Nasilje u porodici predstavlja jedan od najvećih izazova društva. Problem je ovo koji je odavno izašao iz privatne u javnu sferu, a sigurne kuće i centri za podršku žrtvama imaju sve više posla.

Tačan broj žrtava nasilja u Bosni i Hercegovini nije moguće utvrditi, s obzirom na to da se one i dalje veoma rijetko odlučuju za traženje pomoći.

Sociolog Srđan Vukadinović smatra da je nasilje u porodici jedan od najozbiljnijih problema u Bosni i Hercegovini, ne samo zbog toga što je porodica definisana kao osnovna ćelija društva, već i što ona predstavlja prvi i najznačajniji oblik socijalizacije.

– Nasilje u porodici znači nasilje u čitavom društvu, jer se ono multiplikuje na društveni ambijent, momente i zapravo to je refleks stanja u društvu. Ono što se ponese iz porodice kasnije se koristi u životu, pa ukoliko neko živi u porodici u kojoj je prisutno nasilje, ukoliko to sve vidi i ukoliko je sudionik svega toga, onda je sasvim jasno da će se taj neko sutra i ponašati u društvu na sličan način. Modele ponašanja oca ili nekoga starijeg od njega, on samo preslikava u starijim godinama i u svakodnevnom životu – kaže Vukadinović za Klix..

Korijen problema ovaj sociolog vidi upravo u modelima ponašanja pojedinca, ali i društvu koje nema odgovornosti za velika nedjela koja se počine, što daje dodatnu “snagu” nasilnicima.

– Mnogi ljudi kada vide da nema tog stepena odgovornosti u krivično-pravnom ili moralnom dijelu, onda su oni spremni raditi nešto takvo, znajući da neće biti sankcionisani onako kako bi trebali biti. Problem je i u tome što institucije koje bi se trebale baviti time, ili biti u prevenciji, ne rade svoj dio posla, ili djeluju već kada je kasno – naglašava Vukadinović.

Prema određenim podacima, uglavnom nevladinog sektora, svaka treća žena u BiH je zlostavljana, a kao jedan od razloga za problem nasilja Vukadinović navodi i svijest društva koje karakteriše loše ubjeđenje da onaj ko je stariji i snažniji treba vršiti nasilje ukoliko ne može sprovesti neke svoje namjere na neki drugi način, putem dogovora, razumijevanja i komunikacije.

– Problem nasilja u porodici ne može se u potpunosti iskorijeniti, ali bi se on u znatnoj mjeri smanjio uspostavom znatno rigoroznijih sankcija za nasilnike, a s druge strane institucije trebaju preventivno raditi i uspostaviti registar nasilnika u porodici, ili onih koji su skloni tome, uz primjenu represivnih mjera – smatra Vukadinović.

Kćerku teško povrijedio, supruzi slomio vilicu

Posljednji primjer brutalnog zlostavljanja u porodici dolazi iz Brčko distrikta, a tamošnje Tužilaštvo već je podiglo optužnicu protiv 58-godišnjeg B.S. koju je potvrdio i Osnovni sud. Kako su naveli iz Tužilaštva, postoji sumnja da je B.S. oko 20. augusta 2019. godine teškim zlostavljanjem i nanošenjem povreda supruzi i kćerki počinio nasilje u porodici.

Detalji optužnice kazuju da je B.S. sredinom augusta u dvorištu porodične kuće u kojoj zajedno žive, nakon verbalnog sukoba fizički napao suprugu i kćerku, nanijevši im objema tjelesne povrede. Sumnja se da je optuženi udarcima rukom u glavu najprije teško povrijedio kćerku u predjelu lijevog uva, a potom i suprugu polomivši joj vještačku vilicu.

B.S. je potom supruzi zadao nogom udarac u stomak, dok je kćerku udario još nekoliko puta pri njenom pokušaju da zaštiti majku – navodi se u optužnici. Nakon komplikovanja povreda kćerka je poslije nekoliko dana podnijela prijavu protiv B.S, koji je odmah osumnjičen i ubrzo procesuiran zbog teškog porodičnog nasilja.

