Moj sin je sa 13 godina postao ovisan o kocki i drugim igrama na sreću. Najprije je popustio u školi, onda počeo da laže, krade mi novac, postaje sve neposlušniji i agresivniji.

Ovako je započela svoju tešku ispovijest majka iz Bijeljine, kada se za pomoć obratila Ombudsmanu za djecu RS, kako bi i sebe i svoje dijete izbavila iz pakla u kojem su se našli.

Kako je ispričala, njen sin je bježao sa časova da bi išao u kockarnicu u blizini škole. Na tim igricama je ponekad dobijao novac, što mu je, kaže, bilo opravdanje da se isplati kockati.

– Muž, od kojeg sam se razvela, takođe je imao problem s alkoholom i kockanjem. Kada je preminuo, sin je počeo da ga oponaša, smatrajući da je dobro ići u kockarnicu i piti, jer je to i tata radio. Bila sam ljuta na cijeli svijet i u velikom strahu da se moj dječak, koji je  tada imao 13 godina, neće izvući iz kandži kocke i igara na sreću – priznala je nesrećna žena.

U instituciji Ombudsmana za djecu RS naglašavaju da ovo nije usamljen slučaj, te da je pojava učešća djece i mladih u igrama na sreću zabrinjavajuće prisutna kako u objektima u kojima se priređuju igre na sreću i kafićima sa postavljenim terminalima, tako i korištenjem raznih internet platformi.

– Nedavno smo objavili Poseban izvještaj o djeci i mladima i igrama na sreću, a u anketiranju je učestvovalo ukupno 418 srednjoškolaca iz 29 srednjih škola u RS. Od toga, 65 anketiranih, odnosno 16 odsto, izjasnilo se da igraju neke od igara na sreću, a 36 da posjećuje kladionice, neki od njih čak i svakodnevno – kaže za Srpskainfo ombudsman za djecu Dragica Radović.

Dodaje da se, među razlozima za kockanje, najčešće prepoznaju zabava, uzbuđenje i dosada.

– Ne smije se umanjiti ni značaj uticaja modela ponašanja vršnjačke grupe, ali i odraslih. Povećanju broja mladih koji učestvuju u igrama na sreću doprinosi i to što su one lako dostupne, što mnogi mladi kopiraju model ponašanja odraslih u vlastitom porodičnom okruženju, te odsustvo odgovarajuće pažnje i reakcije nadležnih u društvu. Tu je i veoma privlačna ideja da će igrama na sreću veoma lako i brzo steći novčani dobitak, bez uloženog truda i rada, a za adolescente je poznato da u tom periodu odrastanja žele sve i žele odmah. Činjenica da živimo u zemlji u kojoj većina stanovništva živi ispod granice siromaštva, dodatno utiče na povećanje učešća i odraslih i mladih u igrama na sreću – objašnjava Radovićeva.

Prema njenim riječima, istraživanja pokazuju da je u visokom procentu registrovanih odraslih ovisnika bilo koje vrste prisutna disfunkcionalnost porodičnih odnosa.

– Važno je da roditelji aktivno učestvuju u životu svoje djece, da znaju gdje, kako i s kim dijete provodi svoje slobodno vreme. Škole i šira javnost mogu organizovati veoma kvalitetne programe edukacije o ovom problemu, ali se uspjeh ne može očekivati bez pozitivne porodične podloge i pune podrške roditelja – poručuje Radovićeva, napomenuvši da u RS ne postoje sveobuhvatna istraživanja o prisutnosti pojave učešća djece u igrama na sreću od strane bilo kojeg sistemskog subjekta zaštite ove populacije.  

A posljedice kockanja su višestruke, i to u svim segmentima dječjeg odrastanja. Prije svega, tu je potencijalna opasnost od razvijanja bolesti zavisnosti, jer patološko kockanje spada u zavisnost koja se najteže tretira.

– Kod djece i mladih je naročito prisutan mit da se kockanjem dolazi do lake i brze zarade. To direktno prouzrokuje poremećaj osjećaja vrijednosti za novac, a tu je i problem što djeca i mladi sve više vremena provode u virtuelnom svijetu, te što na internetu mogu vrlo lako otkriti razne igre klađenja i igre na sreću – ističe Radovićeva.

Psiholozi upozoravaju da je, u pogledu prevencije, nužno da roditelji djecu uče zdravim navikama života, kako bi za one loše ostalo što manje prostora.

– Ovdje nije riječ o zabrani upotrebe interneta, nego naučiti mlade da svrsišodno koriste određene sadržaje. Roditelji treba da uoče koliko loše navike djecu okupiraju i udaljavaju od obrazovanja, sporta, kulture, kreativnosti – objašnjava za Srpskainfo psiholog Aleksandar Milić.

Ističe da napredak tehnike, informatike, telefonije, interneta, raznih vidova igrica, privlači djecu i omogućava im da se navikavaju da na taj način provode vrijeme.

– Vremenom, dobijamo psihički dekoncentrisano dijete, koje počinje biti neefikasno, agresivno, koje ima narušen kontakt s roditeljima. Ova zavisnost veoma je intenzivna, a dodatno je usložnjava to što sobom povlači trošenje novca. Dalekosežne posljedice ogledaju se u razaranju funkcionalnosti u profesiji, privatnom i porodičnom životu – ističe Milić.

Dodaje da je to već put izlaska iz porodice na ulicu.

– A onda se dijete povezuju sa lošim grupama i druži sa onima koji su takođe na putu ka zavisnosti. Takva djeca su sklona destrukciji, krađi, roditelji nekad moraju da se zadužuju, da bi vratili njihove dugove. To vodi ka uništenju porodice – upozorava Milić.

U slučaju dječaka iz Bijeljine, a u sveobuhvatnoj reakciji Ombudsmana za djecu RS, najprije je ostvarena saradnja sa školom, čiji je tim preduzeo mjere pojačanog i kontinuiranog nadzora nad njegovim ponašanjem.

– Kada je riječ o adekvatnom korištenju slobodnog vremena, dječak je pokazao interesovanje za učešće u radu seoskog lovačkog društva, što mu je hobi, a što je dovedeno u korelaciju sa školskim uspjehom i odustajanjem od aparata. Tokom narednog ljetnog raspusta angažovan je preko omladinske zadruge da radi lakše poslove, koji su mu omogućili  zaradu da kupi patike i majci vrati novac koji je svojevoljno uzimao. Preporučeno je da nastavi da se bavi sportom, odnosno džudoom, koji je zbog kockanja napustio. Prema bratu sa smetnjama u razvoju počinje da pokazuje izuzetnu empatiju i ljubav. Dječak, koji sada ima 15 godina, završio je deveti razred sa dobrim uspjehom i upisao je srednju školu – navedeno je u Posebnom izvještaju o djeci i mladima i igrama na sreću.