Svečana promocija najmlađih oficira Vojske Republike Srbije, koju je gledala u televizijskom prenosu, Paljanki Olji Jerkić, kasnije Pejović, bilo je nešto veoma privlačno, što ju je kasnije i navelo da dalje obrazovanje, nakon srednje škole, nastavi na Vojnoj akademiji u Beogradu.

Ljubav prema uniformi i vojnom pozivu, kao i ljubav naslijeđenu od majke koja je inženjer elektrotehnike, Olja je odlučila da spoji u jedno i upiše Vojnoelektronsko inženjerstvo na Vojnoj akademiji, a na trećoj godini se opredijeli za smjer telekomunikacije.

Tokom školovanja na Vojnoj akademiji u Beogradu, najviše ju je privlačila ta raznolikost studijskog programa, tokom kojih kadet može da pohađa nastavu iz elektrotehnike, zatim trenira borilačke sportove, ide na plivanje, drugi dan polaže ispit iz matematike i narednog dana ide na bojevo gađanje.

Po završetku školovanja, poručnik Olja Pejović zasnovala je radni odnos u jedinici veze u Nišu.

Na 54. vojnom svjetskom prvenstvu u Sloveniji

Kada se i kako pojavila ideja da upišete Vojnu akademiju i zbog čega ste baš akademiju u Beogradu odabrali?

Olja Pejović: Sve je počelo od septembarske promocije najmlađih oficira Vojske Republike Srbije iz 2009. godine, gdje sam na televizijskom prenosu u ešalonu vidjela djevojke. U tom trenutku, meni je postalo sasvim jasno da je to sljedeći poziv kojim želim da se bavim. Oduvijek sam obožavala uniformu, bila borbenog i takmičarskog duha i uvijek spremna na drugačije. Vidjevši njih, shvatila sam da je to ono za čim sam tragala, da je to moj poziv i Akademija je postala moja jedina želja. Počela sam da se raspitujem, da istražujem šta mi je sve potrebno da bih ispunila uslove konkursa. Imala sam veliku podršku porodice, jer Vojna akademija u Beogradu nudi siguran posao, što u današnje vrijeme mnogo znači.

Vojna akademija nudi posebne uslove školovanja koje nijedan drugi fakultet nema. Studijski programi na Akademiji pružaju potrebna akademska i stručna znanja sa odličnom količinom teorije i prakse. Ono što je mene posebno privuklo i u čemu sam tokom školovanja naročito uživala jeste upravo ta raznolikost studijskog programa, tokom kojeg vi jedan čas slušate elektrotehniku, a sljedeći trenirate borilačke sportove, plivanje, te zatim, jedan dan polažete matematiku, a već sljedeći idete na gađanje iz vatrenog oružja. Nikada nije dosadno i monotono. 

Iskustvo koje stekne jedan diplomac na Akademiji naprosto je drugačije. Ovakav način školovanja, uslovi pod kojima se uči i raznolikost programa na jedan poseban način izgrade čovjeka. Pored diplome inženjera elektrotehnike i računarstva, imati izgrađen indentitet profesionalnog  vođe koji je spreman za oficirski poziv je baš posebno i nesvakidanje, što je meni bitno.

Koliko je bilo teško „upasti“ među najbolje i da li ste bili dovoljno spremni za prijemni na Vojnoj akademiji?

Olja Pejović: Sjećam se da je te godine broj prijavljenih bio takav da je na svako slobodno mjesto konkurisalo u prosjeku deset osoba, što znači da je konkurencija bila zaista velika, te je samim tim trebalo ostvariti dobar rezultat na prijemnom ispitu. Što se spremnosti tiče, detaljno sam se informisala o tome šta se zahtijeva i šta je potrebno na konkursu za upis. Prijemni se sastojao iz dva dijela, iz matematike i testa fizičke spremnosti. Kandidate, koji ostvare zadovoljavajuće rezultate na oba dijela testiranja, čeka i kontrola zdravstvenog stanja, koja je baš rigorozna iz razloga što je za upis na vojnu akademiju jednako bitno fizičko i psihičko stanje čovjeka. Dosta kandidata je najviše „otpalo“ upravo na psihološkim testovima i testovima ličnosti. 

Što se mene tiče, ozbiljno sam posvetila vrijeme i jednom i drugom dijelu prijemnog, tako da činjenica da sam primljena na akademiju sama po sebi daje odgovor na pitanje da li sam bila spremna za taj prijemni, kao i zdravstevno sposobna za profesionalnu vojnu službu.

Na otvaranju 3. Vojnih ZOI u Sočiju/foto: privatna arhiva

Kakav je bio osjećaj kada ste saznali da ste primljeni i šta Vas je to dočekalo po dolasku u Beograd, na početku studija?

