Među socijalnim faktorima za formiranje ličnosti stručnjaci, odmah iza porodice, stavljaju školu, odnosno ulogu učitelja. Riječ je o pozivu koji se ne uklapa u šablone, već iziskuje posebne vještine. Među brojnim cijenjenim Romanijcima, za "Sokolačke novine" je govorila i učiteljica Kristija Borovčanin (Sokolačke novine, br. 244). Na istim stranicama sada svoju priču priča jedan od njenih najboljih učenika Miljan Vučetić. Iako je u školske klupe ušla sa početkom ratnog vihora u državi, generacija kojoj Miljan pripada imala je posebnu privilegiju i sreću da uloga učitelja bude povjerena baš njoj.

Početak Miljanovog obrazovanja, koje predstavlja kontinuirano veslanje uzvodno, kako on ističe, obilježila je upravo učiteljica Kristija.

– Riječ je o sjajnom pedagogu, vrlo strogom i pravičnom, sa istančanim psihološkim sposobnostima da prepozna u svakom učeniku ono najbolje i da ga vrlo vješto kanališe kako bi ga usmjerila na pravi put. Sjećam se mnogih situacija u kojima sam se našao u toku naše četvorogodišnje saradnje, koje su mi uklesane u memoriju; neke od njih čak mi nisu prijale u tom periodu, a zapravo tek ih danas spoznajem na vredniji način. Ispričaću Vam i anegdotu iz tog vremena, kako bih slikovito dočarao Kristijinu metodologiju pedagoškog rada. Naime, na kontrolnim zadacima iz matematike bivao sam ocjenjivan slabijim ocjenama samo zato što nisam koristio jednostavnije tehnike rješavanja zadataka, iako su rezultati bili potpuno tačni. Takođe, znao sam dobiti i lošiju ocjenu zbog neujednačene veličine slova prilikom pismene provjere znanja. Dakle, učiteljica Kristija nije ocjenjivala samo znanje, već i način na koji učenici razmišljaju i rade. Zašto je to u suštini važno? Zato što razmišljanje stvara ideje i kreira vrijednosti oko nas. Stručnjaci i eksperti se ne rađaju, oni se stvaruju. To je bila Kristijina misija koju je sprovodila. Tako usvojen način rada donio mi je niz pohvala i priznanja u daljem školovanju. Prisjetiću se polaganja ispita iz matematike na Univerzitetu u Beogradu, kada sam zadatke rješavao na više načina, da bih provjeravao ispravnost dobijenih rezultata, naravno uz kaligrafske vještine na kojima je učiteljica insistirala. Na oglasnoj tabli gdje su profesori oglašavali rezultate ispita, pored istih, našao se i moj rad kao ugledan i reprezentativan primjer briljantno položenog ispita. Prepoznaćete korijene ove posljedice – ovako je Miljan potvrdio činjenicu kojom je započeo priču.

Miljan Vučetić rođen je 1984. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sokocu, a za uspjehe u ovom periodu školovanja, kao đak generacije, ponio je Vukovu diplomu. Nakon završetka srednje škole 2003. godine, upisao je Saobraćajni fakultet u Beogradu, smjer Telekomunikacije. Petogodišnje akademske studije završio je 2008. godine sa prosječnom ocjenom 9.93, čime je stekao zvanje diplomiranog inženjera telekomunikacionog saobraćaja. Za izuzetne rezultate u toku studija dobio je niz pohvala i priznanja: student generacije, najbolji student od osnivanja Saobraćajnog fakulteta u Beogradu (1950 – 2008), a kao kruna svih priznanja tokom školovanja došla je povelja Univerziteta u Beogradu namijenjena najboljim studentima. Miljan kaže da statistika potvrđuje da uspješni ljudi češće dolaze iz manjih sredina.

– Upravo Romanijski plato je dokaz ove kvalifikacije, jer je iznjedrio dosta uspješnih ljudi, intelektualaca, ljekara, stručnjaka u raznim oblastima, generala, sportista.

