U sumornom momentu ljudskog istorijskog trajanja, u kojem obilježavamo godišnjicu štampanja Njegoševog djela “Luča mikrokozma”, već dugo, predugo vremena okovani u smrtnost truline, slaviti spasitelja je jedini izlaz, za one koji to vide, razumiju i hoće. Nema pouzdanijeg, istovremeno blažeg učitelja, niti čovjekovog puta!

Kazao je to profesor Filološkog fakulteta u Banjaluci Duško Pevulja u razgovoru za “Glas Srpske” govoreći o jednom od najznačajnijih djela srpske književnosti koje je objavljeno prije 175 godina.

Objasnio je da Njegošev znameniti spjev “Luča mikrokozma” ima svoju predistoriju, te da dolazi poslije višegodišnjeg stvaralačkog ćutanja, ali očigledno i nakon Njegoševih najdubljih misaonih, duhovnih i intelektualnih preokupacija, upitanosti o sudbini čovjeka, njegovom mjestu u svijetu i odnosu prema Bogu.

- “Luči mikrokozmi” prethodi pjesma “Misao”, u kojoj je sadržana osnovna ideja pomenutog spjeva. Njegoš je ovo svoje djelo napisao za četiri nedjelje velikoga vaskršnjega posta, 1845. godine, kako u jednom pismu obavještava svoga učitelja Simu Milutinovića Sarajliju. Savremenici su posvjedočili da pjesnik za te četiri nedjelje nije nikoga primao k sebi, zanijet tajanstvenom moći poetskog stvaranja, mnogo smršao, fizički oronuo. I u tome vidim simboliku ovoga djela, pored ostalog - istakao je Pevulja.

Naglasio je da najteža pitanja, iskušenja i iskupljenja, zahtijevaju velike napore.

- Alegorijsko po osnovnoj postavci, djelo zrači višestrukom simbolizacijom: prostora, vremena, luče koja simbolizuje ljudsku misao, njegovu suštinu, ali i njegov nespokoj. Ukratko, u čitavom djelu dominira bogata figurativnost, imaginativni zamah bez premca u našoj poeziji, samo završetak djela, gdje se pojavljuje Bogočovjek, nije više simboličan, već utješiteljski i spasiteljski. On dolazi ne samo kao nada već kao izbavljenje - ispričao je Pevulja.

Prema njegovim riječima, ovo djelo ima više slojeva, a kroz zapitanost o mogućnostima čovjekove spoznaje, njegovom neugaslom potragom za najsloženijim pitanjima egzistencije, od kojih su u grobu ključevi, ali i potraga za njima konstituiše čovjeka kao misaono biće.

- U ovom spjevu, naročito u posveti Simi Milutinoviću Sarajliji nailazimo na mnoga mjesta u kojima se raspravlja o suštini poezije, o pjesniku i njegovim stvaralačkim moćima, ograničenjima i mogućnostima saznavanja kroz medijum poezije koju je Njegoš visoko uzdizao među svim ostalim ostvarenjima ljudskog duha - rekao je Pevulja.

Naglasio je da je najvažnija religiozna dimenzija Njegoševog bića i stvaralačkog genija iskazana u “Luči mikrokozmi”.

- On pjeva o čovjekovom padu, o pobuni satane protiv božanske volje, ali i o najdubljem pravoslavnom smislu i razumijevanju, čovjekovom izbavljenju kroz dolazak Bogočovjeka, Isusa Hristosa. Veoma je, u tom smislu, upečatljiv, završetak ovog djela: “O preblagi tihi učitelju, slatka li je sveta bistra voda s istočnika toga besmrtnoga! Od tvoga su sv'jetloga pogleda uplašene mrake iščeznule, od tvoga su hoda sveštenoga bogohulni srušeni oltari; voskrsenjem smrt si porazio, nebo tvojom hvalom odjekuje, zemlja slavi svoga spasitelja!” - naveo je Pevulja.

Dodao je da kao i druga Njegoševa velika djela, poput “Gorskog vijenca”, “Lažnog cara Šćepana Malog” i nekolikih pjesama, “Luča mikrokozma” zahtijeva pažljivog i koncentrisanog čitaoca, spremnog na veliki duhovni i intelektualni napor, a, kako je kazao, takvi su danas rijetkost.

Jedinstvenost

Pevulja je objasnio da se “Luča mikrokozma”, makar u svojim prvim pjevanjima, ponajviše može svrstati u poetičke okvire epohe romantizma, jer se sva Njegoševa druga djela u tom smislu moraju oprezno svrstavati.