Za Milovana Đerića bi oni koji ga poznaju rekli da je tipičan Hercegovac. To je čovjek koji nikada ne žuri, ali sve stigne da uradi. Kažu i da čita sam koliko svi u selu zajedno, ako se ne računaju školska djeca.

Iako je dobro zagazio u devetu deceniju, doskora je svaki dan prelazio dva kilometra da bi iz Gračanice došao u Gacko na kafu. Tu svoju dnevnu pješačku rutu je zbog vrućine proredio ovih dana.

Sa četvoro djece, četrnaestoro unučadi i dvoje praunuka, može se reći da je živio jednim bogatim i ispunjenim životom.

 A počeo ga je 1932. godine u Šipačnu, selu koje pamti po teškom životu i napornom radu.

U Šipačno je, poslije pola vijeka, otišao prošle godine. Kaže, ne bi ni tada da nije morao zbog sahrane. Sada je još veća pustinja. A nekada je, priča, samo iz njegove kuće bilo 23 muške glave, jer su se u to vrijeme samo one brojale.

Knjige su mu bile najveća pasija. I danas mnogo čita, samo što kaže, ne pamti kao nekad. Na pitanje, šta sad čita, kaže šta stigne, upravo je završio knjigu o Pridvorici.

Osim u čitanju i odmaranju, penzionerske dane ispunjava i druženje. U lijepu aktivnost spada i odlazak na kafu.

Skeptičan je prema mladim generacijama. Osim što malo čitaju, nemaju ni strpljenja da čuju iskustva strarijih.