Tek što su se upoznali, a već je slutilo na veliku ljubav. Mlada studentkinja hemije, devetnaestogodišnja Boda, pošla je toga dana sa bratom do njegovog poznanika Ive kako bi dvojica nešto dogovorila.

Ivo Lola je te 1937. već bio student Pravnog fakulteta. U Beograd je došao dvije godine ranije, vrativši se iz Ženeve gdje je počeo studije političke ekonomije. Vješt na riječima i po obrazovanju veoma svestran, naočiti mladić se odmah dopao Bodi.

Ona je od Ive bila dvije godine mlađa, ali po kovu veoma slična. Sloboda bješe kći Svete Trajkovića, uglednog beogradskog apotekara. Znali su ih kao cijenjenu građansku porodicu: najstarija kći Milica, kao i brat Miroslav, već su po očevoj želji nastavljali porodičnu tradiciju, a sada je i Boda polazila istim stopama. Majka Milena bješe žena velikog srca, uvijek se trudeći da drugima čini dobro. A glavu porodice znali su kao marljivog i druželjubivog čovjeka, veseljaka koji je pored svog posla volio da zasvira flautu.

Svojoj srednjoj kćeri, Slobodi, otac i majka nisu slučajno odabrali ime. Rođena je oktobra 1918, nepunih mjesec dana prije no što u Velikom ratu pobjedila sloboda.

Harizmatični Lola, miljenik porodice Trajković

Za razliku od buduće izabranice Bode, Ivo se zanimao za drugačiju vrstu nauke. I on je nastavljao porodičnu tradiciju, pošto mu je i otac Ivan Ribar bio političar i doktor prava. Cijela porodica, uključujući i mlađeg Lolinog brata Juricu, stajala je na strani tada ilegalne Komunističke partije. Povod tome je bila šestojanuarska diktatura, kada je kralj Aleksandar I  Karađorđević zabranio rad političkim strankama i sindikatima.

Sa studentima-komunistima se kasnije družio i Ivo. Još kao gimnazijalca su ga živo zanimala društvena i politička pitanja, a do 1936. je postao član KPJ. Kao slobodarski nastrojen mladić, već je proučio Hegela, Voltera i Ničea i na kraju prihvatio ideju socijalizma.

Lolu je neobično zavoljela i Slobodina porodica. Zabavan i šarmantan, imao je dara da ljude osvoji riječima. U to se uvjerila i Slobodina sestra Milica, kada je sa Bodom jednom prilikom pošla da sasluša Lolin govor na fakultetu: „Govorio je o jednoj, meni potpuno nepoznatoj tematici, pola nisam razumjela, ali sam osjetila kako mu postajem privržena“.

Više od beskrajne ljubavi: dvije porodice povezane odanošču prema svojoj zemlji

Sloboda i Lola su, pak, odmah postali nerazdvojni. Očito je to bila velika ljubav, o kojoj se Boda najradije povjeravala svojoj školskoj drugarici Oliveri.

U međuvremenu, Lola je u Slobodinoj kući postao redovan i rado viđen gost. Mada nisu otvoreno podržavali partiju komunista, Trajkovići su sa Lolom dijelili ljubav prema svojoj zemlji. S druge strane, porodica Ribar nikada nije krila svoje opredjeljenje, naročito uoči Drugog svjetskog rata. Zalagala se za bolji život seljaka i radnika, a Lola je, kao veoma politički aktivan, postao jedan od najbližih saradnika Josipa Broza.

Snovi o budućnosti osujećeni ratnom ofanzivom

Sa tek 24 godine, Ivo je do 1940. po četvrti put postao student – ovoga puta na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je student za primjer, ne zapostavljajući pritom ni svoj politički angažman. Uz Lolin doprinos, omladinski ogranak KPJ postao je vodeća antifašistička organizaciju mladih u tadašnjoj Kraljevini. I to je imalo svoju cijenu: jaunara iste godine Lola je skončao kao politički zatočenik, najprije u ozloglašenoj Glavnjači, a potom u koncentracionom logoru u Bileći.

Odatle ga je izbavio pritisak javnosti da se logor u Bileći ukine. Mladi pravnik je do maja iste godine oslobođen, a početkom jula 1941. postao je najmlađi član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske.

No, imao je pored fakultetskih i političkih aktivnosti i drugih planova. Sloboda i Lola su nakon vjeridbe pripremali vjenčanje, a o detaljima je još trebalo da se dogovore obje porodice. Tim povodom, 6. aprila 1941. godine, Trajkovići su pozvani da se okupe u Lolinom domu.

Istoga jutra, na Beograd se spustio strašni sud Nijemaca. Prestonica je ostvanula u oblacima prašine i baruta, osujetivši sastanak budućih mladenaca.