Već na početku studiranja svojim znanjem, trudom i predanim radom iskristalisao se među najboljima, da bi se na kraju ispostavilo da to i jeste, s obzirom na brojna priznanja.

– Spomenuli ste na početku priče učiteljicu Kristiju koja je umjela da predvidi izvjesna dostignuća u budućnosti, da prepozna u đacima neku vrstu talenta, koji je uz adekvatan rad, u mom slučaju, valorizovan kroz niz pohvala i priznanja. Nagrade i priznanja dolazili su spontano i naravno da su prijali, ali su istovremeno stvarali dodatni motiv i obavezu za dalje dokazivanje. Ako želite ostati na zacrtanom putu, neophodno je konstantno pokazivati sposobnost za usavršavanjem i radom - rekao je Vučetić.

Doktorske studije upisao je 2009. godine na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu, smjer Informacione tehnologije, a 2013. stekao je akademsko zvanje – titulu doktora tehničkih nauka. U Enciklopediji Republike Srpske koju izdaje Akademija nauka i umjetnosti RS, na spisku najmlađih doktora nauka sa prostora Srpske stoji upisano ime ovog Sokočanina. O iskustvima i daljim koracima u karijeri, Miljan ističe:

– U suštini život je rezultat naših izbora, a za mene je važan izbor bio posao kojim se trenutno bavim. Odlučio sam se za oblast informaciono-komunikacionih tehnologija (ICT) koje danas predstavljaju apsolutni trend u poslovnom svijetu, jer su zastupljene u mnogim životnim aspektima. U tehnološkim krugovima sve češće se govori o četvrtoj industrijskoj revoluciji, upravo zahvaljujući ovoj oblasti. Dakle, poslije otkrića parne mašine, električne energije i digitalnih elektronskih sklopova, računarske tehnologije donijele su čovječanstvu nove vizije i kreativnu upotrebu znanja. Vještačka inteligencija danas predstavlja realnost, a ova tehnologija u kojoj mašine i uređaji oponašaju ljudsku inteligenciju i reaguju kao ljudi, nalazi primjenu u gotovom svim sferama života – od ranog otkrivanja kancera do izgradnje pametnih gradova, podižući na taj način svijest o ovom svjetskom fenomenu. Moje trenutno angažovanje je upravo na poziciji rukovodioca tima za mašinsko učenje i vještačku inteligenciju, koji se bavi razvojem inteligentnih sistema baziranih na analizi velikih skupova podataka dobijenih od različitih IoT ili Internet of Things uređaja (kamera, telefona, senzora itd.). Naučna karijera i istraživački rad prate aktivnosti na ovim tehnološkim i razvojnim poslovima. Pored toga, član sam IEEE međunarodnog stručnog udruženja i Srpskog društva za vještačku inteligenciju, asocijacije čija je misija tehnološki razvoj i inovativnost.

Kao rezultat navedenog, do sada je objavio preko 50 radova i tehničkih rješenja, od kojih su 6 u vodećim međunarodnim časopisima iz oblasti tehničko-tehnoloških nauka. Takođe, kroz posao je dobio šansu da stiče iskustvo u zemljama Azije, Afrike i Amerike i da putujući upoznaje kulture drugih naroda.

– Smatram da su poslovi iz oblasti informaciono-komunikacionih tehnologija zanimanje budućnosti. Tome u prilog ide i činjenica da u doba pandemije korona virusom 90% IT kompanija u Srbiji nije imalo potrebu da smanjuje broj radnika. Praktično, ova globalna pošast je izazvala velike finansijske turbulencije u mnogim oblastima i industrijama, ali se za tehnološke kompanije predviđa stabilno poslovanje, čak i snažniji rast za tehnološke gigante nakon načina na koji su se organizacije i pojedinci ponašali tokom pandemije (rad od kuće, video-konferencije, elektronska trgovina…). Međutim, ova oblast je jako dinamična i iziskuje permanentno učenje i usavršavanje, što predstavlja veliki izazov za ljude koji se istom bave. Ali, to se sa druge strane uklapa u moderan koncept obrazovanja, a to je obrazovanje za cijeli život – približio je usko svoju struku.

