Prije 40 godina počele su Olimpijske igre u Sarajevu, najveći sportski događaj ikada u Jugoslaviji. Sada već pokojni Nenad Avlijaš, inženjer i programer, bio je među nekolicinom koja je omogućila da ova “istorija u nastajanju” bude zauvijek zabilježena s vrhunskom preciznošću…

"Serbian Times" vam donosi intervju (prvobitno objavljen 2017. godine) sa ovim pionirom informatike, koji je učestvovao u izradi prvog kompjuterskog sistema za sportska takmičenja!

Osmog februara 1984. godine, oči svijeta, naročito sportske javnosti, bile su uperene u Sarajevo, koje je šest godina ranije u Atini izabrano za domaćina XIV Zimskih olimpijskih igara, ispred Sapora u Japanu i Geteborga u Švedskoj.

Za jugoslovenske vlasti, Olimpijada je predstavljala priliku da se država predstavi u najboljem mogućem svjetlu, pa su uprkos ekonomskoj krizi koja je počela sa osamdesetima, u igre uložena ogromna sredstva koja su rezultirala impozantnom infrastrukturom, danas nažalost u ne tako dobrom stanju.

Međutim, danas malo ljudi zna da se iza velelepnih građevina, krila nevidljiva mreža ljudi i informacija koja je sarajevske Olimpijske igre učinila revolucionarnim u istoriji i sporta i informatike. Naime, tim od 25 inženjera, radio je pune četiri godine na razvoju provog ikada softvera koji je u realnom vremenu bilježio rezultate, pravio statistike i uopšte upravljao cijelim informaciono-organizacionim sistemom na kojima su počivale igre.

Taj softver, koji je bio originalna ideja jugoslovenskih inženjera, bio je toliko revolucionaran da su ga Kanađani odmah po završetku igara kupili i primijenili na Olimpijskim igrama u Kalgariju 1988. godine, i tako prenijeli znanje naših inženjera na Zapad koji je to znanje usvojio, primijenio i nastavio do danas.

U malom, ali odabranom timu od 25 programera, bio je Nenad Avlijaš, magistar Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, koji je u to vrijeme imao 33 godine. Nenad je svojevremeno, u intervjuu za magazin "Newsweek Srbija", ispričao kako je izgledalo raditi na nečemu tako velikom, iza čega je, pritom, stajala ne samo cijela država, već maltene i svi njeni ljudi.

Nenad se sa ponosom sjećao te 1984. godine, ne gubeći pritom fokus na aktuelnu problematiku i budućnost.

Po čemu se danas, 33 godine kasnije, sjećate Olimpijskih igara u Sarajevu?

- Kada počnem da razmišljam o tome, naviru razna sjećanja, ali prva stvar koja mi pada na pamet je po pravilu ta jedna opšta pozitivna energija koja se osjetila na svim nivoima.

Kako ste počeli da radite na projektu?

- Na osnovu radnog iskustva i kvalifikacija odabran sam u ekipu od 25 inženjera. Dobili smo zadatak da razvijemo softver koji će pratiti sve sportske discipline i sve ostale funkcije u sistemu jednog takvog internacionalnog događaja.

Pripreme za Olimpijadu su trajale godinama. Koliko je trajao Vaš projekat?

- Četiri godine smo radili. Bili smo maltene u karantinu, jer su čak i te četiri godine bile kratke za ogroman posao koji je trebalo izvesti. Taj softver je morao da prati događaje koji ne mogu biti ponovljeni. To znači da nije bilo prava na grešku. Ne možete ponoviti trku zato što je program zakazao. Moralo je sve da bude apsolutno tačno, zbog čega je pritisak bio ogroman. Ako gledate administrativne funkcije, kao što su recimo akreditacije i raspoređivanje gostiju, sportista i osoblja, tu ima mjesta za korigovanje. Ali, pošto se istovremeno odigrava veliki broj događaja i veliki broj ljudi je u pokretu, čak i tu ako nešto pođe naopako, nastaje haos totalni. Zato smo negdje mjesec dana pred igre dobili zadatak da zaledimo programski kod, odnosno ništa više nismo mogli da mijenjamo ili da dodajemo. Tako je eliminisan rizik da će se, iz želje da se nešto popravi, napraviti incident koji bi mogao da upropasti čitave igre.

Kako ste se osjećali u tim danima iščekivanja početka igara, znajući da ništa ne možete da radite, osim da čekate?

- Bili smo okupirani time kako će sad taj softver da se primijeni. Osjećali smo pritisak, ali nismo imali vremena da o njemu previše razmišljamo.