Olja Pejović: Najljepši je osjećaj znati kako je kada se ipslati trud koji si uložio u nešto. Za mene je to bio momenat kada sam shvatila da sam prošla na prijemnom, da su dani vježbanja, kako matematike, tako i fizičkih testiranja za prijemni urodili plodom. To su ti neki momenti u kojima čovjek bude ponosan na sebe, srećan i spreman na sljedeći životni korak.

Početak studija je na Vojnoj akademiji se dosta razlikuje u odnosu na druge fakultete. Naime, po dolasku u Beograd ostavili smo stvari koje smo ponijeli sa sobom, zadužili uniformu, spakovali se i otišli u Valjevo. Za mene je taj dan bio jedan od težih. U Centru za obuku u Valjevu smo imali taktičku, strojevu, obuku gađanja u trajanju od 21 dan, polaganje zakletve i potom još 14 dana obuke. Period tokom tog 21. dana obuke do polaganja zakletve je bio dosta naporan, kako fizički, tako  i psihički, ali sam se brzo adaptirala i zavoljela sve.

Po završetku prvog terena, studije su se nastavile u Beogradu, na samoj akademiji. Većinom je to kao i svaki drugi fakultet, s tim što je nama dan počinjao u 06:00 časova i zato što smo imali drugih aktivnosti, pored slušanja predavanja i učenja, poput jutarnjeg vježbanja, postrojavanja, spuštanja i podizanja zastave i drugog. 

Zbog čega ste se odlučili za studij Vojnoelektronsko inženjerstvo i kako izgled proces obrazovanja na tom odsjeku?

Olja Pejović: Moja majka je inženjer elektortehnike i bio mi je plan da krenem njenim stopama, jer me je i samu to polje uvijek interesovalo. Mogućnost da spojim svoju ljubav prema tom zvanju sa ljubavlju prema uniformi, fizičkim, ali i psihičkim izazovima bilo je ostvarenje mog sna. 

Na studijskom programu tokom prve dvije godine školovanja dominantno su zastupljeni opšteobrazovni  i teorijsko-metodološki predmeti iz opštevojnih i društvenih predmeta, prirodno-matematičkih i tehničko-tehnoloških nauka, što je opšte za sve smjerove koje nudi naš studijski program. U trećoj godini se mi djelimo po smjerovima, moj smjer je telekomunikacije, gdje se sluša grupa predmeta specifično tehničko-tehnoloških nauka, dok u četvrtoj godini imamo najviše prakse i priprema za posao koji nas očekuje. 

Olja Pejović/foto: privatna arhiva

Tako je u četvrtoj godini zastupljena grupa predmeta sa uskostručnom orijentacijom ka rješavanju konkretnih problema iz oblasti vojnoelektronskog inženjerstva. Uspešnim završetkom školovanja, stičemo naziv diplomiranog inženjera elektrotehnike i računarstva. Realizacijom ovog studijskog programa, mi smo osposobljeni za rješavanje osnovnih tehničko-tehnoloških problema na svojim početnim dužnostima, koji su u vezi sa eksploatacijom i održavanjem vojnih elektronskih sistema i sredstava na upotrebi u Vojsci Srbije.

Sem diplome inženjera elektrotehnike i računarstva, kada završimo ovaj studijski program dobijamo  i Dodatak diplomi, koji označava kompetencije kadeta za profesionalnog oficira službe telekomunikacija.

Koliko Vam je iskustva i znanja donijelo studiranje na Vojnoj akademiji i koliko ste stekli novih prijatelja?

Olja Pejović: Vojna akademija u Beogradu je ustanova sa tradicijom dugom 170 godina, sa  jako dobrim i stručnim profesorima i saradnicima. Plan i program na ovoj visokoobrazovnoj ustanovi pruža širok spektar znanja.  Svake godine smo imali završnu vježbu gdje bismo sumirali sve naučeno u protekloj školskoj godini. Na kraju četvrte godine imamo stručnu praksu, gdje usavršavamo stečeno znanje  praktičnim radom sa vojnom opremom. Na taj način se osposobljavamo za uspješno uključivanje i realizaciju poslova na svojim radnim mjestima nakon uspješnog završetka školovanja. Vojna akademija je odlična podloga za dalje usavršavanje i učenje, jer sve naučeno na akademiji predstavlja dobru osnovu i temelj za dalji rad.

Sa akademije nosim divne uspomene i sjećanja, veliko znanje i stečene vještine, a stekla sam i veliki broj prijatelja. Takođe, stečeno iskustvo je, kao i uostalom i svako drugo u životu, neprocjenjivo. Što se prijateljstava tiče, kada svi skupa prolazite kroz iste situacije, prepreke, neminovno je da ćete postati bliski i naprosto će vas vaše iste uloge i isti položaj zbližiti, ali najbliži ipak ostanemo sa ljudima koji su najsličniji nama samima i ta prijateljstva će vjerovatno trajati cijelog života. 

