Dok nas potresaju vijesti o djeci koju je sistem zaboravio, postoje i oni čije priče vraćaju vjeru u ljude. Jedna od njih dolazi iz Banjaluke, gdje živi Mira Komljen, žena koja je svoj dom i srce otvorila blizancima s Daunovim sindromom.

Dječaci Dalibor i Dragan ostali su bez oca, a majka ih je napustila. Nakon određenog vremena provedenog u domu za nezbrinutu djecu, njihovu sudbinu promijenila je upravo Mira. Primila ih je u svoju porodicu i dom, iako već ima troje biološke djece. Danas, devet godina kasnije, kaže da su blizanci unijeli svjetlost i toplinu u živote svih članova porodice.

"Slabo su pričali"

Mira je o svojoj priči govorila za "N1".

- Krenulo je sasvim slučajno. Od jedne prijateljice sam saznala da traže hraniteljsku porodicu. Bili su u Subotici, trebalo je da se smjeste i pohađaju školu. Čim sam ih vidjela, odmah su mi se dopali. Nikada prije nisam imala susret s djecom s Daunovim sindromom. Bili su mali i slabo su pričali, što nisu mogli reći, pokazivali su - prisjeća se Mira.

Na početku nije bilo lako. Centar za socijalni rad tražio je da hraniteljska porodica bude „kompletna“, ali je Mirina odluka bila čvrsta.

- Kada sam rekla svojim djevojkama, bile su oduševljene. Doček je bio divan. Putovali smo mnogo, i na početku su bili nemirni, naročito u autu. Sutradan su me iz Centra zvali da pitaju da li smo preživjeli noć. Početak je bio težak jer su slabo govorili i nismo se najbolje razumjeli, ali smo sve radili zajedno - kaže ona.

Pamte samo lijepo

S vremenom su postali nerazdvojni.

- Uvijek sam imala strah da mi ne pobjegnu. Oni su dobri dječaci, grlimo se i ljubimo. Više su me poljubili nego moja biološka djeca. Naučili su me skromnosti, zadovoljni su malim stvarima, pamte samo lijepo. Nikad ne pamte ružno. Svi ih vole jer su iskreni, uredni i pažljivi. Sve mora biti na svom mjestu - kaže ona.

Mira ističe da je hraniteljstvo poziv koji traži više srca nego uslova.

- Često se pitam zašto postoje domovi za nezbrinutu djecu kad ima toliko ljudi koji bi mogli biti hranitelji. Ne treba tu mnogo, samo ljubavi. Što je bilo dozvoljeno mojoj djeci, dozvoljeno je i njima. Vodimo ih u šetnju, na more... U domu imaju hranu i smještaj, ali nemaju ono što djeci najviše znači, pažnju, iskustva, toplinu.

Za Dalibora i Dragana, život s Mirom i njenom porodicom znači sigurnost, red i ljubav.

- Svi koji ih upoznaju budu oduševljeni. Idemo svuda zajedno. Mogu da ih ostavim u čekaonici, oni mirno sjede i čekaju. Sada su veliki momci. Pozivam sve da postanu hranitelji, to je jedini posao gdje dobijate ljubav, a to nećete pronaći ni na jednom drugom mjestu - poručuje Mira.

Na kraju dodaje:

- Od njih sam naučila da pamtim samo lijepe stvari. Nas troje smo sada ekipa.

Priča Mire Komljen podsjetnik je da istinska humanost ne traži bogatstvo ni savršene okolnosti, dovoljno je veliko srce i spremnost da se nekome promijeni život.