Srpski pisac Branko Radičević, romantičarski lirski pjesnik mladosti, ljubavi i patriotskog zanosa umro je na današnji dan 1853. godine.

Smrt ga je presrela prerano, a na povratak iz tuđine u Karlovce čekao je tri decenije.

Rođen je u Slavonskom Brodu 28. marta 1824. godine, u porodici Todora i Ruže Radičević, kćerke bogatog vukovarskog trgovca Janka Mihajlovića. Pošto je svijet ugledao dan uoči svetog Aleksija, po njemu je i dobio ime na krštenju, ali je uoči objavljivanja svoje prve knjige, ime promenio u Branko. Njegov otac  bio je činovnik koji se bavio književnošću. Sa njemačkog na srpski jezik preveo je „Viljema Tela“.

Sa ocem Todorom, majkom Ružom, bratom Stevanom i sestrom Amalijom, koja je umrla u drugoj godini, Branko je živeo u Zemunu i Temišvaru, ali Sremski Karlovci su se najdublje ugnijezdili u pjesnikovoj duši. On se za tu ljepotu i ispunjenost, Karlovcima i Stražilovu odužio nezaboravnim stihovima čija je snaga i ljepota našla put i do današnjih generacija.

Većinu svojih pjesama Branko je pisao kao elegije. U jeku Vukovih polemika sa protivnicama reforme srpskog jezika, Radičevića prva zbirka dokazala je da se i na narodnom jeziku mogu ispjevati umjetničke pjesme. Najpoznatije Radičevićevo djelo je poema "Đački rastanak", u kojoj je opjevao Karlovce, Stražilovo i Frušku goru, đačke nestašluke…

Poživeo je samo 29 godina, napisao svega 54 lirske i sedam epskih pjesama, ali i taj neveliki opus bio je dovoljan da, uz Zmaja i Lazu Kostića, stekne ugled najznačajnijeg pjesnika srpskog romantizma. Od ljeta 1836. godine kada se upisao u Gimnaziju u Sremskim Karlovcima, ova čarobna varoš imala je presudan uticaj na poeziju Branka Radičevića.

Završivši školovanje u Karlovačkoj gimnaziji 1841. godine, Radičević odlazi u Temišvar da uči tzv. filozofiju (mudroljubije). Tokom školovanja u tom gradu (do 1843. godine) napisao je prvu pjesmu na srpskom jeziku, “Devojka na studencu“. Potom odlazi u Beč, gdje na nagovor oca Todora upisuje pravo, ali nije volio ovu nauku. Govorio je da ga ona čini nesrećnim: “Kad pomislim – još tri godine, zgrozim se“.

U Beču je, međutim, razdragani i životom opijeni pjesnik polako venuo i gubio volju za poezijom. Oboljevši od tuberkuloze, uz novčanu pomoć Kneza Mihaila, počeo je 1851. godine da studira medicinu s mišlju da sam sebi pomogne u liječenju. Ali ni medicina mu nije dugo držala pažnju. Prijateljima se umio požaliti: - Da znaju bolesnici koliko doktori dosad još malo znadu, ne bi ih nikad zvali -

Posljednje dane Branko je provodio najčešće u društvu Đure Daničića, Đorđa Natoševića, Koste Vujića, Miše Nebrigaća, Save Dimitrijevića i Lazara Zaharijevića. Smatra se da je Brankova pjesma „Kad mlidijah umreti“ bila posvećena njegovom bolesnom bratu Stevanu, ali bez sumnje, na izvjestan način ovim stihovima, pjesnik je najavio i svoje napuštanje zemnog svijeta: "Lisje žuti veće po drveću/ Lisje žuto dole veće pada/Zelenoga više ja nikada videt neću!

Zabilježeno je da je tih dana u jednoj bečkoj kafani Kosta Vujić upitao Branka ono što niko nije smio: „Što si se ti, Branko,  tako zabrinuo? Ta i drugi boluju, ali nisu tako setni kao ti!”. Na te riječi Branko se rasrdio, skinuo kaput, zasukao rukav košulje i  pokazao svoju nekada snažnu mišicu, sa koje je sada koža visila.

