A sada jedan mali praznični vremeplov… zaronimo u sjećanja i podsjetimo se kako se to nova godina slavila nekada, u Jugoslaviji.

Iako zapisi koje imamo svedoče o tome da se nova godina slavila u Srbiji još od sredine 19. vijeka svoj svečani, nadnacionalni i narodni karakter i oblik kakav danas poznajemo, ona poprima tek nakon Drugog svjetskog rata.

To naravno, nije slučajno. Dočeci Novih godina počinju da se forsiraju nakon 1945. i od strane novih vlasti kako bi potisnuli tradiciju obilježavanja Božića. Srpska nova godina takođe postaje nepoželjna, pa se zato oba ova praznika sele u intimniju, kućnu atmosferu, dok dočeci novih godina poprimaju sve glamirozniji oblik.

Nova godina je proglašena državnim praznikom Zakonom o državnim praznicima 1955. godine. Zamisao je bila da se ona predstavi kao dječiji praznik, pa je zbog toga i 31. decembar proglašen Danom dječije radosti - uz jelke, slatkiše, paketiće i sve ono što je nekada bilo karakteristično za Božić.

Foto: Arhiva Borbe

Prvih poslijeratnih godina čak je i Djeda Mraz bio nepoželjan, ali je u kasnijim decenijama komercijalizacija i globalizacija učinila svoje, pa se “dedica u crvenom” vratio i na jugoslovenske novogodišnje proslave i to - na velika vrata!

Slično kao i danas, u danima prije 31. prednovogodišnje gužve mogle su se vidjeti svuda. A, za to je postojao i dobar razlog! Većina prodavnica se zatvarala 31. i nije radila do 3. januara. Šta ste do tada kupili - to vam je bilo to!

 Dio stanovništva išao je na dočeke u restorane u kojima su priređivane novogodišnje zabave na kojima je poslije ponoći izvlačena lutrija, pa ste se kući mogli vratiti bogatiji za kakvu umjetničku sliku, servis za kafu, fen za kosu, pa i cijelo prase!

Naravno, bilo je i onih koji su putovali, ali je najveći dio stanovništva novu godinu dočekivao kod kuće u krugu rodbine i prijatelja i uz prazničnu trpezu na kojoj je bilo svega - od nezaobilazne ruske salate, preko pečenja, pa do torte.

Gledao se novogodinji program koji je, naročito tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, postao legendaran. Veče je počinjalo dnevnikom sa spikerom kraj okićene jelke, a onda su se u program uključivali i voditelji iz ostalih republika.

Foto: Arhiva Borbe

Slijedio je humoristički program u kome su, makar u beogradskom studiju, glavne zvijezde bile Mija i Čkalja koji su u svojim humorističkim skečevima znali da potkače sve, pa i tadašnje političare i situaciju u zemlji. Interesantno je bilo i to što se novogodišnji program godinama emitovao uživo! To znači da su glumci, pjevači i voditelji zapravo slavili u studiju. Scenario je, naravno, postojao, ali su emocije bile prave.

Prvog dana nove godine mediji su izvještavali o tome kako, gdje i sa kim je drug Tito slavio doček, a doživotni predsjednik Jugoslavije imao je običaj i da 1. januara prošeta ulicama grada u kome se nalazio (najčešće Beograda) i pozdravi narod.

Dočeci na gradskim trgovima bez kojih danas većina gradova ne može da zamisli Novu godinu postaju popularni tek krajem osamdesetih. A, kako je sve ovo izgledalo, podsjetiće nas fotografije iz tog perioda iz arhive "Borbe".

Foto: Arhiva Borbe