Romanija gora od junaka je odvajkada odgajala Obiliće, heroje koji su po svojim podvizima i svojim herojstvom ostavili trag u istoriji srpskog naroda. Jedan od mnogobrojnih, takvih heroja bio je Milun Mimić, rodom iz sela Podkrajeva, opština Sokolac.

Milunova teška životna priča počinje tokom Drugog svjetskog rata, kada ga kao dvanaestogodišnjaka hapse i odvode ustaše, uprkos molbama njegove majke da poštede dijete, koje nije biralo mjesto i vrijeme kad će se roditi, koje nije znalo ni šta je rat i koje nije bilo nizašta krivo niti dužno.

Ustaše je u tom progonu Srba iz Podkrajeva predvodio njihov komšija Duraković, koji je nesrećnu ženu dok je molila za život sina i plakala dodatno ponizio udarivši je i odgurnuvši, nakon čega je odveo dječaka sa grupom muškaraca na strijeljanje.

Ustaše su ih dovele na mjesto na kojem su, prvobitno trebali biti strijeljani, sve do jednog. Među tako poredanim i svezanim jedan do drugog našao se i mali Milun, koji još uvijek nije bio svjestan šta se dešava i zašto je sudbina njemu odredila baš ovakav put.

Svi osim malog Miluna bejahu likvidirani na najsuroviji način, kako su onomad samo ustaše to radile, klanjem noževima. Sve su ih odreda zaklali, samo mali Milun, po volji Božijoj ostade živ među njima, a da to ustaški krvoločnici nisu primjetili.

Nakon što su se uvjerili da su „odradili posao“, ustaše su napustile mjesto ovog stradanja i otišli u dalje zločinačke pohode.

Tako vezan, dječak Milun je dva dana i dvije noći ležao među mrtvim ljudima, njegovim komšijama, a da bi se oslobodio, grizao je sveze, kojima su bili vezani. Uspio je jer je mladost valjda prevladala, ali i očajnička želja za životom, koji je  tek počeo za njega.

Odmah nakon što se oslobodio, Milun je pobjegao svom ujaku, Petku Lizdeku, komandantu tadašnjih mokranjskih četnika. Legenda kaže da je jedan od povoda za mučenje ovog dječaka bio taj što on nije htio da izda svoje rođene, gdje su, gdje se kriju, jer i po očevoj i po majčinoj liniji mnogi su tada bili u četnicima.

Milun je do kraja rata ostao kod ujaka Petka u mjestu Štacija na Romaniji, gdje mu je pomagao, hranio živinu, ali i obavljao druge poslove, kako bi bio koristan i skrenuo misli sa progona i mučenja koje je doživio od ustaša.

Po okončanju rata, kao šesnaestogodišnjak se vraća kući u Podkrajevu kod Sokoca, a saznavši za to, njegovi rođaci koji su bili u partizanima, došli su kod njega i krenuli sa ispitivanjem gdje mu je ujak i rođaci koji su bili u četnicima.

Milunov otac je, vjerovatno nesrećnim slučajem, ali i u namjeri da ne oda informacije gdje se nalazi Petko Lizdek, ubijen od strane partizana, koji su na sve načine pokušali saznati informacije gdje je Milun bio i gdje se Petko Lizdek krije, kao i mnogobrojni njihovi rođaci koji su bili na strani četnika tokom rata.

Misao da će u svom selu, po okončanju rata, sretno provoditi svoju mladost i da je ružnim stvarima u njegovoj prošlosti došao kraj, očevo ubistvo je prekinulo. Saznavši da su mu oca ubili partizani, Milun ponovo bježi iz rodnog sela, ne želivši da ga ista sudbina dočeka.

Prema legendi i pričama onih koji su ga poznavali, Milun Mimić je bio posebno poznat u kraju po svojoj ljepoti. Imao je dugu kovrdžavu kosu i bio je baš onakav „kakvi su četnici i hajduci sa Romanije“.

Sticajem okolnosti, tokom bjekstva od strane Udbe, dolazi do sela Miletine kod Kaljine, gdje se zaljubljuje u mladu Savićku sa tog kraja. Ona ga je dugo vremena skrivala u svojoj štali, u sijenu, ali je ubrzo neko od tadašnjih izdajnika to saznao i dojavio Udbi.

Iz Kaljine bježi u Triješće kod Mokrog. S obzirom na to da nije smio naložiti vatru tamo gdje se skrivao, a usljed niskih temperatura u zimskom periodu, Milunu su te godine otpali nokti i sa ruku i sa nogu, usljed velike hladnoće i smrzavanja u prirodi.  Ipak, mladost sve to podnosi i po dolasku proljeća stiže i on o Đurđevdanu ujaku Petku Lizdeku na Štaciju.