Tužilaštvu Brčko distrikta ove godine prijavljeno je 19 slučaja nasilja u porodici, otvoreno je isto toliko istraga, a podignuto je 14 optužnica. Prosječno trajanje istrage je dva mjeseca, što je za četiri mjeseca manje u odnosu na zakonski rok. Prema podacima koje smo dobili iz ove pravosudne institucije, u istom periodu prošle godine otvoreno je 26 istraga za krivična djela nasilja u porodici, od čega je podginuto 17 optužnica.

Sekretar Tužilaštva Brčko distrikta Samir Beganović kaže da se u predmetima nasilja u porodici generalno kao problem dokazivanja krivice javlja odbijanje svjedočenja takozvanih privilegovanih svjedoka, koji su ujedno i oštećeni ili svjedoci nasilja.

– U takvim situacijama sve zavisi od toga da li postoje drugi materijalni dokazi ili neutralni svjedoci (to mogu biti naprimjer policijski službenici koji su prvi izašli na mjesto događaja po prijavi), medicinska dokumentacija ako je bilo tjelesnih povreda, nalaz vještaka, zapisnik o uviđaju, na osnovu kojih dokaza tužilaštvo nastoji dokazati krivicu i bez iskaza oštećene. Ako su svjedoci djeca, dodatni problem može biti uzrast i nedovoljna zrelost za svjedočenje i razumijevanje prava svjedoka. Takođe, može postojati rizik od sekundarne traumatizacije djeteta, pa je otežano saslušati takvog svjedoka – kaže Beganović.

Govoreći o promjeni iskaza na glavnom pretresu, Beganović navodi da je to manji problem od potpunog odbijanja davanja iskaza, jer ako je žrtva svjedočila u istrazi protiv počinioca, pa svjedoči na glavnom pretresu i tada promijeni iskaz, ipak tužiocu ostaje mogućnost suočavanja svjedoka sa ranijim iskazom i ulaganjem ranijeg iskaza u sudski spis, na osnovu člana 273. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH, koji će sud cijeniti kao dokaz.

Žrtve se vraćaju nasilnicima

Za razliku od ostalih dijelova BiH, na području Brčko distrikta ne postoji sigurna kuća, zbog čega se žrtve nasilja u porodici upućuju u sigurnu kuću u Bijeljinu koja djeluje pod okriljem Fondacije Lara. Iz ove nevladine organizacije nam kažu da se žrtve nasilja za pomoć u sigurnu kuću javljaju najčešće poslije višegodišnjeg fizičkog zlostavljanja.

– Žrtva se odlučuje da izađe iz kruga nasilja kada i djeca postanu žrtve nasilja ili kada pretrpe najsurovije oblike fizičkog nasilja sa težim povredama. U sigurnoj kući pored smještaja, hrane i medicinske pomoći, žrtve dobijaju neophodnu pravnu, socijalnu i psihološku podršku kako bi se dovoljno ojačale i osnažile da izađu iz začaranog kruga nasilja. Uz majke borave i djeca i ukoliko su školskog uzrasta nastavljaju školovanje, a ukoliko su manji od tog uzrasta onda se rade radionice koje su prilagođene njihovom uzrastu – kažu iz Fondacije Lara.

Nije rijetkost i da se žrtve nasilja vraćaju svojim supružnicima uz koje su prošle pakao, a kao razlog za to iz Fondacije Lara navode činjenicu da je veliki broj takvih žena ekonomski zavisan od nasilnika, a uz to nemaju ni vlastiti stan i posao.

Iz ove fondacije ističu i da društvo još uvijek ne prepoznaje značaj postojanja sigurnih kuća, a većina žrtava i ne zna da ima pravo na korištenje ovakve vrste usluge.

Problem u radu ovakvih servisa dodatno stvara i neadekvatna finansijska pomoć sa državnog i entitetskih nivoa, iako su obavezni finansirati ovakav oblik zbrinjavanja žrtava u porodici, zbog čega se voditelji moraju snalaziti na sve moguće načine za pronalazak novca i očuvajne egzistencije sigurnih kuća.