Navršilo se 29 godina od stradanja Srba u vozu koji je naletio na postavljenu minu na pruzi između Topuskog i Gline, a za taj zločin do danas niko nije odgovarao, saopštio je Dokumentaciono-informacioni centar "Veritas".

Tog 14. jula 1993. godine poginule su dvije žene i jedan muškarac, a više njih je povrijeđeno, od kojih mnogi teško.

Eksplozija se dogodila oko 8.00 časova blizu mosta, južno od Gline. U vozu je bilo najviše žena i djece, koji su od Vrginmosta putovali na pijacu.

Na prugu su bile postavljene dvije mine, od kojih je samo jedna eksplodirala i to ispod polovine prvog vagona. Istog jutra voz je u suprotnom smjeru nesmetano prešao istu relaciju.

Od posljedica eksplozije na licu mjesta izgorjele su Maca Dančula /70/ iz Pješčanice i učiteljica iz Blatuše Soka Roknić /43/, rodom iz Čemernice.

U glinskoj bolnici je istog dana višestrukim teškim povredama podlegao i Janko Radujković /70/ iz Brnjavca.

Pero Gvojić /36/ iz Male Trepče ostao je bez obje noge do iznad koljena, Janko Jakšić /34/ iz Batinove Kose, ostao je bez jedne noge ispod koljena, Đuro Radujković /44/ iz Brnjavca, Jankov sin sin, ostao je bez lijeve noge do iznad koljena, dok je još oko 25 putnika, uglavnom žena i djece, teže i lakše izranjavano, navodi "Veritas".

Među ranjenima je bila i kćerka izgorjele učiteljice Soke, Zorana /14/, koju je eksplozija izbacila iz voza i tako joj spasila život.

Taj voz je samo dan ranije počeo da saobraća po prugama Korduna i Banije i to onog dijela koji je bio pod kontrolom Republike Srpske Krajine, na kojima je saobraćaj bio u prekidu od početka sukoba.

Pola sata poslije eksplozije na mjesto nesreće, pored predstavnika srpskih vlasti, došli su i predstavnici UNPROfOR-a koji su istog dana sastavili izvještaj o ovom događaju i pod šifrom "povjerljivo" dostavili ga njihovoj komandi za Sektor Sjever.

Uprkos izjavama prisutnih predstavnika srpske strane da je "ova operacija vođena pod hrvatskom komandom koja želi da destabilizuje područje" pred najavljeno otvaranje mosta na Maslenici 18. jula, autori izvještaja iznose svoj stav da se ovaj događaj može sagledavati u "kontekstu nastavljanja jakih previranja između različitih ekonomskih i mafijaških grupa koje su aktivne u regionu" koje nisu zainteresovane za mirno rješavanje odnosa između Krajine i Bihaćkog džepa, te između Srba i Hrvata, podsjeća "Veritas".

U saopštenju se dodaje da je o ovom događaju govorio i svjedok optužbe Slobodan Lazarević pred Haškim tribunalom na suđenju Slobodanu Miloševiću, hvaleći se da je kao oficir za vezu sa UNPROFOR-om u Kordunaškom korpusu, metodom dedukcije /"Pošto je bila zima, a pošto nije bilo nikakvih tragova, nikakvih stopa u snijegu, bilo je jasno da ništa nije došlo sa te strane, znači moralo je doći iznutra"/, zaključio da nisu Hrvati izvršili diverziju.

"Istina je da do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima, a mala je vjerovatnoća da će za njega bilo ko i bilo kada i odgovarati. Možda i zbog toga što su sve žrtve srpske nacionalnosti", zaključuje "Veritas".