Rođeni brat moje babe Goge Neđeljko je umro nekad s početka proljeća.

Ne sjećam ga se, čak iako sam ga viđao kao dijete na nekim sobetima, lik mi se potisnuo iz pamćenja.

Mada, moguće je i da nisam.

Simići, kao i mi, slave Nikoljdan i kako se nismo sretali po slavama, ostajali bi uglavnom sprovodi, a oni do prokletih devedesetih nisu bili tako česti.

Bivalo je i par godina a da se niko ne ukopa u gorovićko groblje.

Za Markovdan, kad se iznosi hrana i prozbori koja o pokojnicima, znalo je i da se suza ne omakne.

Do prokletih devedesetih, kada nam se groblje popunilo toliko da smo pomjerili ogradu i kapiju.

Zaćutalo se na Markovdan.

Ljudi su češće ginuli nego što su se smijali.

Baba se, poput većine bosanskih žena, napatila.

Sluga u rođenoj, pa sluga u kući u koju dođeš.

Nikom prvi, nikom prav, što ima tereta i teksirata pukne po ženskim leđima.

Kosila, kupila, vozila balvane, orala…

Mogla je snagom, da joj nijedno muško nije bilo kadro oprepeliti.

Ne mogu reći da smo imali dubok odnos dok sam bi dijete.

Vezan za đeda Milanka i babu Milu, drugo dvoje sam doživljavao usputno.

Pamtim, da smo joj đedo i ja znali zapjevati - dabogda se objesila Gogo o sirovo drvo javorovo.

Zastala bi nasred podruma, pogledala nas i prokomentarisala - isti si svoj Milanko.

Goga se nije objesila.

Objesio je život.

Porušila se i crni ćenar ubradila za bratom i nikad ga više za života skinula nije.

Nije imala priliku.

Na jednu tugu bi joj se svezala druga.

Na drugu treća.

Maramu nije morala ni mijenjati.

Nije blijedila, sama je od sebe postajala crnja.

Kako sam rastao, tako sam je i zavolio.

Znao sam izbiti u gluvo doba na vrata, petkom, iz izlaska.

Otvori mi na prvo kucanje, naturi šerbe na špore’, izvadi Vek iz kredenca i sjede sa mnom.

Pijemo kavu iz fildžana, zapalimo, ja dopijem još koju i pričamo.

O đedu, adžu, Didi…

O svemu što pamti.

Ujutru, kad je Ćuba nazove da pita jesam li gore i jesam li bio p’jan, kaže - doš’o je noćaske, ali bogami nijedne nije bio popio.

Na Koran smo sišli u mrak, veče pred samu Žepu.

Natovareni sirom i mlijekom spustili smo se preko Vranjka.

Kasarna, Famos i cijeli Koran su djelovali zlokobno.

Struje nije bilo, tek kroz neki prozor bi se nazirao fenjer, svijeća ili, najčešće, čirak.

Naselje je tu noć zaspalo spokojno, a probudilo se u tabutu.

Nikad mi se više brate kola nećeš naigrati.

Krenuli su s pjesmom.

Iz Darkovog grla se u Rogoušićima razlijeglo - Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala…

Na drugi glas su prihvatili i ostali.

Vojnici, pod ceradom dajceva, upućeni da odnesu hranu i lijekove pripadnicima još uvijek aktivne JNA na koti Zlovrh kod Žepe, imali su naoko lak zadatak.

Između srpske i muslimanske strane, dogovoren je miran prolazak kroz Žepu.

Brane, Nenad, Zdravko, Mićo, Novica…

Smijali su se, šalili, krstili i nazdravljali uz čašu rakije.

Pjevali su na sopstvenoj sahrani.

Svako je služio svoje opjelo.

Po naređenju komande, na ulasku u Žepu, skinuli su cerade s kamiona.

I tako otvoreni došli na prvu prepreku, balvane prepriječene na put.

Da je bilo sreće vratili bi se…

Da je, ali nije..

Na ulasku u klanac čuli su se pucnjevi.

Pojedinačni, pa rafalni…

Zlokobno cerekanje i povici sa brda govorili su samo jedno - pakao postoji i vi ste danas u njemu.

Prirodni oblik lijevka, paljanske termopilske grobnice, onemogućio je izlaz nakon što je prvi dajc pretvoren u buktinju, a sa uzvišenja krenule kamenice, trupci i meci iz stotina pušaka.