Rastanak koji nije trebalo da bude posljednji

Ni Lola ni njegova vjerenica nisu sjedeli skrštenih ruku. Sloboda se priključila antifašističkom Narodnooslobodilačkom pokretu, dok su Trajkovići podijelili uloge. Otac Sveta, takođe veliki protivnik okupatora, partizanima je dostavljao lijekove i sanitetske potrepštine, a Sloboda i najmlađa kći Vera su dopremale obuću i odjeću.

Za to vreme, Ivo je pozivao na ustanak, organizovao i vodio mlade antifašiste širom okupirane Jugoslavije. Izričito se protivio tome da Sloboda pođe sa njim na front. Znajući u kakvim uslovima se vojnici svakodnevno bore, strahovao je da djevojka tako krhke građe ne bi izdržala takve nevolje.

Nagovorio ju je umjesto toga da se skloni u rodnu Vrnjačku Banju. Tamo će, kako je i njena porodica vjerovala, biti sigurna, a Ivo joj se za to vrijeme javljao pismima iz Beograda. Nevolje su počele kada je jedno od Lolinih pisama završilo u rukama policije.

U raljama neizvjesnosti i torture

Znajući da je Lola jedan od ključnih organizatora antifašističkog pokreta, Gestapo je početkom januara 1942. godine priveo mladu djevojku. Deset dana kasnije, nakon što je prošla policijsku torturu, ispostavilo se da zatvorenica nije Sloboda, već najmlađa Vera.

Službenici isprva nisu ni pretpostavili da su priveli pogrešnu osobu. Ostatak porodice je bio zatečen – Trajkovići su bili mišljenja da policija nikako nije mogla znati da je Sloboda Lolina vjerenica. Ostala su pitanja na koje nikada nisu našli odgovore: da li ga je neko ocinkario, ili su očeve pošiljke partizanima nehotice otkrile neki trag poput monograma ili signature porodične apoteke.

U isto vrijeme, svi su vjerovali da je u kancelariji Gestapoa skončala Sloboda, a ne Vera. Istinu su doznali tek kada se Slobodina tetka, sa kojom je Boda otputovala u Vrnjačku Banju, vratila u Beograd. Porodici je pritom bilo skoro nemoguće saznati nešto više – na prestonicu je te godine udarila jaka zima, sa snijegom koga je bilo i do dva metra. Vozovi nisu saobraćali, telefonske veze su bile prekinute, a gradom se moglo ići samo uzanim utabanim uličicama. Otuda se nikome iz porodice nije moglo javiti da je Lolino pismo, umjesto u Vrnjačkoj Banji, završilo u beogradskoj policiji.

Smrtna presuda zapečaćena ljubavlju

O drami koja se odvijala u Beogradu još manje je znala Sloboda. Shvativši da u zatvoru drži pogrešnu djevojku, Gestapo šalje dojavu policiji u Vrnjačkoj Banji. Boda je u tamošnjoj kancelariji zadržana desetak dana, a zatim vraćena u Beograd u Glavnjaču.

Strašniji od torture koju je pretrpjela bio je ultimatum koji je Slobodi postavila Specijalna policija. Zahtjevali su od nje da napiše odgovor Loli kako bi ga navela da doputuje u Beograd. Odbijanje ove naredbe povlačilo je smrtnu presudu koju bi Sloboda potpisala sebi i svojoj porodici.

Njena odluka da ne oda svog vjerenika bila je jača od prisile. Okupatori su, pak, održali svoju riječ – cijela porodica Trajković je privedena i prebačena u logor na Banjici.

Dok je cijela Kraljevina 1942. godine mobilisala antifašističke snage, pred Slobodu Trajković, vjerenicu Ive Lole Ribara, Gestapo je postavio poražavajući ultimatum. Danima zatočena u Glavnjači i pod stalnom torturom, mogla je da odabere da li će u smrt poslati vjerenika ili sebe i svoju porodicu.

Pismo koje joj je Lola uputio u Vrnjačku Banju dospjelo je prije toga do beogradske policije. Ovoga puta od voljene vjerenice nije dočekao odgovor – Sloboda je odoljela pritiscima da ga privoli da dođe u prestonicu. Ispunivši prijetnju, Gestapo u Banjički logor odvodi Slobodinog oca, majku, brata i mlađu sestru.

Uzaludni pokušaji spašavanja

Jedina koja je izbjegla hapšenje bješe Slobodina starija sestra Milica. Igrom slučaja, ona se prije hapšenja odselila iz porodičnog doma, te beogradska policija nije uspjela da je nađe. Kada su oficiri bez najave upali u kuću Trajkovića, iz nje su odnijete sve iole vrijedne stvari. Porodična bibiloteka je opljačkana, apoteka je bila spaljena, a policija je u kuću uselila svoje oficire.

