Majka vaša srca kamenoga 

(K`o kamen, Dragana Mandrapa, režija i gluma Ljiljana Čekić,

produkcija SPKD Prosvjeta)

       Zahvaljujući činjenici da je u Donjem dijelu grada u toku Festival malih scena Paljani su imali priliku da prisustvuju predstavi K`o kamen, dokudrami koju je producirao Gradski odbor SPKD Prosvjeta, a zapravo Željko Vujadinović. Autorka teksta je profesorica Dragana Mandrapa, profesorica u srednjoj školi u Donjem dijelu grada, profesorica srpskog i to prava. Napisati monodramu u kojoj se na sceni pojavljuju dva lica, a jedna glumica, dvije žene, a jedna priča, dvije priče, a jedna sudbina, je hrabro, a kako je u pitanju dokudrama, dakle, drama zasnovana na istinitom događaju, ta hrabrost neminovno prelazi u ludost i zbog toga je i ovaj prikaz pohvala ludosti.

            Pošteno govoreći, normalan čovjek jedva izdrži da odgleda ovu predstavu, a kamoli da je stvara. A napisana je tako da autor ovih redova ne poznaje Draganu Mandrapu, pisca Draganu, nikada ne bi pomislio da je ona pisala o sebi i što je još gore o svojoj majci. Ta preliterarizacija je tako dobro izvedena tako što je dokumentarnost tako suptilno ušuškana u poetski tekst da nekom neutralnom gledaocu ni na pamet ne bi palo da je autorka junakinja junakinjine priče. Drama ni u jednom trenutku ni ne naliči dokumentarnom filmu, ona je u svakom trenu pozorište, malo, najmanje pozorište, pozorište za ponijeti i nositi sa sobom i u sebi.

            Pozorišta nema bez glumaca, a ovdje je glumac glumica, i te kakva glumica Ljiljana Čekić, a ona je ujedno i režiser, ili je barem potpisana kao režiser, jer svi koji su ovu predstavu pogledali znaju da je ona prvenstveno igra u sebi, a ne za sebe. I kad je Velenka, koja nikada nije pobijedila strah od ustaša koji su joj pobili sve osim oca i brata, strah od kojeg je pobjegla u Sarajevo da bi u njemu rodila drugu junakinju drame Draganu u koju se maskira tako što skine šlafrok i neke bapske čarape, stavi ruž i da, raspusti kosu. I dok Velenka veli, pripovjeda, Dragana je razdragana, onoliko koliko joj je život dozvolio, jedan tren koji je trajao deset godina, mjereno tuđim vremenom. Hercegovce je još Savina kletva potjerala u Bosnu, a kad si već u Bosni nemaš kud negoli u Sarajevo, a „U Sarajevu i zidovi imaju uši“.

            I dok su u rodnom selu roditelji pjevali tiho, ali ne toliko tiho da ih đeca ne bi čula i upamtila pjesmu, kao jedino što im je od majke ostanulo, u Sarajevu i iz Sarajeva Dragana piše pisma. Dvije stotine pisama za vojnika. Dok Dragana čita pisma, dok glumica na sceni pjeva Siđi do reke... publika počinje da šmrca. Ljiljana Čekić dvadeset minuta publiku drži na ivici suza. Možda je tako samo ovdje gdje svi imamo svoje Sarajevo i gdje je svako imao svog Mladena i možda, negdje u Somboru, u tom Beogradu, ko zna gdje i neće biti toliko suza, možda će neka objektivna publika biti šokirana time što Mladena tri puta sahranjuju i što njegov duh i tijelo neće biti na istom mjestu, ali ova publika nije oslobođena tog balasta.

            Zato je teško igrati pred tom publikom. Ona kao u staroj Grčkoj tačno zna o čemu će i šta govoriti glumac, njen je horizont očekivanja usmjeren ka katarzi koje nema. Mi smo društvo bez katarze. Onaj strah koji nikada nije izašao iz Velenke prešao je u Draganu, a ona ga je štedro podijelila sa nama. Jedan veliki Strah!

            Glumica i rediteljka, a pomalo i autorka sakrivena tamom prvog reda dobile su aplauz od poluprazne sale, jedan skromni aplauz, preskromni, onako više reda radi, ne zato što ga nisu zaslužile, nego stoga što su nas natjerale na suze, podsjetile ko smo i gdje smo, presjekle su nas na pola, umukle zasluženo bravo koje evo stiže sa malim zakašnjenjem i izvinjenjem. Izvinjavam im se u ime svake profesorice srpskog jezika, Draganine koleginice koja je „zbog ranije ugovorenih obaveza“ bila odsutna, izvinjavamo im se i za svaku tužnu praznu stolicu. Duboka provincija je takva, ne voli i ne poštuje ništa svoje, ona se divi i obožava sve što dolazi iz velikog grada, iz istog onog Sarajeva koje je pojelo Mladena i sve naše Mladene ili Beograda, ona želi smijeh i grotesku, imuna je na ljudskost i ljepotu. A predstava K`o kamen  je lijepa, predstava K`o kamen  je prelijepa, kao tvrdo majčinsko srce, kao kamen u glavi strica Vojislava, kao Mladenova pisma koja je Dragana sačuvala i u kojima je poziva Siđi do reke...

Kratki osvrt na predstavu K`o kamen igranu sinoć u Palama napisao je Saša Knežević.