Ubrzo je pao u postelju. Vujić je neprestano bio uz njega. Pošto je stan u kojem je ležao bio neuslovan i zagušljiv, ljekar koji je povremeno dolazio, predložio je da bolesnika prebace u Opštu bolnicu u Beču. Tako je i urađeno, ali to nije doprinijelo iscjeljenju iznurenog pjesnika. Medicina u to vrijeme nije imala pouzdanog ljeka za tuberkulozu. Vujić, koji je i sam ubrzo umro od iste bolesti, Lazaru Zaharijeviću ispričao je posljednje Brankove trenutke: „Pre deset sati, kad sam mislio da legnem, dođe mi Brankova poslužavka i donese vest da je Branko umro”.

Bilo je to 18. juna 1853. godine, između devet i deset časova.

Služavka je ovako opisala Brankovu smrt: „Oko pola deset  zazvoni i ja uđem u sobu, i zapitam šta želi. Pomozite mi, reče Branko — da se okrenem duvaru. Učinim po želji i pokrijem ga, a on će na to: Leben Sie wohl! ”

To su bile posljednje Brankove riječi upućene služavki na njemačkom jeziku, kojima joj je poželio sve najbolje u životu prije nego što je izdahnuo.

Sahranjen je 20. juna na grčkom groblju u Beču, a sve troškove podmirio je knez Mihailo. Sahrani nije prisustvovao Brankov otac Todor koji je tada radio u Temišvaru. Tek tri mjeseca docnije došao je u Beč i napravio sinu mali spomenik. Učinio je kako je mogao i izrazio nadu da će se i “narod kadgod Branka setiti i učiniti svoje”. Devet mjeseci poslije sahrane, u proleće 1854. godine, Milica Stojadinović Srpkinja pisala je da je Brankov grob zapušten i da ga niko ne posjećuje. Tako je bilo gotovo četvrt vijeka. Branko je pao u zaborav sve dok Stevan V. Popović, kulturni pregalnik, nije pokrenuo akciju prikupljanja priloga za ilustrovani kalendar “Orao“ u kojem su se, septembra 1877. godine, u Novom Sadu, pojavili prvi prilozi o Branku.

Podsticajan članak o Branku napisao je književnik Jovan Bošković, a Mina Vukomanović – Karadžić objavila je svoja sjećanja puna zanimljivih podataka o Branku. Veliki publicitet izazvala je Zmajeva pjesma “Brankova želja“, od skoro stotinu stihova, kojom je jasno iskazana potreba da se iz Beča na Stražilovo prenesu pjesnikovi posmrtni ostaci: “Rastav’te me sa ovom daljinom/ Moje kosti operite vinom/ Pa ih nos’te našem zavičaju, zavičaju, mom negdanjem raju/ Prenes’te ih, braćo moja mila, pored onog ubavog Belila/ Kroz Karlovce, gde sam mladost prov’o, pa na ono divno Stražilovo …“

Već 7. novembra 1877. godine, u Karlovcima je izabran Odbor od dvadesetak članova, na čelu sa Pavlom Krečarevićem i Jovanom Pačarizom. Pristizali su i prilozi sa svih strana. Izgledalo je da je pravi trenutak za prenos Brankovih kostiju. Ali, kao grom iz vedra neba, 1. januara 1878. godine, u bečkoj „Zori“, objavljena je pjesma Laze Kostića „Prava Brankova želja“, potpuno suprotna Zmajevoj stihovanoj poruci. Dio Kostićeve pjesme glasio je:

„Avaj, braćo draga, ostav’te me mirno/da mi niko nije kostiju dodirno/ma ovde počiv’o do sudnjega danka/u slobodnu zemlju samo nos’te Branka”.

Poruka Kostićeve pjesme bila je da Brankove kosti treba prenijeti u slobodnu Srbiju. Djelovala je provokativno i na samog Zmaja koji je odmah odgovorio „pobri” Lazi: „Čim sam pročitao Pravu Brankovu želju, ja sam se odmah pokajao što ne ostavih te drage nam kosti na miru.”

Poslije sukoba dvojice pjesnika, čiji su odnosi i inače bili pomućeni, ideja o prenosu Branka zamrla je u narednih pet godina. Bilo je manjih pokušaja omladine 1880. godine u Novom Sadu, zatim u Vukovaru 1881, ali nisu bili uspješni.

