Najveći ruski i jedan od najvećih svjetskih književnih klasika Aleksandar Sergejevič Puškin /1799-1837/ preminuo je na današnji dan 1837. godine.

Puškin je bio začetnik realizma u ruskoj prozi, jedan od najvećih liričara, te pisac nekih od najznačajnijih djela ruske književnosti, među kojima su "Evgenije Onjegin", "Boris Godunov", "Pikova dama" i "Kapetanova kći".

U svijetu do danas traju rasprave o tome kojem ruskom književniku pripada vrh svjetske književnosti - Lavu Nikolajeviču Tolstoju ili Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, ali u samoj Rusiji nema dileme.

Svaka anketa o najvećoj književnoj figuri ima jednog pobjednika - Puškina, pa onda slijede svi ostali.

Puškin je među prvima u Rusiji počeo da piše narodnim jezikom i distancirao se od romantičarske književnosti, popularne u Zapadnoj Evropi. Napravio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu.

Rođen je u obrazovanoj, aristokratskoj porodici. Pradjeda po majci bio mu je crni Etiopljanin - Ibrahim Petrovič Hanibal, kog je u Carigradu kupio srpski grof Sava Vladislavić Raguzinski.

Grof Sava je Puškinovog pradjeda "poklonio" ruskom caru po povratku u Rusiju, a on ga je potom prisvojio za svoje kumče Petra Velikog.

U ranom djetinjstvu o Puškinu su se starale dadilje i učitelji francuskog jezika.

Puškin je brzo uplivao u liberalne političke vode i zbog revolucionarnih pjesama poslat je u egzil u južnu Rusiju, gdje je ostao 1820-1823. godine.

Nakon što je otkriveno njegovo pismo u kome iskazuje pozitivan stav prema ateizmu, Puškin je po drugi put protjeran, ovaj put u sjevernu Rusiju, na seosko imanje svoje majke - Mihajlovsko.

Decembra 1825. godine u Sankt Peterburgu su održani protesti i kod mnogih učesnika pronađene su Puškinove pjesme, što mu je ponovo ugrozilo život.

Puškin 1829. godine upoznaje fatalnu Nataliju Gončarevu, kojom se i oženio 1831.

Dvije godine kasnije, proglašen je za kamerjunkera /dvorski čin koji se obično dodjeljuje mladim aristokratama/. On se, međutim, uvrijedio zato što je vjerovao da mu je čin dodijeljen da bi njegova supruga mogla da odlazi na dvorske balove.

Puškin je ubrzo zapao u lošu finansijsku situaciju, velikim dijelom zbog rashoda supruge. Uspio je da dobije pozajmicu, zahvaljujući kojoj izdaje svoj žurnal 1836. godine.

Konačno, 1837. godine Puškin izaziva na dvoboj Žorža D`Antesa zbog sumnje da se udvarao njegovoj supruzi.

Dvoboj je održan 8. februara 1837. godine. Dueli su bili česta pojava u Rusiji i prihvatljiv način među ruskom aristokratijom, iako godinama nezakonit, da neko brani čast. Prvo bi pucao jedan učesnik, zatim drugi, ukoliko je u stanju.

Prvi metak je opalio D`Antes. Hitac je pogodio Puškina u stomak. Pisac se uhvatio za ranu i pao u snijeg, zatim se rukama pridigao na koljena, uperio pištolj u protivnika i pokušao da opali, ali je pištolj bio mokar.

Puškin je tražio da zamijeni pištolj, što mu je dozvoljeno. Opalio je, ali je metak samo okrznuo D`Antesa.

Doktor je pokušao da sanira ranu. Ipak, Aleksandar Sergejevič Puškin preminuo je dva dana kasnije, 10. februara 1837. godine, odnosno 29. januara po starom kalendaru.

Pošto je bio liberal, u strahu od nereda na ulicama, ruska vlada je naredila da Puškin bude sahranjen bez ceremonije, u tajnosti, i prevezen u kolima natovarenim sijenom.

Najpoznatija Puškinova djela su romani u stihovima "Evgenije Onjegin", "Grof Nulin", "Kućica u Kolomni", drame "Boris Godunov", "Rusalka", prozna djela "Pikova dama", "Kapetanova kći", "Egipatske noći", "Pripovijetke pokojnog Ivana Petroviča Belkina", male tragedije u stihovima "Gozba za vrijeme kuge", te "Vitez-tvrdica".

Zatim "Kameni gost", "Mocart i Salijeri", poeme "Cigani", "Poltava", "Bronzani konjanik", "Gavrilijada", "Ruslan i Ljudmila", "Kavkaski zarobljenik", bajke u stihovima "Bajka o caru Saltanu", "Bajka o ribaru i ribici", te "Bajka o popu i sluzi njegovom Baldi".