Navršavaju se pune 22 decenije od kada “usta raja k'o iz zemlje trava” protiv teškog zuluma dahija u Beogradskom pašaluku.

Snažnim mahovima Crni Đorđije iz Topole zatalasa Srbiju, natkrilivši je kao suri orao svojim visokim letom i dalekim pogledom, klikćući suncu slobode koje se rađalo. Silinom svog ratničkog duha udahnu polet i vjeru u pobjedu već malaksalim Srbima, čiji je goli opstanak bio ugrožen. I odjednom, preko noći, ta utučena raja postade narod samosvjestan i odlučan, koji se diže i bori da izvojšti svoju slobodu i političku samostalnost.

Oko Karađorđa se sjati čitav niz vojskovođa i narodnih prvaka, koji će se u ustanku ovjenčati besmrtnom slavom. Međutim, jedan od njih se izdvojio svojim junaštvom i zasjao jače od drugih. Taj čovjek koji je svakog zadivio svojom grandioznom smionošću, zvao se Veljko Petrović - Hajduk Veljko.

Rođen je u Lenovcu kod Zaječara oko 1780. godine u kući uglednog stočara Petra. Imao je mlađu braću Milutina i Miljka i sestru Milenu. Još u dječačkim danima napajao se vatrenim rodoljubljem kroz epske pjesme i predanja o slavnoj srpskoj prošlosti. Kao i većina srpčadi uzmahivao je čobanskim štapom kao sabljom sanjajući da jednog dana postane junak u borbi sa zulumćarima. Bijaše i neobično vješt u lovu na divlje svinje.

Kad Turci poharaše njegov kraj on se kao momčić nemirnog duha otisnu od kuće tragajući za vlastitim putem i sudbinom. Neko vrijeme služi kod bogatih Turaka, ali čim malo jaknu momačkom snagom sukobi se s njima i odmetnu u hajduke. U družini Stanoja Glavaša ispeče ratnički zanat i steče ime Hajduk Veljko, koje će za koju godinu biti simbol junaštva svakom Srbinu, a Turcima strašilo i predznak brze smrti.

Naklonost vožda

Već u začetku ustanka 1804. upućen je u sve tajne dogovore pa je prisutan i u Orašcu kada na Sretenje zbor narodnih prvaka Stanoja predloži za vođu, a on opet za vožda isturi Đorđija Petrovića Crnog iz Topole što svi prihvatiše. Veljko s prva vojuje po Šumadiji sa Stanojem, a sa vojvodom Đušom ga vidimo u opsadi Beograda. Tu u žestokom dvoboju smače nekog silnog Turčina iz Bosne koji prethodno na megdan izazva i posiječe nekoliko biranih Srba. Glavu tog kabadahije donese pred noge voždu i zadobi njegovu trajnu naklonost. S proljeća 1807. na Veljkovo traženje da pobuni crnorečki kraj, iako s dozom skepse, Sovjet mu dade barjak i “pismo”. No uskoro se u čudu nađoše kad im njegov momak donese torbu dukata koju im šalje “gospodar Veljko” što će reći vojvoda. Izvijesti kako počevši od sela Podgorca čiste Krajinu od Turaka i Sovjet htio ne htio prihvati to Veljkovo samozvano “vojvodovanje”. U Podgorcu Veljko Osman-begu i zarobljenim Turcima pokloni život, a ovaj mu predade svog mrkova, obučenog ratnog konja, koji će steći slavu s novim vlasnikom. Veljko dobi vještog “saborca” kojeg nazva Kušljo po nadimku rečenog bega.

Bogat plijen u oružju, opremi i novcu sem onog dijela za Sovjet podijeli svojim momcima (bećarima) što će i kasnije redovno činiti. U svoju elitnu vojsku regrutovao je sposobne ljude bez porodičnih obaveza, mahom bjegunce od turske vlasti, zvane bećare. Ta je momčadija s njim išla i u goru i u vodu.

Iz Vidina se diže vojska da brzo ugasi taj plamen pobune, ali im Veljko na zadnjem konaku u sred noći upade u logor i napravi takav rusvaj i paniku da se oni što preživješe sječu bezglavo razbjegoše ostavljajući svu spremu. To bijaše njegova omiljena taktika zbog stalne brojčane nadmoći Turaka. Znao bi reći svojim oficirima: “Ako nam Turci žele sjutra doći na ručak mi ćemo prije njima na večeru”. Tako bi im usred noći u divljem jurišu sa bećarima rušio šatore ispod kojih bi bauljali bunovni Turci i odmah padali od tanadi ili oštrih sablji ne znajući ni šta ih je snašlo, dok su njegovi ljudi “panično” vikali na turskom: “Bježmo, razbi nas Hajduk Veljko”.