Razbijeni na tri kolone, nisu znali jedni za druge.

Odjekivao je lelek, smrtni ropac, dozivanje djece, majki i molitva Bogu.

Major Šuka je psovao u motorolu.

Majku vam jebem, gdje ste nas ovo poslali.

Odgovor je stigao, ali nije pomogao.

Izdržite.

Doći će pomoć.

Padali su redom, jedan preko drugog, kumovi, rođaci, komšije.

Braća.

Zdravko je, teško ranjen, ležao pored Nenada, brata blizanca.

Zagrlio ga je i izgovorio - nikada se više brate kola nećemo naigrati.

Skinuo je bombu s opasača, izvadio osigurač i legao na nju.

Nikada ti se majko više neću nasmijati.

Nikada se sine više nećemo zagrliti.

Nikada te ljubljena neću oženiti.

Prolazilo je kroz glave žepskih mučenika.

Dva dana i dvije noći trajao je masakr.

Milost i nemilost.

Dok se šačica preživjelih nije predala.

Zatvorili su ih u školu, a tijela nastradalih zapalili.

Gorjeli su sinovi i očevi.

Juče u pjesmi, danas u buktinji.

Zarobljene niko nije tukao.

Ni klao.

Rečeno im je da će naknadno odlučiti o njihovoj sudbini.

Bez hrane i vode, izmoreni i izranjavani, dočekali su zakašnjelu pomoć.

Samo ne svi.

Cigo Cicović je, poderane utrobe, dva dana čekao na kap vode.

Nije izdržao.

Škola mu je postala grobnica.

I njemu i onima koji su oslobođeni iz nje.

Danas sam razgovarao sa više ljudi koji su preživjeli Žepu.

Neki su bili spremni da mi se otvore, neki su se izvinili i kazali da ne mogu.

Razumijem. Mučno je, premučno preživljavati sopstvenu smrt još jednom.

Hvala im.

I jednima i drugima.

Hvala i onima koji su pristali da pričaju, ali su me zamolili da im ne pominjem imena.

I da ne kažem kako je u pozadini došao i jedan potonji paljanski gazda, u bijeloj košulji, i cinično se smijao u lice ranjenicima.

Sad će se, na godišnjicu, upaliti kamere, i pričaće i pozvani i nepozvani, pričati i pitati - zašto se o Žepi ćuti.

Zašto?

Zato što je bila izdaja.

Neko ih je poslao u smrt.

Neko je znao da će ih Žepljaci dočekati.

Zato se ćuti.

Otvaranje pandorine kutije bi otvorilo i istinu.

Rat u Bosni je bio rat profitera.

Bezdušnika.

Zlotvora koji vam i dan danas vedre i oblače.

Trgovalo se oružjem, hranom, naftom.

I ljudskim životima.

Svaki zločin je bio dogovoren.

Svaka mrtva glava je bila unaprijed izbrisana iz spiska živih.

A vi i dalje žmirite i optužujte druge.

Tumačite jednostrano i upirite prstom u trunku u oku brata svoga.

Dijelite se na agresore i žrtve.

Stoji ta podjela, ali ne po ustaljenoj kvalifikaciji.

Agresori su nas vodili i jedne i druge i treće.

Da se ubijamo, koljemo i palimo.

I opet ćete, samo bez mene, u nekom narednom ratu, jer nemate hrabrosti da dođete do istine.

A jedino vam ona može sačuvati djecu i unuke.

Za vas je već kasno.

Ubijeni ste u Žepi, Bratuncu, Srebrenici, Sarajevu…

PS.

Ako nekada neko iz paljanske opštine, biblioteke, boračke ili bilo koje relevantne institucije, poželi da Žepu i sva druga stradanja Paljana obilježi u jednoj publikaciji, knjizi, na način koji do sada nije ispričan, tu sam.

Znam da čitate i evo vam ruka.

Odričem se, naravno, svih autorskih prava.

Zaboravićemo sva neslaganja, da uradimo ono što moramo.

Zapamtimo.

Kažemo istinu.

I pustimo ih da počivaju u miru.

Novica.

Brane.

Zdravko kod svog Nenada blizanca.

I da Cigu rane posvetimo, jednom kapi nepopijene vode.

Bog da vam dušu prosti mučenici.

A nama nek sudi po djelima našim.

Piše Davor Cicović