Kod njega saznaje da su mu djevojku mučili udbaši, tukli i na svakojake načine ponižavali, samo da kaže gdje je Milun i kud je pobjegao. Trpjela je ona muke poslijeratnog terora, samo da ne izda ljubav Milunovu. Kažu da su je udbaši odveli na igranku, gdje su je tjerali da pjeva partizanske pjesme, na šta je ona, kao ponosna Srpkinja, otpočela pjesmu: „Oj Milune moje milo jagnje, čuvaj kose kroz jelovo granje…“.

Znala je šta je čeka i nije žalila zbog toga, te je nakon toga, Udba odvodi u zatvor, gdje su je još neko vrijeme mučili i tukli sve dok nije izdahnula.

Vijest o smrti svoje djevojke Milun je teško podnio, a ako uzmemo u obzir i očevu smrt, te neuspjeli pokušaj likvidacije od strane ustaša, može se reći da su Milunovih dvadeset godina života obilježile teške životne tragedije i smrt bliskih ljudi.

Jednog dana odluči da posjeti staru majku i starijeg brata Milomira, ali njega tada ne zateče u kući, pa reče: „Majko, donesi mi makaze da odsječem kose“, koje su inače tada bile duge do njegove stražnjnice, spletene u pletenicu.

„Ostavljam bratu Milomiru moje kose u amanet, za uspomenu, neka ga sjećaju na mene“, a nesrećna žena ne znajući šta joj reče njeno dijete, briznu u plač, zagrli ga jako, kao da je znala da je taj susret njihov posljednji.

Milun odatle bježi u selo Sabanke kod Nišića sa još trojicom njegovih saputnika, gdje se skrivaju u jednoj brvnari neko vrijeme. Neki Topalović, koji im se predstavljao kao prijatelj, jedno vrijeme im je donosio hrane i vode, a ubrzo im taj isti „prijatelj“, nakon jednog dolaska kazuje da ide da im donese rakije, što je Milunu tada se učinilo sumnjivo, jer rakiju nikad nisu ni tražili.

Na kraju se Milunove sumnje obistiniše, lažni prijatelj, navodni Topalović, otkrio je Udbi njihovo sklonište, a ubrzo zatim ih opkoli vojska i policija. Nisu htjeli živi da im padnu u ruke, te jedan od njih baci bombu ispod sebe, dok Milun ispali dva metka sebi u glavu iz pištolja, te tako prekrati svoje muke.

Milun je sebi oduzeo život 1952. godine u svojoj 26. godini života. Tijela Miluna i njegovih saputnika sahranjena su najprije u Sabancima, a nakon nekog vremena, stariji Milunov brat Milomir tijelo mlađeg brata prenosi u porodično groblje u selo Podkrajeva i sahranjuje kraj oca, kojeg su ubili rođaci partizani.

Nesrećna majka Anđelka i njeno napaćeno srce su to sve teško podnijeli, a Bog ju je poživio dosta dugo nakon muža i sina, te je doživjela duboku starost i umrla 1987. godine.

Nakon smrti brata, Milomir odlazi sa porodicom u Beograd i odnosi kose pokojnog brata, svezane u pletenicu, koje mu je Milun ostavio kao uspomenu. Kose bijahu ustakljene i uramljene, a jednog dana Milomir odluči da ih rasplete, što i učini, nakon čega mu Milun „dođe u san“ i zatraži da vrati kose onako kako su bile.

Milomir je nakon toga obišao cijeli Beograd ne bi li našao frizera, koji će moći da vrati kose, nit po nit u onaj položaj, u kakvom ih je onomad Milun vezivao. Veliki šok je Milomir tada doživio, te nakon što je našao frizera koji je vratio kose u prvobitno stanje, zamoli svoje potomke da ih čuvaju „kao oči u glavi“.

Milomir je preminuo nekoliko godina nakon toga, a sahranjen je u Pančevu.

I sada u selu Podkrajeva kod Sokoca leže Obilići i njihove majke, ali i u drugim selima sa područja Sarajevsko-romanijske regije, a za kojima se i dan danas poneka suza pusti, od onih koji su ih se sjećali, ali i slušali priče o njima, a sve sa željom da ne padnu u zaborav, jer samo srpske majke rađaju Obiliće.

Milun je bio samo jedan od momaka koji je svoj život dao kako bi ostao dosljedan srpstvu, koji se nije prodao ni nakon velikog progona i koji je pretrpio velike muke, najprije od ustaša, a kasnije i od udbaša.

Među ljudima koji su ga izdali i koji su ga progonili bili su i neki Mimići, njegovi bliski rođaci iz sela, koji su željeli da se na taj način dokažu tadašnjoj, novoj vlasti.

Autor: Biljana Prodanović