Među Turcima poče rasti legenda i pronese se glas sve do Stambola o kaurskom katil vojvodi, koji kao strašna neman napada noću satirući sve pred sobom ko da je kijametski dan. Pravdajući poraze, svoje brojno jače vojske, turski oficiri pričahu da to nije čovjek, već demon kojeg puška ne bije, a sablja ne siječe pa je mnogi sujevjerni asker od Veljka zebao ko ovca od noža. Sovjet Veljku posla Stevana Živkovića kao mudrog i obrazovanog čovjeka da “umerava njegovo junaštvo” kako svojom ludom hrabrošću ne bi satr'o krajinsku vojsku, sa kojom je dvije godine neprestano napadao Turke.

Kad Srbi 1809. opkoliše Niš u pomoć mu pohita vidinska vojska kojoj Veljko ode u sretanje i žestoko se pokla. No desi se kamenički udes te pade i tvrdi Deligrad, a Huršid-paša sa 25.000 vojnika izbi na Dunav. To izazva dramatičnu krizu kod srpske vojske, ali dva hajduka dva gorska vuka Veljko i Stanoje Glavaš načiniše preokret, ludo hrabrim napadima na turske logore i neprijatelj bi ponovo suzbijen ka Nišu.

Gledanje kroz prste

S početka 1810. neki zavidni kneščići tuže ga Sovjetu za nemoralne veze sa ženama i djevojkama te za pljenidbu neke stoke. Sve je potkuvao pop Radosav iz Poljanice čija je snaha Jovana trčala za Veljkom. Njega to ražesti jer kad se on krvio s Turcima oni su bili u mišijoj rupi, a sada ga podlo panjkaju. Ne htje zato ni polagati račun već gnjevan sa momcima napusti Beograd i ode vojvodi Milenku u Poreč koji ga jedva dočeka. Ta samovolja rasrdi prijekog Karađorđa koji mu ipak vremenom sve oprosti. Neki smatraju da ga se vožd ponešto i plašio pa mu je gledao kroz prste, no biće ipak da je to činio svjestan njegove ratničke vrijednosti u Krajini.

U to vrijeme Veljko vojuje oko Timoka i Dunava, operišući i zajedno sa ruskim jedinicama. Naime Rusija je još u 18. vijeku snažno razvila ratnu zastavu protiv Osmanlija i postala prirodni saveznik hrišćanskih naroda Balkana. Naime, kad oni pređoše Dunav 1810. upravo ih Hajduk Veljko dočeka sa svojom vojskom. Rusi ga neizmjerno cijene i ne puštaju od sebe dajući mu čak i komandu nad nekim svojim jedinicama kao u slavnoj pobjedi na Varvarinu. Vožd je morao “najponiznije” moliti generala Cukata “da se smilujete ako mislite dobro tom narodu i pošaljete Veljka samog ili s nešto vojske u Sumrakovac” vidjevši da oni crnorječki kneščići što su tužakali Veljka ne mogu održati taj kraj.

Rusi Veljku dodijeliše veliku kolajnu za hrabrost tešku preko 100 grama čistog zlata, a i on je Ruse, posebno Kozake, mnogo volio. Zarobljenu sablju turskog paše optočenu srebrom, zlatom i dragim kamenjem posla na dar ruskom maršalu Kamenskom, a ovaj mu je vrati s riječima da je samo junak kao Veljko dostojan da je paše te mu posla i 200 dukata na dar.

Iako se izmirio sa Karađorđem, vojvode Milenko i Dobrnjac početkom 1811. pokušaše Veljka uvući u svoj sukob s voždom, no ovaj mudro i taktički postupi s njim, a Stojković i Dobrnjac moraše napustiti Srbiju. Karađorđe tako brzo slomi otpor svoje opozicije i ostvari jedinstvo vlasti i vojne komande, a to je značilo i jedinstvo naroda.

Te 1811. vožd ga premjesti iz Banje za vojvodu negotinskog gdje će se sve do svoje pogibije neustrašivo tući u odbrani istočne granice čineći čuda od junaštva, zadivljujući Srbe, Turke, Ruse pa i neke Francuze. Iste godine Veljko sa Rusima napada Belogradčik. Florentin i Vidin u Bugarskoj “i prvi juriša na najopasnija mjesta na čelu 1.000 konjanika”, piše general Voroncov u izvještaju i predlaže ga za novo visoko odlikovanje.

