Velike boginje izbrisane su s područja Jugoslavije u roku od dva mjeseca, a samo nekoliko sedmica trebalo je zdravstvenim radnicima da vakcinišu 18 miliona ljudi.

Bila je to posljednja epidemija u zadnjih pola vijeka na ovom području prije pojavljivanja novog korona virusa. Bila je smrtonosnija i teža od korone, no s ključnom razlikom – oboljeli su bili najzarazniji nakon pojavljivanja prvih simptoma pa su zarazu lakše uočavali  i kontrolisali.

Osim toga, objavljivali su imena zaraženih, kao i lične podatke onih koji su bježali iz karantina. Te 1972. "Večernji list" svakodnevno je objavljivao najnovije podatke o epidemiji pa je tako u svom broju 23. marta 1972. navedeno: "Počelo vakcinisanje", a već 4. aprila naslov je bio: "Za nekoliko sedmica boginje će biti savladane". I bile su.

Foto: 24sata.hr/Dnevni avaz/Arhiv

Ni sedam dana kasnije više nije bilo novih žarišta bolesti te je ukinuta "totalna zdravstvena mobilnost", a 12. aprila mediji su navodili kako se boginje povlače. U odnosu na današnje raspoloženje nacije oko vakcinisanja, u Titovo vrijeme “ne” dobrovoljnoj vakcini nije bila opcija. Ljekari koji su ostali bez injekcija pacijente su vakcinisali gramofonskim iglama umočenim u vakcinu.

Epidemija boginja zaključena je s ukupno 175 zaraženih i 35 preminulih u Jugoslaviji. Posljednji preživjeli pacijent napustio je bolnicu 19. maja 1972. Dok je tinjala zaraza, nije se moglo preko granice bez takozvanog žutog kartona.

- Vakcina je bila besplatna za sve građane bez razlike, jedino se plaćao međunarodni žuti certifikat, i to 5 dinara po primjerku - stoji u Večernjem listu od 2. aprila 1972.

Boginje su iza sebe ostavile 35 žrtava u Jugoslaviji, a samo BiH u devet mjeseci života s korona virusom ima više od 3116 preminulih.

Foto: 24sata.hr/Dnevni avaz/Arhiv

Inače, prvi slučaj velikih boginja zabilježen je u selu Damjane kraj Đakovice. Muslimanski hodočasnik iz Prizrena Ibrahim Hoti, po povratku iz Iraka donio je virus u Jugoslaviju. Slabost i umor koji je osjećao pripisivao je putovanju, da bi potom danima imao groznicu i blagi osip. Preživio je blaži oblik variole vere, ali je nehotice počeo širiti zarazu.  

Prvih dana epidemija je bila zataškavana, međutim nakon objave o haranju smrtonosnog virusa ograničili su ljudima kretanje, uspostavili karantine, a masovno vakcinisanje je organizovano u najkraćem roku. Nakon toga mučili su ih slični problemi kao nas danas. Večernji list pisao je 19. aprila: "Bolje epidemija nego prazan džep".  

Vakcinisanje je spriječilo širenje boginja, međutim sredinom aprila glavno pitanje je bilo “kako pokriti silne troškove koje je imala zdravstvena služba u vanrednoj situaciji, kad se dežuralo od jutra do mraka bez radnog vremena”.

U bivšoj Jugoslaviji izdvajao se novac za “rizik” poput pandemije, međutim stručnjaci su tad zaključivali: “Naknadu dobivaju i zajednice u kojima je porodica osiguranika veća od republičkog prosjeka. Ako u nekoj zajednici ima više žena, i to je rizik. Naime, one više troše zdravstveni dinar, tvrde stručnjaci”, pisao je Večernji list 18. aprila. Velike boginje su vrlo zarazna bolest uzrokovana virusom variole, a smrtnost je i do 30 odsto.

Nakon infekcije pojavljuju se teški opšti simptomi i karakterističan osip. Inkubacija velikih boginja iznosi 10–12 dana. Bolest je najzaraznija prvih sedam dana nakon pojave osipa. Uz temperaturu, pojavljuju se glavobolja, bolovi u leđima i izrazita slabost, osip na sluznici, licu i rukama, a brzo se proširuje i na tijelo i noge. Smrt kod velikih boginja obično nastupa u drugoj sedmici bolesti, a ljudi umiru u teškim mukama.