Tim je odabran prema kriterijumima…

- Mislim da su skupljeni ljudi koji su u Jugoslaviji imali najviše znanja o tome šta je tačno trebalo da se uradi. Imali smo četiri inženjera iz Beograda, nas petoro iz Sarajeva, četvoricu vrhunskih stručnjaka iz Pule, zagrepčani su takođe bili vrlo jaki, oni su zato i dobili vođenje projekta. Bili su tu i ljudi iz Ljubljane, troje ili četvoro ljudi…. Svi smo bili stacionirani u Sarajevu. Radili smo po cijelu noć i dan. Meni je bila olakšavajuća okolnost što sam živio u Sarajevu, ostali su morali da žive četiri godine u hotelu.

Da li ste imali neki softver koji je mogao da posluži kao uzor, ili je sve bila u potpunosti originalna ideja?

- To je vrlo interesantno. Za današnje vrijeme, kada pričam mlađim generacijama o tome, mogu reći da smo mi imali privilegiju da stvarno radimo fundamentalne, suštinski važne stvari. Postojali su neki sistemi prije za manja sportska dešavanja, međutim Olimpijske igre su nešto sasvim drugo. One imaju svoja pravila i imaju svoj sistem. Softver mora pratiti taj sistem. To je jedno. Drugo, sve je neuporedivo veće, a i discipline su kao takve, u odnosu na fudbal na primjer, daleko više vezane za precizno mjerenje. Naša privilegija je bila to što smo mogli da učestvujemo u jednom tako velikom projektu, kakvih mislim da danas više nema. Mi smo razvili jedan vrlo složen sistem koji je udario temelje programiranju softvera za sportske događaje.

Nismo imali nikakav uzor, sve je napravljeno od nule. Sistem koji je pratio igre prije toga bio je dosta primitivan. Ovo je bio prvi put da se računarski sistem onlajn povezao sa mjernim uređajima. Prvi put u istoriji. Nikada prije toga nije postojao informacioni sistem povezan sa jedinstvenom centralnom bazom. Sa današnjeg aspekta, to se konceptualno ne razlikuje ni po čemu od onoga što nam je internet donio. Svi podaci su bili obrađeni i pohranjeni na jednom mjestu, i u svakom trenutku, u realnom vremenu, možete izbaciti bilo kakvu aktuelnu informaciju. Nema zadrške i kašnjenja. To je ono što je i danas koncept.

A da li se neko kasnije poslužio vašim softverom kao uzorom?

- Naravno, i to znamo tačno šta se desilo. Naš Olimpijski komitet je to, čim su se završile igre, prodao Kanađanima za Zimsku olimpijadu u Kalgariju 1988. U vrijeme dok je trajala Olimpijada u Sarajevu, svako od nas je imao svog supervizora iz Kanade, koji je pratio kako se procesi koje mi pravimo odvijaju i pišu.

Dakle, prodaja softvera je već bila ugovorena?

- Ne, ona je bila planirana, zato su oni došli u porovjeru. Kada su igre završene i kada su oni vidjeli naše rezultate, odmah je potpisan ugovor i mi smo već u septembru 1984. godine otišli u Kalgari, ovog puta da mi njih nadgledamo.

Kakva je bila opšta atmosfera u jednom relativno malom gradu, dok se pripremao da ugosti najbolje svjetske sportiste, novinare i druge važne goste?

- Mi smo tu atmosferu četiri godine preživljavali. Na neki način, osjećali smo strah oko toga kako će sve funkcionisati. Čak i ako su testovi prolazili uspješno, tog stresa niko nije mogao da se oslobodi. Malo smo se opustili tek poslije prvog dana, kad je sve prošlo kako treba… A kad smo završili… Slavlje… Onda je stvarno bilo…

Onda su uslijedila priznanja.

- Da, niko nije mogao prije toga da nam čestita, dok se sve ne završi. Najveće priznanje koje sam dobio bilo je od šefa projekta, koji je došao iz Zagreba i rekao: ‘Samo da znate, danas se potpisuje ugovor sa Kalgarijem. Olimpijski komitet Jugoslavije je prodao naš softver”.

Da li se država miješala u projekat i na koji način?

- Nemoguće je da se u takve projekte ne miješa država. Ako se država ne umiješa to ni ne može dobro da prođe. Mogu reći da sam bio ponosan na to. Niste sami. Neko stoji iza vas, ali isto tako i nešto traži. Bilo je događaja u kojima se stvarno pokazalo da država stoji iza toga, i to ne samo država kao pojam, već rekao bih, kompletna populacija Jugoslavije. To je jedini događaj, iz moje perspektive, koji je na taj način ujedinio sve. Postojao je jedan kolektivni osjećaj važnosti toga.

