„Radije ću ovdje poginuti nego da bježim“

Ove riječi Rista Lazića ostale su duboko urezane u sjećanje njegovog mlađeg brata Željka. Izgovorio ih je u trenucima kada su mnogi napuštali svoje domove i spas tražili preko Drine. Iako je prije rata živio u Njemačkoj i imao uspješnu fudbalsku karijeru, Risto nije želio da napusti rodni kraj, roditelje i narod sa kojim je odrastao.

Za Memorijalni centar Republike Srpske o bratu i stradanju srpskog naroda u Bačićima svjedočio je Željko Lazić, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije opštine Bratunac.

Željko je rođen 1970. godine u zaseoku Brana Bačići kod Kravice. Odrastao je u brojnoj i vrijednoj porodici sa braćom Miodragom i Ristom. Živjelo se od poljoprivrede, rada i sloge.

- Mi smo stvarno mnogo radili. Tako smo bili vaspitani da nismo znali reći – neću - prisjeća se Željko.

Braća su bila dobri učenici, a Risto je zahvaljujući sportskom talentu izgradio i profesionalnu fudbalsku karijeru u Njemačkoj. Miodrag je radio u Novom Sadu. Obojica su imala priliku da ostanu daleko od rata, ali su se vratili u zavičaj kada su počeli prvi sukobi.

Prije rata u ovom kraju živjelo se mirno. Ljudi su se poznavali, sarađivali i radili jedni sa drugima. Međutim, kako su stizale vijesti o napadima na srpska sela i prvim žrtvama u Podrinju, postalo je jasno da se opasnost približava i Bačićima.

Mještani su zbog njegove smirenosti, poštenja i autoriteta tražili da Risto Lazić bude komandir Bačićke čete, a on je tu dužnost prihvatio kao obavezu prema svom selu i komšijama. Danima je obilazio položaje, organizovao straže i brinuo o ljudima.

- Nije spavao tri ili četiri sata dnevno - svjedoči Željko.

Iako je važio za snažnog čovjeka, rat ga je duboko pogađao.

- Na momente sam ga zaticao kako plače - ističe.

Najteže mu je padalo stradanje naroda i činjenica da su se ljudi našli u vremenu u kojem su morali da brane goli opstanak.

„Nije znao da mrzi. Nije bio rođen za takva vremena.“

Risto je poginuo u zasjedi 22. oktobra 1992. godine. Drugi brat Miodrag, teško je ranjen. Vijest je stigla do Željka kao najteži udarac koji je mogao zamisliti.

U trenutku kada su mu saopštili da je Risto poginuo, nije znao ni da li će Miodrag preživjeti.

- Znam samo da su mi rekli da je Miodrag živ, ali teško ranjen - kaže.

Smrt brata zauvijek je promijenila život porodice Lazić. Ipak, stradanja tu nisu stala.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, na Božić 1993. godine, uslijedio je napad na Kravicu i okolna sela. Željko se i danas sa posebnim ponosom sjeća svoje majke Nevenke.

Kada je krenuo na položaj, vidio je kako nosi torbu i pušku.

- Kaže: „Ja idem sa tobom - ističe.

Nije mogla mirno da čeka dok su joj sinovi na liniji, a kao i mnoge srpske majke Podrinja, i ona je bila spremna da brani svoj dom i porodicu.

Na porodičnom imanju u Bačićima podignuta je česma u znak sjećanja na Ristu. Željko i danas tu dolazi sa bratom Miodragom, ratnim vojnim invalidom, da se prisjete čovjeka kojeg nije odlikovala samo hrabrost, već i dobrota.

Kompletno svjedočanstvo Željka Lazića dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.