"Ne vraćaj se Janko!"

10.02.2021. 15:50
0
IZVOR: Katera

To veče na „Jutelovom“ dnevniku Franjo Tuđman je objavio, kroz stisnute zube, da su „hrvatske povijesne granice na Drini i da će pobosti šahovnicu na Romaniji“. Majčine smijavice utrnuše, brada joj lagano zadrhta, a preko čela se prevuče sjenka...  Preblijedila, sa strahom i šapatom mi je ispričala ovu priču iz njenog rodnog sela.

Naiđu takva vremena kad djeca brže rastu, a trnje se skrošnja i dublje užili, bez zalijevanja, bez ljubavi,  već od same slutnje na nesreću.

Kad su MU oca odveli na prisilni rad, zajedno sa četvoricom Marinkove braće, svi smo mislili vratiće se... Rad ko rad. I kuluk je za ljude. I u tursko doba su ljudi kulučili pa se opet nekad uveče vraćali kući. Tek bi  neko stariji sumnjičavo zavrtio glavom...

 „Nikad niko... ustaše su to. Vaku državu istorija neće zapamtiti.“

Tog proljeća Janku se obliznila Rumenka. Vime joj je tako nadošlo da je teško koračala kada ju je vodio na drveno korito da se napoji, a mlijeko je pomalo i samo curkalo kad bi joj dodao u jasle svježe mirišljave djeteline. Telci su se kroz tri dana već poigravali i gickali u drvenom prijegradu. On bi svaki dan po dva puta čistio štalu i prostirao suve slame. Za vratima štale o klinu krio je jedan mali drveni tronožac koji je sam napravio iako tek imao 14. godina. Kad napoji, pokida i prostre, ubaci tronožac u prijegrad, lagano preskoči ogradu i dugo sjedi, šapće telcima i miluje ih ispod mekog vrata:

 „Ti ćeš biti Ćetonja, a ti Krilonja“.

Bili su potpuno isti, zagasito crvene dlake, osim što je jedan imao bijel cvijet na čelu, a drugog je krasila na desnoj plećki poveća svijetla šara. „Ti ćeš, Krilonja, biti moj dešnjak, da ti svi vide tvoje bijelo krilo, kad ti napravim jaram.“ Mali Krilonja podiže glavu, nudi se,  da ga miluje ispod vrata i kao da ga sluša. Samo je tu među svojim telcima Janko bio miran i tih. A Telci su tog proljeća dva puta dnevno sisali, udarajući njuškom u majčino vime sve jače i jače, dok mlijeko ne bi tako nadošlo da bi se njihove njuškice umazale bijelom mliječnom pjenom. I Janko je đikao, kao suncokret...

Bio je to hitar, žustar, veseo dječak i slobodan kao vjeverica. Orlić što kruži i izvija se iznad romanijskih sela. Činilo nam se, ma sam će sebe preskočiti. Kad su prve voćke sazrele, Janko se popeo na najtanji vrh stare trešnje, tamo gdje samo svrake ljuljuškaju i svađaju, odlomio dva grozda i bacio nam ih: „Držte, đeco, ove iz vrha su najslađe i najzrelije.“ Kada su došle i zamirisale prve petrovače Janko je već odsjekao brijestove male teljige, nadimio ih vatrom, savio i zapeo ispod pušnice. Kao da nije rat, kao da će preteći kao i mi, koji smo svadbarili, pjevali, igrali i ljubili. Kada su zaplavile borovnice, Janko je već pravio i bušio mali javorov jaram za svoje crvene teoce: „Da ih naučim dok su mali. Tata je tako radio...“ Baš mu se žurilo. „Kad se otac vrati, da se ponosi“...Rascijepio je, istesao i dvije jasenove cjepanice za male skije i takođe na vatri i žaru zagrijao, savio i zapeo vrhove, u ogradu, da se suše do zime. Ima predivnih padina ispod jasenovačkog groblja...

To ljeto je kosio, pristizao, za starijim bratom Petkom, slagao mirisne otkose, oštrio i krio svoje prokrvavljene žuljeve na malim dlanovima. Pošto se otac nije vratio, naučio je i da otkiva kosu, od nevolje. Malo je u početku krivio žicu ili je isprobijao čekićem dok nije osjetio kako se jednolikim odarcima iskiva tanka, oštra žica kovanice, pod nokat. Onda kosa zazviždi zafijuče, a kosac podvriskuje. Kao da se ne gine. Ko da nije ustanak na Romaniji. Ko da ustaše nisu zaposjele Kalovita brda i kao da ne stoluju u sred našeg Doma žrtava. Kao da ne gore kuće i kao da ne kolju srpsku čeljad...

Tog ljeta je stigao i da nam zabenti Rakovački potok i pokazao kako se roni i pravi salto sa stare vrbe. Kad su se podbrale šljive i ispekao crni pekmez, bez imalo šećera, ušao je u štalu  i prijegrad i polako tepajući pažljivo stavio ljubimcima jaram preko vrata. (mali jaram, mali volovi i mali veliki dječak) Šapatom je tepao:

 „Polako, moj Krilonja, desna ruko moja“

Ustanici su pokušavali dva puta osvojiti gradić, na visoravni, između tri prelijepe planine, na pola puta između Sarajeva i Romanije, ali neuspješno i neorganizovano. A i bilo je to, tada, malo, baznačajno mjesto sa pilanom, srpskom i katoličkom crkvicom i Domom žrtava Velikog rata. Samo su napravili nevolju Rakovčanima, koji su živjeli (u tada velikom i jakom selu) baš tu između ustaničke Romanije i gradića u kojem je su ustaše svakodnevno pile, terorisale, mučile i ubijale.

