven bal, teatarske predstave, a potom i nastup kompletne opere dovedene iz Njemačke. Imperatorka je u pratnji austrijskog cara još jednom u povratku svratila u Šklov. Caričin sekretar Bezbrotko pominje vodoskoke od vina, vatromet sa 50.000 raketa, karusele, vožnju po Dnjepru i svečanu iluminaciju koju je pripremio talijanski stručnjak Melisini. O svemu je izrečeno mnogo laskavih riječi i pohvala, a carica je bila impresionirana i iskreno oduševljena. General je gorio od želje da se vrati na stari put slave, što bi zaliječilo njegov povrijeđeni ponos, ali očekivani poziv za povratak na dvor je izostao. Postojao je još jedan važan razlog njegovog nadanja: naime, ima indicija, a što je kasnije potvrdio i njegov brat David, da je Zorić prožet uzvišenim rodoljubljem sanjao o tome da potakne dvor na rusku ratnu kampanju oslobađanja njegove porobljene braće, koji pod Turcima vijekovima vape za slobodom, kad bi im se on u toj borbi stavio na čelo pa zašto ne i kao njihov budući knez pod zaštitom Rusije.

Veliki doprinos Srba

Srbi vojnici su nesebično lijući krv dali veliki doprinos u ratovima svoje nove ruske otadžbine. Bili su veoma cijenjeni kao neustrašivi i sposobni ratnici, a posebno je isticana hrabrost i obučenost njihovih oficira. General Simeon Piščević je na osnovu vojnih evidencija ustanovio da je tokom 18. vijeka u ruskoj vojsci služilo 25 generala i 71 štabski oficir (majori, potpukovnici i pukovnici). Sredoje Lalić će kasnije daljim istraživanjem taj spisak dopuniti i on konačno sadrži 27 generala i 125 štabskih oficira, malo li je.

General se u Šklovu okružio rođacima i drugim srpskim prijateljima, kojima je čak davao i posjede. Među odanim saradnicima, pored brata Davida, Gerasim Zelić ističe Sarajliju Dimitrija Ponjavicu. Međutim, čuven po svojoj galantnosti i raskošnom talentu za razbacivanje novca, Zorić je kao magnet privlačio i razne probisvjete, varalice i prevejane kockarske mahere, željne lake zarade i lagodnog “života bez motike”. Nažalost i takvima je lakovjerni general, nepismen za “čitanje” ljudi, ukazivao gostoprimstvo, gdje im je sve bilo “na izvol'te, kuća časti”. Troškovi su premašivali prihode, a gomilali su se i kockarski dugovi. Jasno je bilo da takav čovjek nužno mora propasti, zli jezici bi rekli: kako došlo tako i otišlo. Tragično nepromišljen Zorić se lako zalijetao u pokretanje raznih preduzeća poput brodogradnje, destilerije, kožarske i užarske fabrike i slično, kako bi spriječio prijeteći bankrot. No i to su na kraju bile samo bačene pare. Iz ozbiljnih novčanih teškoća u nekoliko navrata ga je vadila, a ko drugi do njeno veličanstvo, ostajući do kraja slaba prema svom miljeniku.

Najveći mirnodopski poduhvat Simeona Zorića svakako je otvaranje privatne vojne škole 1778. Za nju je podigao posebnu zgradu sa ambulantom, manježom za učenje jahanja, veliku biblioteku, kabinet za fiziku, galeriju slika i zoološki muzej. Ne trepnuvši za to je izbrojao 80.000 rubalja. Bila je to prva moderna vojna škola u Rusiji sa kapacitetom od oko 150 učenika, siromašnih plemićkih sinova, od kojih je polovinu sam izdržavao, trošeći na njih godišnje oko 50.000 rubalja. Nastojao je obezbijediti i vrhunske predavače, pri čemu je prednost davao Srbima, pozivajući Dositeja Obradovića, Emanuela Jankovića i druge. Tokom dvije decenije njenog rada postala je jedno prestižno učilište. Godine 1797. car Pavle Prvi je Zorićevu vojnu školu pretvorio u državnu, a Simeonu tom prilikom dodijelio čin general-lajtnanta i komandu nad Izjumskim husarskim pukom. Nažalost, iste godine veliki požar je uništio školsku zgradu i dio dvorca, što je snažno potreslo već oboljelog generala. Vlasti su tada školu privremeno preselili u Grodno, da bi konačno bila premještena  u Moskvu, kada postaje vojna gimnazija.

General Simeon Gavrilović Zorić preminuo je u 56. godini života, 6. novembra 1799. Njegov brat David Gavrilović Narandžić naslijedio je spahiluk koji je već bio dobrano opterećen dugovima, a po njegovoj smrti upravu je preuzeo njihov sestrić Simeon Pavlović Čarnojević. Kako ni on nije imao nasljednika, imanje je rasprodato zarad pokrivanja dugova.

Sve je pojelo vrijeme, ne ostavivši ništa što bi podsjećalo na čuvenog generala, čovjeka kojeg je njegov hazarderski duh proslavio u ratu, a upropastio u miru.

Probisvjeti i protuve

Pored raznih avanturista i probisvijeta u Šklovu su se obrela i dvojica braće Zanovića, Marko i Hanibal, koji su se predstavljali kao dalmatinski grofovi iz Paštrovića. Istini za volju, oni su stvarno i poticali iz dobre kuće i kao takvi pohađali ugledne škole, međutim živeći rasipnički na visokoj nozi, a niskoj pameti, uspjeli su spiskati nasljedstvo. Potom su putovali po svijetu kao vješti prevaranti i opasni kockari. Zna se i za veliki skandal kad su izvarali jednog holandskog bankara za golemih 300.000 franaka. U Šklovu su, koristeći Zorićevo gostoprimstvo, okupili oko sebe nekoliko protuva iste fele, gdje su i samog Simeona za velike svote ojadili za kartaškim i bilijarskim stolom. Na kraju su mu ponudili “spasonosno rješenje” da im prepusti upravu nad spahilukom, za šta bi mu isplaćivali 100.000 rubalja godišnje. No, kad je Zanović Hanibal odnekud donio novac za isplatu rente, vlasti su ustanovile da se radi o krivotvorenom novcu. Braća su poslije tamnovanja protjerana iz Rusije, a po Zorića je ta stvar bila silno neprijatna, ali je nekako uspio izaći čist iz te kaljuge, mada je dodatno stradao njegov već poljuljani ugled.

Autor: Dragan Mijović