Mladen Savić je mladi umjetnik iz Istočnog Sarajeva, koji pored crtanja portreta i enterijera u privatne svrhe, svojim muralima i grafitima nastoji da svom gradu da umjetnički sjaj. Kaže da je početak rada nastao spontano, te da se dugo vremena usavršavao kako bi svoj talenat doveo do savršenstva.

Sa Mladenom smo razgovarali i o njegovim budućim planovima, a više pročitajte u našem novom intervjuu.

Od kada se bavite umjetnošću, i šta ste sve radili do sada?

Crtanjem se bavim u nazad pet godina. Prvi mural koji sam uradio je mural Gavrila Principa, u istoimenom parku u Istočnom Novom Sarajevu. Osim murala, opredijelio sam se za crtanje portreta, enterijera, ali u posljednje vrijeme počeo sam da se bavim i urban artom, i apstraktnom primjenjenom umjetnošću, jer ti vidovi umjetnosti su sve više u modi. U svakom drugom gradu, počevši od Banja Luke, Beograda, Novog Sada, pa dalje do Rio de Ženera i drugih svjetskih metropola, ljudi su već odavno ukrasili svoje životno okruženje tom umjetnošću, a mi nismo još počeli ni sa klasičnom, te smatram da je krajnje vrijeme da i Istočno Sarajevo započne sa tim.

Odakle ljubav prema umjetnosti i kako je to sve počelo?

Moja ljubav prema umjetnosti rodila se početkom srednje škole, do tada nisam ni znao da sam toliko talentovan za to. Imali smo predmet u Gimanziji Likovna umjetnost. Profesorica nam je zadala neku novogodišnju temu, i svi smo nešto nacrtali. Sjećam se, bio sam 29. broj u dnevniku, i svi su redom svoje radove predavali, profesorica je pregledavala i ocjenjivala. Kada sam ja došao na red, profesorica me je uputila pred tablu da pokažem svoj rad, i svi su bili oduševljeni. Poslije toga, mnogi moji radovi su bili zakačeni na panoima škole. Tek tada sam ozbiljno počeo da se bavim umjetnošću. Učlanio sam se u likovnu sekciju, i nedugo zatim sam preuzeo vođenje iste. Nakon toga, pokušao sam da, kako to mi kažemo, živim od toga. Ali, umjetnost kao umjetnost, kod nas teško prolazi. Ljudi nastoje da sami smanje cijenu koju im ja postavim, a nisu ni svjesni da ja ponekad svoj rad radim i do 20 radnih sati.

Koji Vam je omiljeni rad i zašto?

Što se tiče omiljenih radova, imam dva. Jedan je rad rađen običnom olovkom, bez bilo kakvih boja i dodataka, i to je jedini rad do sada koji sam nacrtao upravo onako kako sam ga i zamislio. Zbog toga mi i jeste fascinantan, i zbog toga ga volim, a stvarno ne znam kako je dospio u moju glavu, ni ko je osoba. Drugi omiljeni rad sam crtao kada sam bio jako zaljubljen. U pitanju je djevojka vatrene kose. Zašto vatrene? Zato što je vatra prirodna pojava koju ne možemo sputati. Možemo je ugasiti, ali je dovoljan jedan mali plamičak da bi se opet rasplamsala. Inače kada radim portrete, naginjem perfekcionizmu, ali ovaj rad mi je omiljeni upravo zbog toga što nije ni nalik savršenstvu.

Za kraj, šta planirate u budućnosti?

Što se tiče budućnosti, ja je planiram od sad pa za pola sata. Međutim, na tom nekom većem planu, nije mi bitno toliko da se moje ime spominje negdje nego ime mog grada u kom živim, odnosno da mi grad bude poznat po nečemu. Ja nastojim da bude prepoznatljiv po muralima. Svaki veći grad ima svog poznatog slikara, muralistu, a mi nemamo. Ja bih volio da u Istočnom Sarajevu postoji još neka osoba koja bi sa mnom radila, jer toliko imamo zgrada, toliko slobodnih zidova koje bi mogle biti ukrašene nekim lijepim slikama. Sledeći mural koji sam planirao raditi je mural Patrijarha Pavla, blizu istoimenog obdaništa u Istočnom Novom Sarajevu. Pored toga, jedna od želja mi je i da uradim mural našeg svjetskog prvaka, džudiste Nemanje Majdova, jer svaka država ima svog poznatog sportistu, tako da i mi svog moramo da veličamo. Njegove slike se nalaze u određenim kafićima, ali zašto ne bi to bio baš veliki mural. Nakon toga, planiram veći broj murala, konkretno u našem gradu, ali se nadam da ću proširiti i dalje. Zašto da ne.

Autor: Bojana Mičić