Srpski pisac Borisav Stanković /1876-1927/, pjesnik mladosti, ljubavi, prolaznosti života i ljudske tragike, te duboki analitičar političkih i psiholoških procesa u srpskom društvu, umro je na današnji dan 1927. godine.

Pisao je o Vranju i jugu Srbije, degeneraciji starih trgovačkih porodica i talasima promjena, opisujući patrijarhalnu atmosferu rodnog grada i potčinjenost pojedinca svemoćnom sudu čaršije.

Sjajan poznavalac ljudske duše, slikao je likove izraženih psihičkih i čulnih osobina kojima gospodare strast i dert /jad, bol, tuga/, dovodeći ih u žestok sukob sa moralnim nazorima male sredine.

Njegova najpoznatija djela su knjige pripovjedaka: "Iz starog jevanđelja" i "Stari dani", te drame "Koštana" i "Tašana", kao i roman "Nečista krv". Napisao je i memoare "Pod okupacijom".

Cjelokupno književno djelo Bore Stankovića vezano je za Vranje.

Stankovićevo stvaralaštvo uglavnom se svrstava u realizam, ali ima osobine koje naginju ka naturalizmu.

Novija kritika svrstava ga u začetnike moderne srpske književnosti.

Borisav Stanković uveo je vranjanski govor u književnost, zbog čega je bio stalno kritikovan od mnogih savremenika školovanih na Zapadu.

Oni su kritikovali njegov jezik i stil pisanja, govoreći da su njegova djela "nepismena i orijentalna".

Pišući u vrijeme kada se mlađa generacija sve intenzivnije orijentiše prema zapadnjačkim uzorima, ostao je privržen realističkim tradicijama, a djela su mu prožeta osjećanjem naklonosti prema patrijarhalnom svijetu stare Srbije.