Kako je došlo do odlaska u Niš, da li si bila zadovoljna time i koliko si danas zadovoljna, generalno, načinom rada i uslovima na poslu?

Olja Pejović: Pred kraj studija, kadeti imaju pravo da napišu „tri želje“, to jeste,  tri grada u kojima se traže oficiri naše struke, gdje bismo voljeli da radimo i živimo. Moje tri želje bile su Beograd, Gornji Milanovac i Niš. Kada sam dobila odluku na osnovu koje sam raspoređena u Niš nije mi bilo jednostavno. Mogu reći da sam se iznenadila, jer u Nišu nisam nikada ranije bila i od sva tri grada, on je najudaljeniji od mojih roditelja i prijatelja koje imam kući u Palama.

Ipak, kada sam upoznala svoju jedinicu, pogled na Niš mi se mnogo promijenio. Veoma brzo sam se navikla i uklopila. Danas mogu reći da sam zaista zadovoljna, sav moj trud se isplatio. Uslovi na poslu su vrlo dobri. Zahvalna sam i starijim kolegama koji mi nesebično prenose svoje znanje i usmjeravaju me. 

Na radnom mjestu sa kolegama/foto: privatna arhiva

Koje su to Vaše svakodnevne obaveze u toj jedinici, koliko je to odgovoran i zahtjevan posao?

Olja Pejović: Moj radni dan počinje tako što po dolasku na posao oblačim uniformu, sa podoficirima provjeravam brojno stanje voda, zatim odlazim kod komandira čete na sastanak, gdje nam izdaje posebne zadatke za taj dan. Postrojavam vod i vodim ih na jutarnju smotru, nakon podizanja državne zastave ide jutarnja smotra, nakon koje vod vodim na mjesto za izvođenje obuke. Narednih šest časova izvodim obuku koja je na rasporedu za taj dan.

Nakon izvedene obuke, vraćam vod u prostorije, gdje čistimo opremu i naoružanje. Pred kraj radnog vremena imam sastanak kod komandira čete, gdje sagledavamo stanje poput toga šta je od zadataka realizovano i pripremamo raspored za sljedeći dan. Odgovornost mog posla je višestruka, ogleda se najprije u obavljanju radnih obaveza, kao i u svakom drugom poslu. Međutim, ono što je za moj posao specifično je to što, pored ove, imam još dvije važne odgovornosti, a to je odgovornost prema mojim ljudima u vodu i četi, i odgovornost prema uniformi. Od mene, kao komandira, se očekuje da budem primjer u svemu, a sa druge strane, nošenje uniforme zahtijeva posebnu pažnju od nas koji je nosimo.

U uniformi mi ne predstavljamo samo sebe, nego cijelu jedinicu, Vojsku Republike Srbije i tako i samu državu, Republiku Srbiju. S toga, poseban akcenat stavlja se na naše ponašanje u svako doba, ne samo za vrijeme radnog vremena.

Kako Vaša porodica gleda na Vaš uspjeh i koliko su prijatelji ponosni na Vas?

Olja Pejović: Roditelji, prijatelji, a sada i moj muž oduvijek su mi bili podrška u svemu što radim, pa tako i u ovome. Uz mene su bili od momenta kada sam prvi put izrazila želju da upišem Vojnu akademiju, podržavali su me i bodrili.  Lijepo je kada čovjek ostvari svoj san, ali je još ljepše kada izvan tog sna nije sam, nego uz njega stoje ljudi koji ga vole i ponose se njime. Tada cijela priča djeluje i jeste još ljepša i još draža. Upravo tako se ja osjećam.

Biografija:

Olja Pejović (djevojački Jerkić) rođena je 1992. godine u Kragujevcu. Osnovnu školu i Gimnaziju je završila u Palama, gdje je odrasla i živjela. Na Vojnoj akademiji, odsjek Vojnoelektronsko inženjerstvo, smjer telekomunikacije, te stekle civilnu diplomu inženjera elektrotehnike i računarstva, odnosno oficira službe telekomunikacija.

Od prve godine studija na Vojnoj akademiji Olja je član ženske skijaške reprezentacije Ministarstva odbrane i Vojske Srbije u alpskom skijanju, sa kojima je učestvovala na brojnim takmičenjima. Najbolji rezultat je ostvarila osvojivši 10. mjesto na Četvrtim Vojnim olimpijskim igrama u Sočiju, Rusija, 2017. godine. 

Pripremio i razgovarao: Miljan Rašević