Hajduk Veljko nije bio romantični vitez iz bajke već čovjek ogrezao u krvi svakodnevnog pakla noseći veliki teret na duši te bjesomučne klanice. Marko Smiljanić iz Vrbice koji se starao o Veljkovim konjima ovako je opričao jedan njegov povratak iz boja: “Tek predveča eto Veljka gdje ujuri u avliju sa svojom družinom. Kad uđe on poviče: ‘Je li lepo ovako braćo?‘, pa sam odgovara: ‘e da je..m ja to lepo! Nije lepo al se mora‘. Kako on tako i Kušlja behu umazani krvlju. Po licu krvav, ruke i oružje sve krvavo. Sjaha pa ode na kulu gdje ga Čučuk Stana dočeka i poče mu svlačiti krvavo odelo i spuštati dole gde ga mi prihvatamo i odmah topimo u vodu. Drugi pak peru konja raki-sapunom, kao i takum konjski”. Poslije bi dugo ležao kao mrtav dok je ona uz njega stajala “kao sveća” čekajući neku naredbu i da mu naspe rakiju, dušu je liječio pićem i muzikom cigana.

Kušljo

Kušljo je bio najslavniji konj poslije Kosova. On je s velikom lakoćom mijenjao pravac trka te znao naglo zastati u sred galopa, a po potrebi i kleknuti da bi se izbjegao napad. Veljku je bio nezamjenjivi saradnik u borbi, posebno u dvobojima, jer on uz Jovana Kursulu bijaše najčuveniji srpski megdandžija. Jednom tako pred obje vojske sukobi se sa sebi ravnim borcem Soko-pašom. Zadugo su se salijetali, a Kušljo je činio neviđene manevre, odskoke i nasrtaje dok se pašin konj ne saplete i jahač završi na zemlji. Ko što je često činio, Veljko nemoćnom protivniku oprosti život, ali to ne­ htjede i Kušljo već naglo poskoči i nesretnog Osman-pašu ubi kopitima pred zanijemjelim vojskama koje se raziđoše bez boja.

Kada 1813. javiše da preko 15.000 Turaka kulja preko polja i bregova put Krajine, vožd ga upita kako to on misli da ih razbije sa svojih 3.000 vojnika, Veljko mu drčno odgovori: “Kako? Izvešću moje soldate i bećare pred njih, pa ću im j..ati mater.” Narednih dana s neslućenom žestinom iskakao bi iz Negotina i ludo smjelim jurišima pokazivao riješenost da se bije do kraja, govoreći: “Glavu dajem, Krajinu ne dajem”.

Uvijek bi ga u boj do izvan grada pratila muzika koju bi u neki čas vratio nazad pa bi se njegova konjica razvila u borbeni poredak. Nastupio bi tajac u kojem bi mu svaki damar treperio, a oči varničile opasnim iskrama, dok bi Kušljo pod njim nervozno trupkao nogama i potkočivao vrat čekajući da poleti ko nekad Momčilov Jabučilo. Tad bi Veljko znao podviknuti da se niko ne igra i pred njega istrčava ali i da ne zaostaje, a onda komandovao juriš. Kušljo bi kao strijela suknuo niz polje, a za njim bi na bijesnim atovima poletjeli bećari urlajući ko gladni vuci u borbenom zanosu. Uskoro bi došlo do strahovitog sudara i nezadrživog prodora srpske konjice, polje bi ispunila jeka bitke, pucnji, vriska ljudi i konja, zveket sablji, mizdraka i balti. U razvoju borbe turski gubici bi bili strašni, ali bi i mnogi srpski ratnik ostao na bojištu.

No Turci počeše dizati i primicati šančeve, dovlačiti pojačanja i stezati obruč oko Negotina. Veljku pomoć nije stizala, a vojska mu se tanjila u stalnim borbama. Pritiješnjen se nađe na živoj muci kad poče ponestajati džebane, a posebno puščanih i topovskih kugli pa morade topiti kalajna kandila i posuđe da ih izlije, a na kraju topove poče puniti i talirima. Danonoćno sa najbližim oficirima Hadži-Nikolom Sarajlijom, Stojanom Abrašem i bratom Milutinom utvrđuje položaje i hrabri vojsku.

