Božić, najradosniji vjerski praznik pravoslavnih Srba, obiluje mnoštvom običaja i rituala, koji, mada nisu propisani kanonom crkve, ipak su u svojoj osnovi duboko religioznog karaktera i prožeti hrišćanskim duhom.

Svi su oni, sa puno šarolikih varijacija - “sto sela, sto običaja”, usmjereni ka početku nastupajuće godine i simbolici koja treba da donese zdravlje, radost i obilje. Božićni običaji koje je držao naš narod prije sto i više godina danas su dobrano potisnuti, izmijenjeni, pa i zaboravljeni pod uticajem privrednog i socijalnog preobražaja društva, urbanizacije, ali i političke marginalizacije, kao nečeg zaostalog i anahronog jer “religija je opijum za narod”, govorilo se.

Zato ćemo se podsjetiti starih božićnih običaja kakvi su vladali u većem dijelu Hercegovine, istočne i centralne Bosne, ali i mnogim drugim predjelima gdje žive Srbi.

Već od Tucindana, 5. januara, počinju završne pripreme za ovaj veliki praznik. Domaćin kolje brava (jagnje ili prase) za božićnu zaoblicu (pečenicu), kojeg je iz svog tora još ranije probrao da bi ga posebno prihranio i ugojio. To je u pravilu bijela životinja, bez tjelesnih mana. Nju domaćin izvede iz tora, pospe triput žitom, prekrsti se i kaže: “Oprosti mi, brate (sestro)! Bog ti je rek'o”.

Na Badnje jutro, dobro prije zore, muškinje je “na nogama”, domaćin sam, sa braćom ili sinovima odlazi da siječe badnjak. On često još ranije “k'o usput” u šumi begeniše mlad hrastić, pravan i šušnjat, kakav je kadar na ramenu donijeti kući, jer badnjak ne valja vući po zemlji. Kad pristupi svom badnjaku, prekrsti se, triput ga pospe žitom, govoreći: “Hristos se rodi”, i onda ga siječe, a prvu iverku ponijeće kući takođe. Sve obavlja u rukavicama, poštujući badnjak kao svetinju, a negdje se sijeku tri badnjaka. U praskozorje na sve strane odliježe pjesma, čestitke i zdravice badnjačara. Kad domaćin stupi pred svoju kuću sa badnjakom, tu ga dočekuje domaćica koju on pozdravlja: “Dobro ti jutro, srećni badnjaci”, a ona ga posipa žitom govoreći: “Dobra ti sreća, dobro nam došao.” Tada joj predaje iverku, koju će ona ostaviti na neko sigurno mjesto da bi kajmak bio debeo u narednoj godini. Badnjak se uzasloni sa desne strane kućnih vrata.

Domaćica je taj dan u mnogom poslu, tad mijesi i dvije pogače: veću za ručak, zvanu badnjakuša i manju za čobane, koju će oni lomiti na rogovima ovna ili bika, a ponegdje na štalski dovratnik. Tom prilikom se ponese i jedna grana badnjaka kojom se šuška svud po štali kako bi se otjerao šuškavac i druge stočne bolesti. Od Tucindana do Šćepanjdana ne smiju se tući i udarati ni ljudi, ni stoka jer će se na prestupniku pojaviti čirevi. Pa ako ko koga od djece “čvorekne”, njemu bi pjevali: “Čiri biri, po tebi se bili.” Zato bi slabija djeca često prkosila jačima, računajući da su zaštićena. Taj dan za ručak će se poslužiti posan pasulj, pite od kupusa i krompira, med, suvo voće, pečena tikva itd. Ručak počinje nakon što se sva čeljad mirboži sa badnjakom na kojem domaćin prelomi pogaču badnjakušu.

Na Badnje veče on badnjak presijeca na tri dijela, koje pojedinačno u rukavicama unosi u kuću, govoreći: “Dobro veče, čestito vam Badnje veče!” Ukućani ga posipaju žitom i otpozdravljaju: “Dobro nam došli, čestiti vam badnjaci bili!” Badnjake na ognjište nalaže tako da dva dijela stavlja jedan uz drugi, a treći preko njih “unakrst”. Ovdje treba napomenuti da je po podacima iz 1939. godine 72 odsto domaćinstava u BiH u kući imalo otvoreno ognjište. Potom se u kuću unosi slama (obično ječmena) i stere po podu, a domaćica u nju zapreće lješnike, orahe, a i poneku, skupu i rijetku, bombonu. Djeca se u veseloj igri valjaju po slami tražeći te darove, pri čemu se oglašavaju kao domaće životinje, da bi mal (stoka) i živina bila brojna i napredna. Poslije toga uz ognjište se nastavlja ražanj sa zaoblicom, koji će se uz gusle, pjesmu i veselje peći do kasno u noć. Negdje oko prvih pijevaca sva kućna čeljad se okupa i obuče stajaće odijelo da bi čisti dočekali Božić. Domaćin i domaćica su se starali da se sva čeljad tada ponove “'aljinkom ili obuvkom”, pa bi se i kod najsiromašnijih za svakog našle bar taze bjelače čarape.

