Njemanica (Ljemanica) je uvijek osunčan i često vjetrovit planinski zaseok u blizini sela Hreša kod Sarajeva. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1200 metara. Danas tamo iz rijetko kojeg odžaka starih kuća izlazi dim, a kao i u većini sela danas na Njemanici živi samo nekoliko starijih ljudi. Može se u tom selu vidjeti i prije par godina izgrađeno eko selo Ekofutura. Na samom ulasku u Njemanicu zapaža se jedan spomenik koji nijemo stoji. O tom spomeniku i njegovoj simbolici u selu se rijetko pričalo, a van sela, skoro nikako. Zašto?

Još kao maloljetan, Emin Čavrk je bio pastir i nadničar kod Pantića na Njemanici. Boravio je on tamo i radio nekoliko godina, prije Drugog svjetskog rata. Jednom prilikom pogubio je Emin gazdinu stoku, zbog toga je došao u sukob sa gazdom pa bio kažnjen i protjeran.

Kad je počeo rat, Emin je već stasao u viđenog mladića, dočepao se puške, priključio se ustašama te se osjetio nekako uzvišenim i moćnim. Nadničio je Emin kod Pantića godinama, odlično ih poznaje i pamti sukob sa gazdom. U tom zanosu prepoznao je dobar trenutak da se osveti gazdi i Pantićima. Svojim "jaranima" iz jedince, među kojima je bio i Asim Mešinović i mnogi drugi mladići iz Faletića i okoline, predložio je da krenu na Njemanicu. Cilj mu je bio, osim osvete, i da se domogne stoke od čije prodaje će dobro zaraditi.

Na početku rata vojne jedinice nove vlasti najavljivale su narodu da će mirno proći kroz selo. Valjda su to radili iz razloga da steknu povjerenje naroda, ali i da izbjegnu mogući otpor. Pravilo je bilo takvo da, ukoliko u selu zateknu stanovništvo, neće nikoga dirati, već će samo mirno proći. Ukoliko ipak ne zateknu nikoga u selu, onda će cijelo selo da zapale. Emin je sa saborcima krenuo ka Njemanici 20. novembra 1941. godine, uoči Aranđelovdana, Krsne slave Pantića. Bila je taj dan gusta magla kao tijesto, narod je čuo zvekete potpetica i ne želeći da budu popaljeni, čekali su vojsku da uđe u selo i mirno prođe. Umjesto mirnog prolaska Emin je zapucao, a za njim i njegovi jarani. Pobili su i poklali 25 Pantića, 10 Petrovića, nekoliko Udovičića, po jednog Lopatića, Kusmuka i Rajkovića. Klali su i ubijali sve redom što su zatekli, žene i djecu, a među njima i malog Milana od samo sedam mjeseci koji je upucan u glavu. Zapalili su ih potom u njihovim kućama. Samo su tri Pantića, koji se nisu zatekli u selu, preživjeli taj pokolj. Potjerali su svu stoku ubijenih, ka Sarajevu. Imali su tada domaćini i po stotinu grla u stadu.

Manja četnička jedinica Save Derikonje bila je udaljena samo kilometar od mjesta zločina, iza brda Japiluk. Znali su oni da će ustaše ući u selo, jer je narod to pričao, najavili su se. Međutim, bili su zamoljeni od Mijata Pantića da ne intervenišu i da budu van sela. Mijat je vjerovao ustašama i bio ubijeđen da će, kao i do tada, sve mirno proći. Kad su vidjeli plamen kuća, krenuli su četnici u susret ustašama. Zapucali su i spriječili ih da pokolju i Gašanoviće. Jedan ustaša je tom prilikom ubijen. Osujećeni u namjeri, krenule su ustaše nazad ka Sarajevu. Spasili su četnici Gašanoviće, ali nisu i tri mlade djevojke Gošićke.

Emin je u povratku sa Njemance sa svojim jaranima naišao pored kuće Gošića, gdje je zatekao tri sestre, mlade djevojke, same u kući. Bile su to Milica Gošić koja je imala samo 9 godina, Staka, koja je imala 20 godina i Vasilija koja je imala 22 godine. Brat Milinko i sestra Jovanka od te tri nestretne djevojke nisu bili kod kuće, jedno je bilo kod Gašanovića, a drugo kod Gavrilovića, da odnese bakrač koji je bio potreban za pripremu Aranđelovdana. Ni roditelji nisu u tom trenutku bili kući. Emin je potjerao nesrećne djevojke, kao stoku, ka Sarajevu. Duž čitavog puta iživljavali su se nad jadnim djevojkama i tukli ih. Odveli su ih u zgradu Osnovne škole na Hreši gdje su ih silovali. Ubijene su na Emerovicama, i bačene u jamu. Sahranio ih je Stevan Grujić i Mila, supruga Stevana Plakalovića u Emerovicama.

