Početkom ratnih devedesetih kada su hirurzi bježali u svijet ili bar u Beograd, dr Kerkez je izabrao teži put: kao dobrovoljac je otišao na front.

Nikad se zbog te odluke nije pokajao, jer mu se i danas javljaju njegovi bivši pacijenti, ljudi svih vjera i nacija, koje je znanjem, vještinom i srčanošću spasao, u času kad je izgledalo da ih više ništa ne može oteti od smrti.

Bilo ih je na hiljade, ali vjerovatno najzahtjevnija je bila operacija kojom je 1992. u Petrovcu spasao tada 26-ogodišnjeg Ibrahima Balića. Ibrahim je izrešetan sa 28 metaka iz neposredne blizine. Crijeva su mu bila iskidana, dijafragma izrešetana, pluća, želudac, slezena… teško povrijeđeni.

Operacija je trajala šest i po sati, ali je Ibrahim spasen i osposobljen za dalje liječenje u Banjaluci i na VMA u Beogradu. Danas živi sa svojom porodicom, normalno hoda, putuje, govori… Ibrahima, Bošnjaka, rafalom je izrešetao njegov sugrađanin Hrvat, a spasao hirurg Srbin.

– Drago mi je što je Ibrahim živ i zdrav. Kad smo u ratu, u onom zlu spasavali ljude, nismo, naravno, gledali ko je koje vjere i nacije. To ne bi bilo ljudski. Liječio sam, između ostalih, i jednog komandanta hrvatskog Zbora narodne garde i mnogo ranjenih oficira i vojnika iz takozvane Armije BiH – kaže dr Kerkez.

Iskusnom ratnom hirurgu ruka nije zadrhtala ni u novembru 1994. godine kada je operisao svog glavnog komandanta, generala Ratka Mladića.

– Ranjen je od gelera granate na Grabežu, na bihaćkom ratištu. Mada nije izgledalo tako kada je 1994. ozbiljno ranjen u potiljak – sjeća se dr Kerkez.

Sjeća se i mnogih drugih svojih pacijenata, istina ne svih, jer ko bi to mogao! Procjenjuje se da je sa svojim saradnicima iz hirurših ekipa nadomak linija fronta za četiri ratne godine zbrinuo više od 7.000 ranjenika i bolesnika!

I kad se podvuče crta, dr Milovan Kerkez, vaskularni hirug, magistar medicinskih nauka, penzionisani potpukovnik, ratni veteran i ratni vojni invalid, nije samo liječio ljude. On je i napisao 13 knjiga, među kojima i zapise “Ratni dnevnik jednog hirurga” i “Ratni hirurg ranjen u dušu”, jednu monodramu i dvije poeme. Objavio je i više stručnih radova, predavao jedno vrijeme u višoj medicinskoj školi, odlikovan je Krstom milosrđa i na kraju… zaboravljen.

– Poslije rata sam, nekako, shvatio da meni nigdje nema mjesta, valjda zato što sam uvijek govorio ono što mislim, što sam govorio istinu o svemu, pa i o dešavanjiam u ratu. Politika to ne oprašta – kaže dr Kerkez.

Tada mladi, ali već iskusni hirurg i postiplomac Beogradskog univerziteta, dr Milovan Kerkez svoj ratni put započinje, čim su na prostoru bivše Jugoslavije ispaljeni prvi meci. U avgustu 1991. kao dobrovoljac hirurg odlazi na lički front, u Udbinu, i tamo formira bolnicu sa ratnom hirurgijom.

Ostaje tu do aprila 1992. godine kada odlazi na Kupres, opustošeni grad pun ljudskih i životinjskih leševa. Bio je tamo ne samo hirurg, nego i akušer, i psiholog, i mrtvozorik i to u nemogućim uslovima.

– U lijevom krilu devastiranog Doma zdravlja smo smjestili hirurgiju, u desnom je bila mrtvačnica. Tu su dovezli 53 tijela srpskih civila pobijenih za samo dva dana. Nijedan leš familija nije mogla prepoznati, toliko su bili izmasakrirani, bilo je odsječenih glava, iskopanih očiju, odsječenih ušiju i noseva – sjeća se dr Kerkez.

Kako struje u Kupresu nije bilo, hirurške instrumente su prvih dana sterilisali kuvanjem na šporetima na drva, a za osvjetljenje su koristili fenjere.

I kasnije, u Petrovačkoj bolnici, u bolnici u Drvaru, u Grahovu, Sanskom Mostu… dešavalo se svašta. Teško bi to stalo i u film, a kamoli u jednu skromnu novinarsku priču.

Dešavalo se da zbog granatiranja naredi da se ranjenici u hiruršku salu unose i iznose kroz prozor.

Dešavalo se da, kad je u operacionoj sali nestalo svega, skine sa sebe svoju hiruršku majicu, da bi je upotrijebio kao zavoj.

Dešavalo se da sluša vapaj ranjenika, da im spasi život, a da ih spasiti ne može, jer nema čime.

Dešavalo se da odbije naređenje za evakuaciju, samo da bi ostao bliže liniji fronta i ranjenicima.

Dešavalo se da na Petrovačkoj cesti gleda kako neprijateljska vojska granatira kolonu i ubija nemoćne izbjeglice i ranjenike.

– Snage za brze intervencije su zahtijevale da se bombarduje kolona u kojoj su bili ranjenici i goloruki narod. Zahvaljujem jedinici HVO, koja nije granatirala kolonu i ubijala ranjenike i narod – ostalo je zapisano u Kerkezovom ratnom dnevniku.

A desilo se i to da mu prije dvije godine, kad je već odavno bio u penziji, zazvoni telefon i muški glas ga upita:

– Sjećate li se vi mene, doktore? Kad su mi pluća bila izrešetana, tamo, na ratištu, uspio sam samo da vas pitam: “Doktore, hoću li ikad vidjeti svoju djecu?” Evo me sada sa djecom i unucima, slavimo rođendan.

Dr Kerkez kaže da za samo jedan takav poziv, a mnogo ih je bilo, vrijedi živjeti. A ima i poruku za političare i za mlade ljude.

– Političarima poručujem: zaposlite ovu omladinu, umjesto da zveckate oružjem. Mladi ljudi treba da znaju da je rat najveće zlo koje ljudski um može da smisli, zlo koje nikad nikome ne treba da se ponovi – poručuje ratni hirurg.

Krvave košulje

Dr Kerkez je zahvalan svim ljekarima, medicinskim sestrama, tehničarima, vozačima saniteta, koji su se sa njim, u doba ubijanja, borili da spasavaju živote. Svi su oni, kaže, heroji, kojima treba podijeliti ordenje. Ipak, posebno je zahvalan svojoj supruzi Zori, koja je brinula o porodici i o njemu, dok je on dane i noći provodio po ratnim bolnicama.

– Koliko je ona samo mog krvavog veša oprala – kaže dr Kerkez.

Ovaj “ustaša” je moj!

Kada je operisao i liječio i ratne zarobljenike, dr Kerkez je doživljavao i da dođu naoružani borci, najčešće pripadnici Arkanove paravojske, i traže da im “preda ranjene ustaše” da se oni “obračunaju s njima”.

– Jednom sam, tako, bio sam u bolnici, noću. Stao sam pred tog nasilnika i bez pardona rekao: “Samo preko mene mrtvog! Ovaj je ustaša moj i ja za njega odgovoram, a tebi ako takav treba, idi na front pa sebi zarobi ustašu” – priča dr Kerkez.