Veliki Šantić sroči: “Ko simvol sreće naša majka bdije; za skori Božić košulje nam šije i katkad na nas blage oči diže” (Pretprazničko veče). Svi “jedva čekaju” svanuće i Božić, u velikom svečanom uzbuđenju. Podobro prije zore domaćica sa fenjerom hita na izvor, koji pozdravlja sa: “Dobro jutro, vodo, čestit ti Sveti!”, i pošto ga pospe žitom, zahvata svježu vodu za česnicu. Nju mijesi kao beskvasno tijesto od brašna, masti i vode, a prije pečenja u nju obično metne srebrni novčić, konjski klinac (ekser od potkove), jaram izđeljan od ivera badnjaka i druge simbolične figurice. Sve se mora obaviti “za mraka”, prije dolaska polaznika, koji je vrlo važna ličnost tog dana, ali i tokom čitave godine jer on simboliše dolazak zdravlja, veselja i svakog napretka u tu kuću. U pravilu to je kršten muškarac, obično dječak, valjan i čestit. Obično se čeljad neće omrsiti i sjedati za trpezu dok ne stigne polaznik, da bi zajedno s njim božićovali.

On uvijek u kuću stupa desnom nogom i varaka se veselo sa ukućanima ko će koga prije posuti žitom. Pozdravlja ih: “Mir Božiji, Hristos se rodi!”, a oni njega sa: “Vaistinu se rodi!” Dolazak polaznika oglasi se puškom. Onda pred ikonama domaćin sa kandila prisluži svoju malu svijeću, a od njega ostali prislužuju svoje, domaćica okadi ikone, a potom domaćina i sve ostale. Čeljad se moli u najvećoj pobožnosti, a potom se mirbože pristupajući prvo domaćinu po starini, a onda i svi međusobno, pri čemu mijenjaju svijeće i govore: “Mir Božji, Hristos se rodi - Vaistinu se rodi!”, a poneko doda i: “Da nam žito rodi!” Mlađi članovi kuće pri mirboženju domaćina, osim u obraz, ljube i u ruku. On u neku ruku predstavlja i sveštenika jer predvodi molitvu i sve druge obredne radnje.

Većina Srba sa navedenih prostora za Božić nije “išla crkvi”, jer hramova je bilo malo i obično su bili dosta udaljeni od sela, posebno planinskih sa zavijanim putevima. Poslije mirboženja polaznika ogrnu ćebetom radi obilja mrsa, a on ide do ognjišta, uzima “mašu”, ranije napravljen žarač od grane badnjaka, i njome tarka i udara po gorućim glavnjama, iz kojih sipaju rojevi varnica. Tada blagosilja da koliko bilo tih varnica, da bude sinova, sinovaca, goveda, ovaca, telaca, janjaca i svakih drugih dobara. Uz ognjište ostavlja rumenu jabuku u koju su utisnuti metalni novčići. Potom se sjeda za bogatu božićnu sofru (trpezu), naizmjenično muško pa žensko, samo taj put u godini, inače muški sjede u vrh stola. Domaćin prvo rakijom ili vinom čestita ukućanima praznik, a potom česnicu tri puta okreće, lomi i dijeli svakom po redu. Nađeni novčić je sreća, a ostale figure će nalazačima reći da im slijede poslovi kiridžije, ratara itd. Konačno, poslije 40 dana posta, čeljad se mrsi komadom česnice, s kojom će uzeti sir, ili cicvaru, a ponegdje se muški mrse bijelim ovnujskim bubrezima od zaoblice, radi plodnosti i muškog potomstva. Potom domaćin, pa svi unakrst, redom dižu zdravice, čestitajući Roždestvo Hristovo, sa željama za zdravlje, sreću i obilje u toj godini. Čeljad se časti, pjeva i veseli za bogatom i raznovrsnom trpezom, na kojoj su sva najbolja jela toga kraja, a polazniku se daje plećka. Negdje se u kuću uvodi i okićena ovca ili june i s njim se svi mirbože, a negdje domaćin odlazi u štalu i mirboži se sa volom, koji je dominantna životinja u štali. Trpeza se ne diže tri dana, a prvi dan se ne ide od svoje kuće.

Na Mali Božić polazniku se nosi dar uz naročit kolač zamiješen sa mlijekom i medom, ukrašen lokumima šećera. On je kružnog oblika i polazniku se stavlja oko vrata kao lovorov vijenac automobilskim asovima danas.

