Lovor (lat. Laurus nobilis) je višegodišnja biljka čiji se listovi koriste kao začin, ali i lijek. Raste u obliku grma i može doseći visinu od čak 15 metara. Lovor ima duguljaste listove koji su zašiljeni na vrhu te sitne cvjetove prljavobijele do žute boje, a plodovi su male crne bobice.
Njegov list je od davnina korišten kao znak slave i pobjede. Koristio se kao ukras, u magiji, kao začin te lijek za mnoge bolesti. Lovor je lijek protiv kašlja, bolova, glavobolja i problema s kosom i kožom.
Od njega se može napraviti čaj ili ljekovito ulje, a najviše se koristi za začinjavanje jela. Kao začin se lijepo slaže s jelima od povrća, mesom, pečenjima pa čak i desertima.
Istorija lovora je duga i bogata. Imao je važnu ulogu u svakodnevnom životu starih Grka i Rimljana, a imao je i društvenu, čak i političku ulogu. Lovor je bio posvećen bogu Apolonu koji je dobio naziv "onaj koji nosi lovor". U njegovom hramu, koji je u početku bio sagrađen od lovorovih stabala, živjela je sveštenica Pitija koja je bila poznata proročica. Ugledne osobe, vladari i vojskovođe donosili su bogate poklone da bi od nje saznali svoju budućnost. Prilikom proricanja budućnosti Pitija je žvakala lišće lovora i sjedila na tronošcu iznad otvora u kojem je spaljivala njegovo lišće. Čak je i spavala na tom lišću.
Prema jednom mitu, nimfa Dafne pretvorila se u drvo lovora da bi izbjegla Apolonovo udvaranje. Apolon je drvo učinio svetim, a njegove grančice je nosio u spomen na neuzvraćenu ljubav. Stare su Grke lovorove grane štitile od nesreće, zavisti i zlih duhova. I za Rimljane je lovor imao isto značenje, a koristili su ga i za liječenje.
Dokazano je da je eterično ulje lovora jak biljni konzervans, da djeluje baktericidno i fungicidno. Više istraživanja pokazalo je da njegovo eterično ulje ima sedativan, a u većoj dozi i narkotičan učinak. O primjeni lovorovog ulja pisalo se već u 1. vijeku kada ga je Kriton, ljekar rimskog cara Trajana, opisao u drugom dijelu svog djela od četiri toma. Tamo je obradio mirisna sredstva za njegu tijela, odjeće i prostorija koja se izrađuju od lovorovog i drugih eteričnih ulja. Stari Grci i Rimljani krunisali su pobjednike i pjesnike lovorovim vijencima. Rimski carevi su bili ovjenčani ovim vijencem koji je bio simbol trijumfa i besmrtnosti. Riječ laureat potiče od imena roda ove biljke (laurus).
Kao začin lovorov list se koristi od davnina. Dodaje se jelima od mesa i ribe, supama, umacima, marinadama i kod pripremanja zimnice. Poznat je začin kod pripreme jela na lovački način. Listovi se stavljaju i u sušene smokve, i to ne radi mirisa, već da bi uklonili ili spriječili da se razviju paraziti. Lovorovo ulje koristi se u proizvodnji alkoholnih pića i voćnih sokova. Upotrebljava se i za pripremu začinskog octa. Ovaj se ocat ubraja u delikatese, ima karakterističan miris i nije gorak te se dodaje ribljim marinadama, kiselim pečenjima.
Lovorov list otpušta svoju aromu sporo, u bujonima, supama, gulašima, umacima, marinadama te kod kiseljenja. Odličan je dodatak ribljem gulašu, a posebno u kombinaciji s limunom i anisom koji poznati kuvari koriste kao punjenje za trbušnu šupljinu riba prije pečenja. Lovor je sastavni dio bešamel sosa. Ide dobro uz grašak, sočivo, paradajz, posebno kao začin umaku od paradajza. Dva do tri lovorova lista daju dovoljno arome jelu za četiri do šest osoba.
