Na današnji dan, 13. oktobra 1784. godine u Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Sremskim Karlovcima  za crnogorskog mitropolita hirotinisan je Petar I Petrović. Čin hirotonisanja u prisustvu tri arhijereja obavio je mitropolit Mojsije Putnik.

A Sveti Petar Cetinjski još kao arhimandrit Petar Petrović, guvernadur Ivan Radonjić, i serdar Ivan Petrović, su 1779. godine pisali austrijskoj carici Mariji Tereziji: „Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od Pećkoga patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov naslednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj. da ga biraju: guvernaduri, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski, ali samo dotle dokle Turci budu vladali Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć.“

Preporučen od glavara i guvernadura i cijelog naroda kao bogoljubiv i blagonaravan, on dobi dozvolu od austrijskog dvora da ga rukopoloži karlovački mitropolit Mojsije Putnik. No na putu od Beča za Sremske Karlovce dogodi se svetome još jedno iskušenje, ili „Božja posjeta“, kako on to sam nazivaše.

Dogodilo mu se, naime, da ispadne iz kola i slomi desnu ruku. Poslije šestomjesečnog bolovanja, Bog Svetome povrati zdravlje i on bi svečano rukopoložen trojicom episkopa u Sabornom hramu u Sremskim Karlovcima, za arhijereja Crnogorskog, skenderijskog i primorskog.

U svojoj prvoj arhipastirskoj pouci, novi arhijerej nazivaše sebe „nedostojnim slugom i robom Isusa Hrista“, izražavaše svoju radost zbog čina, a preko njega i njegova pastva, koja je saizvoljela, kako govoraše pun smirenja, da i protiv njegove volje bude izabran za njegovog duhovnog arhipastira.

Izražavao je dalje uvjerenje da neće iznevjeriti nade svoje pastve već da će one biti ispunjene. On koji je došao dosta tužan i žalostan, govorio je, sada se vraća pun radosti, primivši rukopoloženje i vidjevši ustrojstvo tamošnjih crkava Božjih. Obećavao je vraćajući se „u dane mu predjele sudbine njegove“, da sve to u njegovom umu duboko zapisano propovijeda i da potstiče svoj narod, „zajedno sa samim sobom“, na vršenje svih Bogom zadatih izuzetnih vrlina.

Molio je na kraju mitropolita Mojsija i arhijereja da njegovu pastvu drže u milosti, ljubavi i nezaboravnom molitvenom sjećanju, dajući i sam ovo obećanje: „A ja zajedno sa mojom pastvom, koja iako se daleko nalazi pritiskana od svuda različitim bijedama, u istinskom savezu vjere, ljubavi i nade sa vama do kraja života potrudiću se prebiti i biću“.

U Patrijaršijskom dvoru u Sremskim Karlovcima čuva se felon u kojem je hirotonisan Sveti Petar Cetinjski.

Novembra 1785. godine Sveti Petar pobožno pristupa gradu Petra Velikog, kao da je sav taj grad jedno veliko crkveno zdanje-svodovi, kubeta, krstovi, zvona u tornjevima visokim. I svakome se smjerno uklanja s puta. A mimo njega promiču brze kočije i teške ranjave noge umotane krpama. „Čelobitno padam pred noge tvoje, carice rosijska, majko naša premilostiva, i donosim plač od sve Crne Gore i Brda, i molim te da u svoje dobre ruke uzmeš našu vjernost i da primiš naše molbe - one su sirotinjski vapaj, koji pod ovaj tron prinosim ja, tek nastali vladika crnogorski Petar…da kažem još i Petrović, sin Marka Damjanova i Anđelije Martinović - nek se i njihova imena čuju u raskošnoj carskoj odaji“.