Milica je na sve načine pokušala da spase svoju porodicu. Saznavši da u Beogradu živi prijateljica jednog od policijskih islednika, Milica i njen stric su načuli da bi ga preko dotične gospođe mogli podmititi.

Čuvši za sudbinu Trajkovića, Beograđanka je odmah obećala „pomoć“. Usluga je, pak, koštala svega milion i 200 hiljada dinara. Odazvali su se i porodični prijatelji, ali dan nakon što je predao novac, policija je zakucala i na vrata Slobodinog strica.

Priveden je „zbog pokušaja podmićivanja njemačkog Rajha“, dok je Slobodina porodica za to vrijeme prolazila nezapamćenu torturu.

Tragičan kraj košmara u beogradskom logoru smrti

Kao vjerenica jednog od ključnih saradnika antifašista, Sloboda je nakon Lole postala najveća meta Gestapoa. Kako se Milica godinama kasnije sjećala, Boda i njen otac su prošli kroz najveći pakao. Zatočen u Banjici, Svetolik Trajković je proveo 21 dan u mračnoj ćeliji, toliko skučenoj da je u njoj jedino mogao da kleči.

Osim njega nije bila pošteđena ni majka Milena. Nije mnogo znala o sudbini svog supruga i kćerke, a na saslušavanje ju je dovela optužba za saradnju sa komunistima.

Primoravajući je na priznanje, islednike je zanimalo kako se u jednoj od knjiga njenog sina našla Lenjinova slika. Vidjevši Lenjinov portret, Slobodina majka nije ni znala o kome je riječ. Suočena sa „dokazima“, uporno je ponavljala da „taj gospodin nikada nije bio u njihovoj kući“.

Isledici su ovakav odgovor protumačili kao podsmijeh. U isto vrijeme, nevjerica Slobodine majke je dolazila otuda štu su se i njen sin i suprug pobrinuli da ne otkriju veze sa komunističkim pokretom. Ostali (prije svega, Milica i njena mati) tek su naslućivali ponešto o njihovom „ilegalnom radu“. Otkako su januara 1942. godine na prepad odvedeni u Banjicu, Trajkovići su u zatočeništvu proveli narednih pet mjeseci.

Najmlađa kči Vera je tada imala svega 18 godina. Dok mu je porodica boravila u logoru, brat Svete Trajkovića je zadužio jednu prijateljicu da im svakoga dana nosi hranu. Devetog maja 1942. godine, vratila se sa paketima rekavši da se na Banjici dešava „nešto strašno“.

O tome se naslućivalo samo iz priča ostalih Beograđana: raseljavanje, odvođenje na prinudni rad, gušenje u gasnim komorama. Sloboda, Sveta, Milena i Miroslav Trajković među prvima su toga dana ugušeni otrovnim gasom.

Pisano svjedočanstvo o bici bez pobjednika

Pismo koje je Ivo Lola Ribar poslao svojoj Slobodi ostalo je kao posljednje svjedočanstvo bezgranične ljubavi. Svoju vjerenicu je ubijedio da napusti Beograd, vjerujući da će je time sačuvati od košmara rata. Iako su u borbu za oslobođenje pošli zajedno, Lola ju je nakon Bodine smrti nastavio sam.

Uz zakletog borca protiv okupatora ostali su otac Ivan i stariji brat Jurica. Do oktobra 1943. godine, Ivo se našao na mjestu šefa prve vojne misije NOVJ i prvog diplomate Nove Jugoslavije. Samo nekoliko dana prije toga, saznao je i za smrt svoga brata – Jurica Ribar poginuo je nakon teškog ranjavanja. Lolu je, pak, čekao avionski let za Kairo, gdje je njegova vojna misija trebalo da otputuje 27. novembra 1943.

Nekoliko trenutaka uoči poletanja sa Glamočkog polja, avion je pogođen bombom. Ivo Lola Ribar poginuo je na licu mjesta. Godinu dana nakon smrti, našao se među prvim borcima NOVJ proglašenim za narodnog heroja.

Njegovi posmrtni ostaci su nakon završetka rata prenijeti na Kalemegdan. Uz sudbinu tragično stradalih Trajkovića, rat je odnio i većinu članova porodice Ribar. U isto vrijeme, Sloboda i Lola su ratu prkosili ljubavlju – kako uzajamnom, tako i prema svojoj zemlji. Od nje su ostali tek redovi toplih i nježnih riječi, kao potresno svjedočanstvo o bezumnom licu rata.

Piše: Marta Levai