Razumijete li da Slovencima nije bilo jasno kako se jedan takav događaj dešava u Sarajevu? Skijanje u Sarajevu i skijanje u Sloveniji u to vrijeme, to su bila dva svijeta. Zato oni nisu mogli da se pomire s tim.

Verujem da ni Beogradu nije bilo drago.

- Beograd je Beograd. To je prestonica i ljudi iz Beograda smatraju da sve što je važno treba da bude u Beogradu.

Da li vi mislite da je bila dobra odluka da se igre održe u Sarajevu?

- To je bila vrhunska odluka. Sarajevo je u to vrijeme imalo jedan ambijent koji je svima odgovarao. Imalo je kosmopolitski duh. Svi ljudi iz bivše Jugoslavije su se ugodno osjećali u Sarajevu. To je naravno kontradiktorno svim onim krvavim dešavanjima poslije toga. Ipak, tada su se mislim, svi tamo fantastično osjećali. Rijetko ko je to doživio će vam reći supretno.

Kako ste se kao Sarajlija osjećali u tom periodu?

- Za nas je to bila izvanredna stvar, koja je pokrenula veliki razvoj. Stranci su tu trošili ogromne pare. Ne samo posetioci igara, već i svi oni koji su tokom četiri godine priprema tu radili. Dalje, skijaški resursi oko Sarajeva, koji su prema mom mišljenju vrhunski, tek su tada stvarno stavljeni u funkciju. S te strane, bilo je to sjajno doba. Od tada se, nažalost, nije ulagalo, a rat je i sve to obesmislio.

Da li ste još nekada učestvovali u projektu sličnih razmjera?

- Ne u tom smislu. Za mene lično, jesam, jer sam napravio svoju kompaniju.

Šta je bilo presudno da pređete u privatni biznis?

- U jednom trenutku javio se jaz između entuzijazma i znanja s jedne, i materijalnog dobitka s druge strane. Ono što sam do tada materijalno realizova, osim rada na Olimpijadi, jednostavno nije bilo adekvatno. Nađete se u situaciji da morate donijeti odluku. Ja sam u tom trenutku imao porodicu, dvoje djece. Moja obaveza je bila da im obezbijedim sve što im treba. Ali ako danas posmatram, šta se vrijedno dobije od materijalnog, a šta od tog entuzijazma… Ja bih se rado vratio u taj entuzijazam, bez obzira šta je to u materijalnom smislu danas, jer je to suštinski nemjerljivo.

Kakva mislite da je perspektiva današnjeg IT sektora u Srbiji?

- Bez projekata kao što je bio ovaj u kojem sam imao privilegiju da učestvujem, bez apsolutno vlastitog proizvoda i mogućnosti da veliki broj ljudi stiče znanja na razvoju vlastitog proizvoda, proizvoda svoje države, tu nema nikakve perspektive. Strane kompanije koje danas dolaze, dolaze samo da nešto uzmu. Dolaze po sirovu radnu snagu. Moja poruka je, vodite računa o tome da ljudi koji dolaze ovdje i pričaju bajke o velikim projektima, ne predstavljaju pravu istinu. Bez svog proizvoda, mi idemo u sunovrat. Ono što je najopasnije jeste to što u suštini sva pamet za koju radimo nije ovdje. Mi radimo da bi proizveli nešto što je kreirao neko drugi. Dakle, kreacija više nije naša privilegija.

Generacije ljudi su imale mogućnost da učestvuju u kreativnom poslu, da nalaze rješenja i stvaraju nove proizvode. To su zapravo kapaciteti. Nije Kalgari kupio naše resurse, već smo mi prodali svoj proizvod. Mi smo prodali svoj proizvod, napravljen od tih resursa.

Ima li srpski IT potencijala u budućnosti?

- Apsolutno. Prije svega, smatram da je naš obrazovni sistem i dalje jako dobar. To ne znači da ne može biti bolji, ali mislim da sam kvalifikovan da kažem da je obrazovanje dobro, jer ta djeca dolaze kod mene da rade. Ja ih gledam, usmjeravam i od njih pravim radnike. Imamo sjajne ljude, jako sposobne. Oni možda nisu sposobni da odmah krenu da rade, ali oni su osposobljeni. Pod dobrim vođstvom, oni za tri mjeseca mogu da rade ozbiljan posao. To je ono što škola treba i da obezbijedi, a ključ dolazi poslije – krativni rad i vlastiti proizvod. To je moja filozofija.

Piše: Novak Lukovac