U Kraljevini Jugoslaviji Nova godina je bila u potpunoj sjenci Božića, koji je proslavljan na najsvečaniji način. Državne institucije i narod su sa puno radosti i oduševljenja slavili ovaj praznik. U samoj prestonici, kao i u kraljevskom dvoru bilo je posebno svečano. Badnjake su za dvor i svoje komande iz Košutnjaka ili Topčidera, u svečanoj kavalkadi, donosili uparađeni konjanici Kraljeve garde i drugih jedinica. Dočekivao ih je kralj sa porodicom, posipao žitom i častio vrućim vinom i rakijom. Ova povorka bi burno pozdravljena prošla cijelim gradom, da bi ulicama Knez Mihaila i Kralja Milana, preko Terazija, stigla u dvor. U prvim godinama vladavine, dok je stari kralj Petar bio još u snazi, imao je običaj, u pratnji gardista, otići u Dedinjski gaj i svojeručno odsjeći svoj badnjak. To je činio i crnogorski kralj Nikola, koji je sa senatorima i perjanicima išao put lovćenskih strana u sječu badnjaka. Inače, u kući Karađorđevića mnogo se držalo do vjerskih praznika, redovno se postilo i išlo na službu u crkvu. U dvor se unosila slama, nalagao badnjak u kaminu i primao polaznik, po tradiciji prvi u klasi pitomac Vojne akademije. On bi se tu zadržao na ručku, a kralj bi ga darivao zlatnikom. Inače, u prestonici je bio i jedan lijep običaj da žandarmi uoči Božića skupljaju priloge za siromašne. Neki od njih su čak svojoj kući vodili na čast gradsku sirotinju, a zatvorenicima je u dvorištu kaznionice dijeljena božićna pečenica. Srbi su i na ratištu u najtežim okolnostima obilježavali Božić, a često su na taj dan, kao na Mojkovcu, morali voditi i najkrvavije bitke, ne gubeći vjeru u Boga i konačnu pobjedu.

Zdravica

Prvom čašom domaćin na Božić zdravi svima za sofrom: “Zdravi ste, moja lijepa braćo! Za današnjeg praznika, svetog Roždestva Hristovog, da nam osvane na veliku radost, mirnost i blagost našemu domu i svom hrišćanskom rodu! Jutros i vazda, sa velikom srećom da sjedemo za ovu sofru u veliki i dobri čas, a u slavu Hrista Spasitelja, dao Gospod Bog! Đe se Božić slavio ove godine, dabogda i dogodine, mi pominjali Roždestvo Hristovo, a nas pomenuo sam Gospod Bog na nebesima sa svojim anđelima! Da poveseli Gospod Bog ovi dom i svu čeljad od ovog doma i vas narod hrišćanski, koji je jutros sunce ogrijalo i obradovalo! Da nam bude na veliku radost i spasenje što smo ustali te se mirbožili, Bog nam dao svaku sreću i napredak i danas, i od danas i dovijeka, ako Bog da! Neka bi Gospod Bog naša moljenija uslišio, a sagrešenija oprostio, od svake muke zaklonio i bio na pomoći i u dnevi i u noći, i na domu i na putu, i svakome strašnom mjestu, ako bog da! Živjeli! Mir Božji, Hristos se rodi!”

Drugom čašom zdravi polazniku: “Zdrav si mi, brate polazniče! Sve ćemo za današnjeg danka, Svetog slavnog Hristovog rođenja, da nam dođe sa velikom srećom, a na veliku radost ovom domu i svom srpkom i hrišćanskom rodu i narodu, dao Gospod Bog! I za sretnog tvog dolaska u ovaj dom, brate polazniče, sa velikim blagoslovom i u dobar čas, ako bog da, da nam u radosti čestitaš ovaj veliki praznik i sve praznike u godini od jednog do drugog, dao Bog i milost Božja! Zdrav si, polazniče, Hristos se rodi!”

Sarajevo 1936. godine

Dnevni list “Jugoslovenska pošta” 8. januara 1936. donosi: “Sarajevo, na Badnji dan, oko 13 časova, gradom se, po tradiciji, kretala svečana povorka nekoliko eskadrona uparađene konjice, na čijem čelu je bila državna zastava sa vojnom muzikom, dok su iza njih išle zaprege i mnogobrojni automobili svečano okićeni. Vojnici su na Čengić Vili odsjekli badnjake, koje su okićene donijeli u centar grada, krećući se Obalom vojvode Stepe kroz gusti špalir publike koja je klicala Kralju i Jugoslaviji. Tom prilikom neki jahači su na konjima izvodili akrobatske figure poput kozaka, ispred velikih kola žandarmerije, prepunih badnjaka. Jedan eskadron, na čelu sa pukovnikom Ristićem, odvojio se od povorke i, došavši u dvorište banskog dvora, komandantu armije generalu Krstiću na svečan način je predao badnjak. General se zahvalio posipajući ih žitom, dok ih je gospođa Krstić počastila vrućom rakijom. Drugi dio povorke sa vojnom muzikom predao je badnjak gospodinu banu Predragu Lukiću. Potom je svečani eskadron predao badnjak i svom komandantu divizije, generalu Miloradoviću, poslije čega je nastavljeno veselje u oficirskom domu”. Slično je bilo u Banjaluci, Mostaru i drugim garnizonima vojske.

Autor: Dragan Mijović