Bila je nedjelja, 1. avgusta, prije ravno 210 godina, na šancu ga po sred pleći pogodi topovsko đule. Samo viknu “drž ...” i pade. Pade gorostasni junak prkosni hajduk, Karađorđev vojvoda i štit Krajine. Pričalo se da ga je turski tobdžija poznao i precizno nanišanio, što je malo vjerovatno takvim oruđem u to vrijeme. Kasnije je utvrđeno da je ta kugla u stvari rikošetirala pogodivši top na bedemu. Braća Milutin i Miljko ga tajno noću sahraniše uz zid negotinske crkve. Dostiže samo 33 godine, više mu kao i Hristu na ovome svijetu nije bilo rečeno. Bećari su tugovali za Veljkom i ucviljenog srca lavovski se borili još pet dana, a onda moradoše odstupiti.

Vuk Karadžić bijaše carinik u Negotinu i mnogo je vremena provodio sa Hajduk Veljkom pa napisa i njegovo žitije u kojem će reći da je imao naprasitu i prijeku narav i bio “neumeren u svemu, uvek željan bitke, žena i pića”, ali da je bio iskren i prostodušan “i đe je valjalo nije umio lagati.” Poredeći ga sa Ahilom i Obilićem Vuk reče: “Po srcu i po telesnom junaštvu bio je prvi i ne samo u Srbiji nego se može slobodno reći u celoj Evropi svoga svud ratnog vremena”.

Veljko je cijelog sebe dao za Srbiju i njenu slobodu pa i sudbinski bio vezan za nju, kada se dizala Srbija, dizao se i on, a kad je ona padala, pao je i Veljko. Govorilo se: “Pade Veljko, pade i Krajina, a uskoro i cela Srbija”. Ta velika žrtva ne bješe uzaludna, srpski vitezovi su svoju zemlju neštedimice tih godina zalijevali krvlju iz koje je potom nikla i oklasala sloboda.

Konačnu riječ o Hajduk Veljkovom junaštvu i veličini još davno je dala poezija. O njemu je ispjevano preko 70 raznih pjesama.

Miljenik žena

Sa Marijom, sestrom po majci Stanoja Glavaša, oženio se pred ustanak i dobio sina Radovana, no kad ona ne htje trpjeti njegove hajdučke navike on je otpusti. U Poreču 1809. srete mladu kočopernu djevojku Stanu i uze je za ženu. Ona dobi nadimak Čučuk (mala), a bila je prava heroina i “svog Čoveka” odano služila i pratila čak i u borbu, zadobivši četiri rane. No, Čučuk Stana ipak zaslužuje posebnu priču. Ali Veljko ni njoj ne bješe vjeran, bio je miljenik žena koje su se otimale za njegovu naklonost. Ovjenčan slavom junaka, visok, naočit na pomamnom konju, u blistavom odijelu sa oružjem optočenim zlatom i draguljima mamio je ženske uzdahe. Nikad se neće znati je li od Veljkove ruke palo više turskih glava ili je u njegov zagrljaj palo više djevojaka i žena, taj broj nije mali, sigurno.

Sarajlije

Hadži-Nikola Mijajlović Sarajlija još od 1806. bio je uz Hajduk Veljka postavši i njegov najviši oficir, vojvoda drugog stepena. Obrazovan i stručan za utvrđenja i artiljeriju. Poslije Veljkove smrti vožd ga odredi da sa bećarima od turske flote na Dunavu brani Veliko ostrvo i Poreč, gdje i poginu “hrabri i pošteni” Hadži-Nikola.

Pisar mu je bio, takođe, Sarajlija Risto Mojić. U ustanku bijaše još dosta sarajlija, pjesnik Simo Milutinović bi pisar u Sovjetu, ali i borac kod Zeke buljubaše na Drini, u vojvode Milenka se kao buljubaše istakoše dva brata “sarajevca” Nikola i Jeftan, tu je i Jovan Selaković hrabri barjaktar novopazarskog vojvode Kujundžića, onda pouzdani voždov kurir Sarajlija Hristo Petrović pa župski barjaktar Jovo Suzjavana i krajinski junaci Hristo Živković i Bošljak Marko i još njih manje poznatih sarajlija. Naravno ne smije se zaboraviti Jovan Jančić, Sarajlija, puškar i trgovac koji u dosluhu sa Karađorđem 1809. krstari Bosanskom Krajinom doprema oružje i diže poznatu Jančićevu bunu koja je u krvi ugušena. 

Autor: Dragan Mijović