Pričali su oni da je jedna od djevojaka bila nabijena na kolac i da su im grudi prosječene sa strana tako da su ustaše provlačile ruke kroz njih. Kasnije je nesrećne djevojke porodica sahranila u porodično groblje.

Preko Alnovače, Malog Gloga i Jošanja, dužim putem, četnici su pokušali da iznenade i sa boka udare na ustaše koji su se sa Njemanice vraćali ka Sarajevu, ali su zakasnili. Uspjeli su samo dio stoke da presretnu i vrate u selo. Priča se da su nakon samo 10 dana od pokolja, četnici pošli u osvetu. Došli su do Gornjih Faletića i htjeli da pobiju Mešinoviće, komšije muslimane. Međutim, kad su stigli i uhvatili ih iz zasjede na nišan, neko od njih nagovorio je ostale da to ne čine Mešinovićima. Nisu svi Mešinovići Asim, složiše se i krenuše na Obhođu. To je malo muslimansko selo na padinama Borija prema Sarajevu. Obhođu su popalili, ali slučajno ili namjerno, nikog nisu ubili.

Borko Pantić je pričao da je prepoznao zvono svojih ovaca u Faletićima, šezdeset i neke godine. Pričalo se i da je Emin viđen sedamdeset i neke godine u zatvoru u Zenici. Kažu da je ležao tamo zbog nekog drugog djela i da je izbjegavao bilo kakav kontakt sa zatvorenicima iz Romanijskog kraja, prezao je od njih i izbjegavao njihove poglede.

I danas se imena stradalih Pantića, Petrovića i ostalih u zločinu uoči Aranđelovdana 1941. godine mogu naći u listama postradalih u Jasenovcu. Niko im nije podigao spomenik sve do 1965. godine, kada je pod pritiskom naroda SUBNOR odlučio da podigne spomenik. Politika komunističke vlasti je bila takva da se prikriju zločini, te da se priča samo o suživotu naroda i boljoj budućnosti. Srpski je narod to i prihvatao, o ovom zločinu se jednostavno ćutalo.

Na isti način su se svi pojedinačni zločini, koji su se dešavali po selima Romanijskog kraja, pa i šire, prikrivali, a žrtve su se pripisivale stradalim u Jasenovcu. Valjda su računali da je svejedno da li je u Jasenovcu stradalo 300 000 ili 700 000 ljudi. Ubiće partizani zbog toga jednog Luburića, i namiriće se dugovi za sve zločine koji su počinjeni prema srpskom narodu.

Zbog takvog pristupa, ideologije i odnosa, nikada ništa nije napisao o ovom zločinu. Ni mnogi drugi zločini počinjeni u tom ratu nad srpskim narodom nisu zapisani. Vrijeme je pokazalo da nisu svi bili spremni na suživot. Vrijeme je pokazalo da je ćutanje bilo srpska zabluda.

Ipak, narod je pamtio, te je obično pod velom tajnosti, uz gusle i narodne pjesme sa koljena na koljeno prenosio priču. Da se ne zaboravi, narodnom pjesmom opjevan je i zločin na Njemanici.

Jedan dio te narodne pjesme zapisali smo, a u nastavku je možete pročitati:

U hiljadu devetoj stotini

Četrdeset i prvoj godini

Dvadesetog novembra bijaše

Kad Ustaše od grada krenuše

Da zapale selo Ljemanicu

I od sela da naprave klanicu

Od Sarajva do Vučije Luke

Staro, mlado da stave na muke

Dobra sreća njih je poslužila

Do Reše ih magla ispratila

A sa Reše okrenuše pješe

Na vrh Malog Gloga se popeše

Opališe dvije puške male

To su znaci da se kuće pale

Tu Pantića pogubiše Vasu

Koji bješe domaćin na glasu

Žena Petra pored Vase pade

I četvero njene djece mlade

Cmilja, Bogdan i s njima Jovanka

I njihova djeca prenejaka

Mali Milan od sedam mjeseci

Kroz glavu mu prosviraše meci

Pored njega Danilo još mlađi

Koji bješe od šećera slađi

To su djeca iz majčina krila

U dubku su ubijana bila

Kundacima glave im razbiše

Pa ih onda u vatru staviše

Petrovića deset je na broju

Poginuše u ovome boju

Kuka jadna Petrovića Mara

Ljemanicu u tugu pretvara…