Miljan je ostvaren i na drugim životnim poljima. U braku je sa Sokočankom Anom i roditelji su jedne djevojčice. Za njega je porodica institucija u kojoj pronalazimo identitet i inspiraciju, ali i utjehu. O važnosti porodice najviše je naučio od svojih roditelja.

– Sestra Gordana i ja smo imali privelegiju da uživamo u srećnom djetinjstvu i rastemo u zdravom porodičnom okruženju, bez obzira na ratne godine koje su se poklopile sa našim polaskom u školu. Djeca smo obrazovanih roditelja i oni su znali da nam pomognu u sticanju samopouzdanja u sopstvene mogućnosti i determinisali su naš razvojni put. Danas smo oboje akademski građani i njihove zasluge za to su velike. Pustili su nas da rastemo, podržavali nas, pratili naše afinitete i pružali ljubav i sigurnost. Uz obostrano povjerenje pripremali su nas za fazu osamostaljivanja u životu, koja je došla odlaskom na studije – tvrdi on i dodaje da su ove determinante uticale na razvoj njihovih vještina za samostalnim životom baziranim na univerzalnim vrijednostima.

Na pitanje koje je segmente odrastanja sačuvao da prenese svom djetetu, Miljan odgovara:

– Vraćam se na konstataciju o konceptu cjeloživotnog učenja, jer uloga roditelja iziskuje novu percepciju zbog promjena koje sa sobom donosi. To je odgovorna uloga i vrlo kompleksan zadatak – stvoriti ljude u uslovima profane realnosti. U ovoj fazi odrastanja djece supruga Ana i ja izabrali smo igru kao alat za učenje i vaspitavnje – kaže nam je ovaj mladi čovjek.

Bez obzira na sve obaveze, uz dobru organizaciju uvijek ima mjesta i za rekreaciju. Još od djetinjstva privržen je sportu.

– Kao dječak počeo sam da treniram fudbal, odbojku i košarku u klubovima Sportskog društva „Glasinac“. U to vrijeme sam stekao kvalifikacije za odbojkaškog i fudbalskog sudiju. Danas nastojim da nedeljno rezervišem vrijeme za vježbanje i prisustvo sportskim događajima. Pored toga, boravak u prirodi, iako zvuči kao stereotip, je vrsta hobija koji me relaksira. U uslovima brzog tempa života, ponekad je privelegija isključiti telefon i računar.

Naravno, nastoji odvojiti vrijeme i za povratak krajavima gdje je odrastao, stekao prva prijateljstva, završio školu, upoznao suprugu i gdje i danas žive njegovi roditelji i familija.

– Uvijek se rado vraćam na Romaniju, jer ona čuči u nama i u našem biću. Globalizacija je otvorila vrata ljudima, posebno mladima i zbog toga se odlučuju da mijenjaju životno okruženje. Veliki književnik Meša Selimović je govorio: „Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća.“ Ljudi sa našeg podneblja su ponosne, svestrane i oštroumne ličnosti. Tako profilisani imaju čvrste osnove da postižu uspjehe u životu, na bilo kom meridijanu. A za to imate i mnoge primjere.

Iako je mlad stekao sve ono čemu ljudi teže, a neki ne stignu postići ni do kraja života, Miljan je uspio. Kaže da svaka osoba ima snove i želje. Srećan je, zadovoljan i kao hrišćanin zahvalan na tome. Ipak, i dalje će se truditi da naporno radi, kako bi iza sebe ostavio nešto po čemu će biti upamćen.

Iz ličnog primjera uputio je poučne riječi:

– Od suštinske važnosti za svakog mladog čovjeka je da na vrijeme upozna sebe, vlastite moći i nedostatke. Svako ima neku vrstu talenta koja leži u nama i koju je potrebno razvijati. Na tom životnom putu neophodno je imati istrajnost, strast, radnu etiku i volju, kako bi se šansa, koja se svima pruža, zgrabila i iskoristila. Instant uspjeh je virtuelni svijet.