„Moj deda patrijarh Pavle, i čovjek i svetac“

10.10.2024. 20:18
1
IZVOR: novosti.rs

"Oni koje volimo ne odlaze dokle god borave u našim sjećanjima, sjećanja su tek pusta tumaranja po prošlosti ako ih ne podijelimo sa drugima. Kada ih podijelimo, nastavljaju da žive."

Upravo ova misao, poslije dugog promišljanja, odagnala je dilemu Snežane Milković: objaviti svoja sjećanja o privatnom životu patrijarha Pavla ili da to što je od njega imala priliku da nauči ostane samo njeno blago?

Pritom, nije ovde riječ "samo" o najvoljenijem srpskom patrijarhu, koga su poštovaoci, vjernici, ali i ateisti, prisno oslovljavali sa "deda Paja", već i o njenom, privatnom "deda Popi". Snežana je, naime, unuka patrijarhovog rođenog brata Dušana. On je pak poginuo u Drugom svjetskom ratu, ostavivši iza sebe Draginju, Snežaninu majku.

Privilegiju da stasava u neposrednoj blizini patrijarha Snežana je pretočila u knjigu "Moj deda patrijarh Pavle", koju je najprije objavila "Prosveta", a 2015. godine štampali su je i beogradski "Ethos" i čuveni knjižar Velja Starčević. Treće izdanje ovog dragocjenog svjedočanstva o jednom od najskromnijih i, istovremeno, najmudrijih izdanaka našeg naciona, njegove svetosti patrijarha Pavla, koji se upokojio 14. novembra 2009. u 95. godini, predstavljeno je Novosađanima u Gradskoj biblioteci.

- Dok sam pisala knjigu, polako mi je postajalo jasno da između života mog deda Pope i onoga što je patrijarh Pavle govorio nema nikakve razlike - setno, ali i ponosito - prisjeća se Snežana, po profesiji psiholog.

Dodaje da su te dvije uloge bile potpunom saglasju, jer je deda Popa živio po jevanđelskim principima koje je patrijarh propovijedao. Najstarija Snežanina slika o deda Popi seže do šezdesetih godina prošlog vijeka i kuće u beogradskoj Madridskoj ulici, u kojoj je živjela s porodicom. Tamo je prvi put vidjela svog deku, koji se upravo vratio sa postdiplomskih studija iz Grčke, i zatim 1957. godine bio hirotonisan u čin episkopa raško-prizrenskog.

- Dugo sam čuvala mali plavi emajlirani krst koji je doneo sa Svete Gore "morskoj glavi", kako me je od tada često oslovljavao - zabilježila je Snežana u svojoj knjizi.

Jedna od slika koje su se najdublje urezale u njeno sjećanje odnosi se na izuzetnu skromnost deda Pope. Svaki put kada bi dolazio u posjetu porodici, iz svoje torbe, veoma slične onoj koju su đaci nosili u školu, vadio je "neke darove". To su najčešće bile bombone, ponekad jabuke ili dunje, uz njegov komentar: "Evo, svakom po jedna, da se ne prejedete."

I sam se skromno hranio, što je naročito brinulo Snežaninu baku Agicu, deda Popinu sestru od tetke, s kojom je on odrastao i s kojom su živjeli u istom domaćinstvu. Svaki obrok započinjao je i završavao koricom hljeba, a sa stola je sakupljao mrvice zabrinuto podsjećajući da ima puno gladne djece. Govorio je i da čovjek jede da bi živio, a naopako je ako živi da bi - jeo.

Kako je stasavala i sazrevala, Snežana je upijala i druge detalje iz života svog "deke u mantiji". Slušala je njegove razgovore sa Agicom o siromašnom djetinjstvu bez roditelja u rodnim Kućancima u Slavoniji, nadničarenju i plućnoj bolesti deda Pope, koji se prije nego što se zamonašio zvao Gojko Stojčević. Izliječio se bez antibiotika, uz molitvu i skromnu hranu u manastiru Blagoveštenje. Zamonašio se uoči Blagovijesti 1946. godine.

Dok je bio episkop raško-prizrenski, u Beograd je dolazio rijetko, ali je uvijek nalazio makar malo vremena da posjeti porodicu. Poslije 33 godine provedene u Prizrenu, 1. decembra 1990. postao je 44. patrijarh srpski i preselio se u Beograd. Porodicu je posećivao dva puta nedjeljno i sa njom najčešće obilježavao najveće praznike, Božić i Vaskrs.

- Ne znam zašto, ali nikada nismo pomišljali da bi deda Popa mogao da postane patrijarh - prisjeća se Snežana.

Kada je u medijima objavljeno da je izabran za prvojerarha Srpske pravoslavne crkve, baka Agica je danima plakala. Govorila je: "Meni treba brat, neka neko drugi bude patrijarh!" Plašila se da više neće imati vremena da dolazi. Ali dolazio je kad god je mogao, makar nakratko.

Ukućanima nije dopuštao da mu pridrže gornju mantiju, jer to bi značilo - "ja sam važan". Snežana ga je pratila na autobusku stanicu, i nije dozvoljavao da ga rodbina odveze kolima do Patrijaršije uz izgovor: "Lakše mi je autobusom, ne moram da se saginjem kad ulazim."

Priznaje sagovornica "Novosti" da je još kao djevojčurak bila svjesna ponosa što je u pratnji deda Pope, ali se trudila da on to ne primjeti.

Često je govorio da je najveća zasluga pred Bogom založiti svoj život da bismo nečiji spasli. Bio je uveliko u 90. godini kada ga je Snežanin sin Mihailo upitao kako uvijek zna šta treba da kaže, a on je odgovorio: "Kad budeš imao 90 godina, znaćeš i ti."