Ideja o prenosu oživjela je tek pošto je bečka „Zora“, januara 1883. godine, priređujući proslavu stogodišnjice prve narodne knjige Dositeja Obradovića, dala sav prihod za „prenos zemnih ostataka našeg genijalnog pesnika Branka Radičevića sa San-Markovog groblja na ubavo Stražilovo u Sremskim Karlovcima”.

Nova inicijativa došla je u posljednji čas, jer je prijetila opasnost da do kraja 1883. godine pomenuto groblje bude preorano i sve kosti sahranjene u zajedničku grobnicu. Ponovo je formiran Odbor, ovoga puta u Beču, a potom sličan i u Karlovcima, na čijem čelu je bio Pavle Marković Adamov, docniji urednik lista za zabavu, pouku i književnost „Brankovo kolo“ (1895—1914). Toliko je bio opčinjen Brankom da je svome sinu dao pjesnikovo ime. Bez  Adamova nije bio zamisliv uspješan prenos Brankovih kostiju iz Beča na Stražilovo.

Organizovane su brojne priredbe i zabave, čiji je prihod bio namijenjen za troškove prenosa. Novosadski list „Zastava“, 1883. godine, mjesecima je objavljivao spiskove novčanih priložnika, Srba iz Dubrovnika, Novog Sada, Zadra, Beograda, Splita, Požarevca, Knina, Sombora, Senja, Kikinde, Karlovca, Budve, Zagreba, Krupnja, Vršca, Broda, Loznice, Graca, Beča, Drniša, Kamenice, Zemuna, Kotora, Herceg Novog, Subotice, Rume, Vukovara, Bečeja, Risna… Utvrđen je i dan prenosa: 10. jul 1883. godine.

U Beču, 8. jula, u sedam časova, izvršena je ekshumacija Brankovih posmrtnih ostataka u prisustvu Zmaja, dr Ljube Nenadovića, Petra Despotovića, predjsednika lista „Zore“ i pet članova Odbora.

Opisujući čin ekshumacije, Despotović kaže: „U sanduku tome ležahu na dnu zemljom i kamenjem izmešane kosti našeg Branka. Krupnije kosti su vađene oprezno i predavane fiziku koji ih je ređao u sanduku po onome redu kako kosti u skeletu obično stoje. Ostale kosti metane su u jedno oveće rešeto, gde su se prebirale. Sve bejaše vrlo dobro sačuvano, osim nekih rebara što bejahu izlomljena”.

Planirano je da od Beča do Karlovaca kosti budu prevezene brodom, međutim, to nije bilo moguće, jer su bečke vlasti tražile sumu od čak pet hiljada forinti. Stoga je kovčeg sa posmrtnim ostacima prebačen vozom. Nije utvrđeno čijom je krivicom kovčeg ležao na pještanskoj stanici cijelu noć, pa je zato sa zakašnjenjem stigao u Novi Sad. Odatle do Karlovaca nije prenesen brodom „Deligrad”, kako je planirano (brod je iznenada zatrebao Vojnom ministarstvu), već malom putničkom lađom „Nimfa” Stevana Mirkovića.

Najzad, tog 10. jula 1883. godine, nešto prije podneva, u prisustvu silnog svijeta, kovčeg je pristigao u karlovačko pristanište. Već popodne Branko je, konačno, sahranjen na njegovom „rajskom Stražilovu”.

Dvije godine poslije sahrane, Branku je na Stražilovu podignut piramidalni spomenik beogradskog arhitekte, rodom iz Banata, Svetozara Ivačkovića. Dva donja stepenika napravljena su od topčiderekog kamena, a treći od kamenih kocaka Fruške Gore, Dinare, Kleka, Lovćena, Plješevice, Vršačkog Brega, Velebita i Avale, što simbolizuje svesrpski duhovni prostor osvjetljen njegovim pjesništvom. Skoro vijek docnije, 1974. godine, povodom 150. godišnjice pjesnikovog rođenja, kod „Brankovog čardaka“, podno Stražilova, podignut je još jedan spomenik, rad vajara Jovana Soldatovića.