Na lijevom krilu pored Šumadijske divizije bili su Francuzi. Njihove dvije elitne divizije i jedna kolonijalna pošle su docnije sa tog mjesta u proboj Solunskog fronta.

- U dodiru sa Francuzima odmah smo osećali da smo među istinskim prijateljima, koji su nas zaista voleli - piše u memoarima Miodrag S. Vračević.

Svaki sastanak između Srba i Francuza, ma gdje na frontu, bio je povod da se iskreno zagrle, da razgovaraju jezikom koji oni sami stvoriše, tu, na licu mjesta. Nije rijetko bilo da su se mogli vidjeti i dirljivi prizori.

- Video sam francuskog i srpskog vojnika kako sede pored česme na frontu i plaču. Priđem i pitam ih zašto plaču. Francuz mi reče da mu je žao srpskog vojnika koji je kod kuće ostavio ženu i četvoro dece, a žena mu je bila bolesna. Pitam srpskog vojnika, a on mi objasni da plače što su Francuzu Nemci u Francuskoj ubili oca i sina, a žena mu se stara o dvoje male dece. Vidim, naš vojnik ne zna nijedne francuske reči, niti pak Francuz srpske... Pa kako su se sporazumeli? Dušom, srcem, pogledom, ljubavlju koja spaja dva naša naroda, a uz to – malo i mimikom - bilježi Vračević.

Na jednoj večeri potpukovnik Glišić pozove i pukovskog veterinara, doktora Mišlena i njegovog pomoćnika, a povod je bio lijep. Bilo je to poslije bravurne pobjede Francuza na Verdenu, pa je bilo čestitanja i zagrljaja, a Srbi prvi krenuše i sa pjesmom. Zaoriše se iz grla oficira stihovi: „Oj, Francuzi, rođena nam braćo...”, da bi, kad su pjesmu otpjevali, njihovi saborci odgovorili na srpskom: ,,Škripi đeram, ko je na bunaru...”

- Francuzi su dušu dali za veselje i pesmu, za drugovanje, pa i sami tvrde da su nam u tom bliski i slični. Svi su duhoviti, dobri pevači, igrači, mađioničari. Prepuni su svih mogućih ugursuzluka, ali u borbi pravi junaci, žilavi, tvrdi, nepopustljivi i gotovi na oštar nož da nasrnu za druga u borbi. Zato je i imao pravo pesnik ove strofice kad je kazao: ’Oj, Francuzi, rođena nam braćo...’ Te reči odmah nas podsetiše šta je njihova otadžbina učinila za naše oslobođenje, za naše izbeglice i decu, koliko nam je dece sačuvala, podigla i školovala, to smo mi najbolje znali. Cvet naše inteligencije posle rata bili su francuski đaci, baš ta srpska deca koju su francuske majke prihvatile, a plemenita Francuska izvela na put - piše Vračević.

Ubrzo je vojska morala da napusti Moglenski i premjesti se na Bitoljski front. Otišli su zajedno u pomoć Dunavskoj i Drinskoj diviziji, kako bi im se pridružili u borbi oko zauzeća Kajmakčalana, koji je uskoro i zauzet. Napuštanje Kožuha bilo je iznenadno, jer su Bugari i Nijemci počeli da pritiskaju srpske i francuske trupe u namjeri da zauzmu Voden i da im pokvare sve planove sa Solunskim frontom.

Pješačeći punih dvadeset časova, za dan i noć stigli su na Ostrovsko jezero i brzo, u toku noći, prihvatili položaje Drinske i Dunavske divizije. Popunjene su praznine na frontu i zadržano neprijateljsko napredovanje, ubrzo započet i snažni nalet na Kajmakčalan i zauzimanje „te neosvojive tvrđave, koja je dominirala cijelim frontom”.

- Odmah zatim stupili smo nogom na tle naše otadžbine, i bio je to neopisiv trenutak. Docnije smo neprijatelje, u snažnom naletu razdvojili na delove, izazvali kapitulaciju najpre Bugara, a uskoro i Nemaca, što je, po pisanju mnogih stručnjaka, dovelo i do završetka rata. Toj rođenoj sestri, Francuskoj - nastavlja svoj napis Vračević, „od koje je Srbin samo lepo doživljavao, čitave generacije su zahvalne. Oni i danas imaju samo lepih reči za nas, jer još ima živih svedoka naše zajedničke borbe na Solunskom frontu. Naša braća Francuzi ponose se njom isto koliko i mi. Jer ono što je za Francuze bio Verden, to je za nas bio Solunski front...”

Piše: Olga Janković