Podjesen, kad su se sušile kruške divljakuše, Janko je sa svojim volićima dovozio male suve grane, pa onda i one deblje sirovije...Za zimu koja nikad neće doći...

„Hajde bolan, Cvijetonja, nemoj na stranu, vidiš kako Krilati vozi momački. Moramo  složno, bratski.“

Tog nesretnog tmurnog 11. novembra, dotrča, ujutro rano, sva izbezumljena, jedna bosa žena, bez marame iz susjednih Briježđa:

„Kolju, bježte! Sve pobiše i popališe“ Žene zakukaše, djeca se zaceniše!

„Bježmo. Ostavljaj sve. Eto ih, idu ustaše. Poklaće nas.“

Zaselak je župan i rodan, naget prema istočnom suncu, pa rano šljive izbeharaju i slatko rađaju i pčelinjaci dobro ulijevaju. Gleda u Đevu, (odakle je Mara Rabotina skočila bježeći od Turaka), pa nikad ne vidiš kad će iza zapadnog brda i šljivika dušmanin banuti. Bježalo se i ranije, nekoliko puta, i u nekoliko ratova. Romanija i njena gusta, crna šuma su spasiteljice. Ovog puta nešto je to strašno. Nebo se crni od zapaljenih sijena i kuća Savića, Klačara, Komadana... Dimi, puši se i puca. Smrdi. Već se ispod groblja na Jasenu i preko Stanarevog dola pojavljuju crne ustaške siluete. Mnogo ih je. Crnilo. Svi se dovikujemo, plačemo i bježimo...Malu Zoru smeteno ubaciše u prazan ambar...

Majka Mara vrišteći nosi bebu u naručju, a drugo dijete tegli za ruku...Panično posrćemo koso preko potočina i rastinja, pa pored Ćemanovića, ka Romaniji:

 „Petko, đe mi je Janko?“

„Ne vraćaj se Jaaanko!“ doziva ga stariji brat.

A Janku žao Cvijetonje, Krilatog i jedine krave Rumenke, boji se zapaliće ih žive u štali. Vratio se trkom da ih spasi da ne izgore. Janko je brži od vjetra. Nikad niko ga nije mogao stići. Nogom otvara vrata na štali, munjevito pušta junčiće i istrčava iz štale, koja se već dimi... I pravo u ruke iskeženom ustaši u crnoj uniformi. Momčina je Janko bio...(Trebao biti) Istrgne se, pa ispod štale, pored zapaljenih sijena, spotičući se, prema Omarku...

Zastali i mi,  vidi se uprenase. „Trči JAAAANKO!“, kukamo. „Bježi, Jankoooo!“

I čuje se, razaznajemo: „Sad si naš, majku ti ćetnićku!“

Romanijski krajevi i mramorja pamte svašta. Ali nikad niko nije zapamtio taj krik, to Jankovo jaukanje, cviljenje... Što dalje bježimo, čini nam se jauci su jači... Nikad da prestanu. Nikad. JOŠ SE ČUJU. Mučenik, mali Janko, sapleo se...

Nikad nisu prestali jasenovački jauci!

Autor: Slobo Kovačević

Janka Petrovića (1929. godište) su ustaše 11. novembra 1943. godine zaklali na Jasenu (Rakovac). Oguljenu kožu lica su MU našli prebačenu preko kose...Ovaj krvavi zločin, kada je pobijeno 180 Srba, su počinile ustaše iz Širokog Brijega i muslimani iz Rogatice. Komandovao je Franjo Sudar. Niko nikad nije odgovarao, a još uvijek su žive i Zora i Beba....

Komentari 0
Povezane vijesti
Prekid električne energije u Palama Prekid električne energije u Palama
Saslušan sveštenik sa Pala: Sumnja se da je prodavao lažne diplome "po povoljnoj cijeni" Saslušan sveštenik sa Pala: Sumnja se da je prodavao lažne diplome "po povoljnoj cijeni"
Prekid električne energije u Palama i Foči Prekid električne energije u Palama i Foči
Najčitanije
  • Dječaku iz Istočnog Sarajeva spašena ruka brzom reakcijom ljekara KCUS-a
    21h 2m
    11
  • Saslušan sveštenik sa Pala: Sumnja se da je prodavao lažne diplome "po povoljnoj cijeni"
    17h 53m
    2
  • Identifikovana lica koja se dovode u vezu sa nanošenjem povreda licu u Istočnom Novom Sarajevu
    22h 57m
    1
  • U PU Istočno Sarajevo saslušana tri lica zbog prodaje i kupovine diploma
    21h 44m
    4
  • Osipanje u Klubu odbornika SNSD-a u Skupštini opštine Istočna Ilidža
    3h 46m
    5