Razumio je i mladost. Snežaninoj baki nije se dopadalo što ona nosi farmerke i požalila se deda Popi, a on je uzvratio pitanjem: "A šta nose njene vršnjakinje ako ne farmerke?"

Govorio je i da čovjek u nekoj teškoj situaciji treba da uradi sve što može, ali da se ne sekira previše, da ne oboli, jer "sirće grize svoju flašu". Sjeća se Snežana i blagih savjeta koje je patrijarh davao vjernicima poslije liturgije - da ne stoje nasred crkve, jer to bi značilo "Vidi, Bože, ja sam glavni". Ili: "Pevajte u crkvi tiše, da se i drugi čuju, nije naš Bog gluv."

Kako je često pješačio ili se vozio gradskim prevozom, vjernici su ga presretali s pitanjima, molbama za savjete... Svakog je saslušao. Na svoje probleme i tegobe nije se žalio. Govorio je: "Lako mi je sa mnom." Rijetko je dozvoljavao, a još rjeđe tražio, da neko učini nešto za njega lično. "Što ti meni 'morska glavo' da šiješ, kad ja umem i imam mašinu."

Živeo je asketskim životom, sam je šio i krpio odjelo i cipele, i obavljao je i druge majstorske poslove u Patrijaršiji. Mnogo je čitao i pisao monografije o manastirima, studije, pokretao duhovne akademije...

Krajem septembra 2007. godine, patrijarh Pavle primljen je na Vojnomedicinsku akademiju jer se stanje njegovih nogu pogoršalo. Tada je VMA postao njegov dom. Nije se složio sa predlogom ljekara da ga puste kući kako bi proslavio svoju slavu Lazarevu subotu i Vaskrs. Snežani je to objasnio ovako: "Ja sam sada dobro, ali začas mi bude loše."

U subotu, 14. novembra, otac Metodije rekao je Snežani da je patrijarh dobro i da je, hvala Bogu, pojeo kačamak. Sutradan, u nedjelju, kada je ohrabrena unuka ponovo pozvala, odgovor je glasio: "Upokojio se pre pola sata."

Umro je u snu.

- Samo spustih slušalicu. Ne postoje reči koje bi na pravi način opisale moja osećanja u tom trenutku. Javiše mi da treba da skuvam žito i da će moj sin Mihailo nositi krst - prisjeća se Snežana.

Na dan sahrane, sa stotinama hiljada ljudi, a neki su rekli da ih je bilo i milion, Snežana je koračala iza lafeta, pogleda prikovanog za mitru koja viri iz otvorenog kovčega. Sa osjećanjem ganutosti, onakve kakvu osjećamo kada slušamo himnu, Snežaninom svešću prolazila je samo jedna misao: "Ovo je moj deda Popa, patrijarh srpski Pavle."

Ljubav u ljudima

O Snežaninoj knjizi, "tanano emotivnom tkanju, pletenom od dubokog poštovanja i najdublje ljubavi prema čudesnom starcu, deda Popi", akademik Svetlana Velmar Janković napisala je da je patrijarh Pavle bio preskroman monah koji je živio za to da ljubav pobijedi zlo u ljudima, te da je bio fizički krhak, ali u borbi protiv zla moralno čvrst kao stena.

Svetost i svjetlost

Postoji mnoštvo anegdota koje se dovode u vezu sa patrijarhom Pavlom i koje govore o snazi njegovog duha. Čuvena je scena kada je jedan poznati fotograf poželio da slika patrijarha Pavla, obrativši mu se riječima: " Vaša svetlosti" (umjesto vaša svetosti), na šta mu je patrijarh vrcavo odgovorio: "Kad sam već svetlost, šta će ti blic?"

Tiho govorio, daleko se čuo

U mnoštvu upečatljivih riječi oproštaja od patrijarha Pavla, "sveca koji hoda", i danas odzvanjaju one koje je izrekao akademik Matija Bećković: "Niko nije tiše govorio, a da se dalje čuo, niko sa manje reči nije rekao više, niko nije bio manjeg rasta a da se video sa veće daljine."

Poštovao ateiste

Sjeća se Snežana da su patrijarhu Pavlu neki zamjerili što se odazvao pozivu novoizabranog predsjednika Slobodana Miloševića i posjetio ga. Jedan kolega zamolio ju je da ga pita zašto je to učinio. Patrijarh je mirno odgovorio: "Nisam išao kod Slobodana, već kod predsednika države."

Psiholog Snežana Milković, u ispovijesti za "Novosti" 2017. godine, o svojoj familiji i jedinstvenom odrastanju pored najvoljenijeg poglavara SPC.

Komentari 1
  • Generic placeholder image
    SLAVA BOGU 10.10.2024. 23:18
    SLAVA BOGU I SVETOM PATRIJARHU PAVLU
Povezane vijesti
Godišnjica sahrane patrijarha Pavla Godišnjica sahrane patrijarha Pavla
Patrijarh Pavle ostavio neizbrisiv trag u srcu svakog čovjeka Patrijarh Pavle ostavio neizbrisiv trag u srcu svakog čovjeka
Navršilo se 15 godina od upokojenja patrijarha Pavla Navršilo se 15 godina od upokojenja patrijarha Pavla
Najčitanije
  • Preminula mlada reprezentativka BiH
    21h 36m
    0
  • Pogledajte kako izgleda kuća u kojoj se krio Alija Balijagić
    20h 0m
    2
  • Danas slavimo Svetog Nektarija Eginskog
    5h 58m
    0
  • Meteorolozi upozoravaju: "Slijede burna 24 sata"
    18h 52m
    0
  • Željko Pržulj: Lukavac 25
    17h 24m
    2