Vaskrs, najveći hrišćanski praznik, je ujedno onaj kojem se hrišćani najviše raduju. Suština vjere - Hristovo ustajanje iz mrtvih najznačajniji je događaj koji se zbio u istoriji ljudskoga roda, je i centralni događaj oko kojeg se vrti sve.

Vaskršnje slavlje je i kraj Velikog posta, a prvi mrsni zalogaji su vaskršnja jaja koja se, prema drevnom običaju, farbaju u crveno kao simbol Hristove prolivene krvi.

Da je spremanje za ovaj veliki događaj u posljednjih nekoliko godina umnogome olakšano priznaje i Borka Golubović iz Istočne Ilidže, redovan gost u Hramu Svetog Vasilija Ostroškog na Veljinama.

Ova sedamdesetodvogodišnjakinja se kao mlada udala za sveštenika, i do dan-danas našim sugrađanima je „popadija“, a Vaskrs je uvijek pripremala, kako kaže, kako dolikuje.

- Kada sam se udala, otišla sam daleko od svojih, suprug i ja smo došli u Nišiće. Farbala su se jaja, spremala se supa, sarma, pite, meso.. Sjećam se posebno torte od biskvita, što kažu margarin, puding, mlijeko, a kad se spremi, to je fantastična torta – počinje razgovor za portal „Katera“ Borka.

Govoreći o vremenu provedenom u Nišićima, navodi da je riječ o malom, udaljenom mjestu, te da nisu imali mnogo za pripremu Vaskrsa, ali da su duh i želja za svečanom proslavom velikog praznika uvijij bili jači i veći.

- Mi tada u Nišićima nismo imali svoje zemlje, u porti smo mogli malo da posijemo krompira, malo zeleni, a prodavnice nije bilo u blizini, a nismo imali ni neki frižider. Kupovali smo, kad odemo do prodavnice, u konzervi grašak, boraniju i tako neke te stvari. Naravno, nismo imali ni neke farbe za jaja, nego smo ih farbali u lukovini, koja se sabirala od jeseni do proljeća. Ko je bio u mogućnosti, kupio bi farbu za tkaninu i na taj način ofarbao jaja. Kada su djeca već porasla, zajedno smo to radili sa travkicama i to su baš voljeli. Odlazak na liturgije i tada, a i sada nam je bio obavezan. S obzirom na to da crkvena zvona ne zvone dva dana prije, posebna radost mi je uvijek bila, kad ih na Vaskrs ujutru čujem, puno mi srce – prisjeća se ona.

Nakon jedanaest godina, Golubovići su se, sa dvoje djece, preselili u Ilijaš. Ipak, dolaskom u veće mjesto, običaji i pripreme za Vaskrs se nisu mijenjale.

- E, to je već bio, što se kaže, grad. Veće mogućnosti, imalo se i više za kupiti. Ali to nije promijenilo način na koji mi slavimo, to je poprilično univerzalan način, kao i kod svih, u suštini. Uvijek smo gledali da trpeza bude bogata, i sa manjim i sa većim mogućnostima. Ne mora to biti puno i previše, jer to nije suština, ali da je raznovrsno i domaće, to mi je uvijek bilo važno. Pomalo svega. Naravno, uvijek je bolje podijeliti sa onima koji nisu u mogućnosti, nego rasipati se da se nešto pokaže. To nije suština ni Vaskrsa, a ni vjere – kaže ona.

Sad, kako kaže, imamo svega i svačega, i sve je dosta lakše, a „opet smo nezadovoljni“.

- Kažemo nemamo vremena ni za šta, ne možemo stići, ali sve imamo kupiti. Sad u svakoj prodavnici, na svakom koraku se sve može kupiti. Sada imamo sve, ali nemamo duhovnog raspoloženja. Sada ljudi nemaju potrebu ni da se vide, jer se tokom dana čuju preko telefona ili društvenih mreža, mi smo tada pisali pisma da vidimo kako su nam najbliži i jedva smo čekali susret – jasna je ona.

Vaskrsu prethodi višenedjeljni post, a naša sagovornica ističe, da je osim pripreme trpeze, i sam dio posta, koji se fokusira na ishranu, sada dosta lakši.

Ipak, dodaje da proslava Vaskrsa nije isključivo vezana za trpezu, već da je suština u načinu na koji taj dan provedemo, te kako se duhovno spremamo za proslavu Hristovog vaskrsenja.

- Zaista, sada ima svega, počev od mlijeka – sojinog, bademovog, pa posni sir i sve ostalo. U naše vrijeme i u vrijeme naših predaka, to nije bilo tako. Bio je pasulj, kupus, krompir i riža i to je to što si mogao da pripremiš. Sad ima svega zaleđenog da se kupi i vrlo brzo je ručak spreman. Obično se posljednjih sedam dana posti malo strože i praktikuje se jedan, eventualno dva obroka. Mada, ishrana u postu je najmanji problem. Važno je da se duhovno pripremimo za Hristove praznike. Ne treba samo pripovijedati da se posti i govoriti „ja postim“, to je ružno. Isus Hristos je rekao „namaži lice svoje nek ne znaju da postiš“. Važno je da se malo pridržavamo i od zlih misli, namjera. Nema nama spasenja bez Hrista, možemo mi pričati šta hoćem, ali Gospod je svemogući i nekad, kada dođete u neku životnu krizu i pitate se „Bože, kako ću, šta ću“, On vam rasvijetli put da vi dođete do tog cilja. Gospod sve vide i ne daje nam teret koji mi ne možemo da podnesemo – objašnjava ona.

Ono što se godinama i vremenom nije promijenilo, a na šta Borka i ukazuje, je važnost odlaska na liturgiju u toku vaskršnjih praznika, koji su, kako kaže, sastavni dio njenih priprema, ali i proslave ovog praznika.

- U crkvu ne idemo ni zbog koga, nego isključivo zbog svog duhovnog mira. Da se Gospodu Bogu zahvalimo za sve što imamo i za sve što nam je dao. Moć i razum da sve uradimo i da dočekamo sveto Hristovo vaskrsenje. U crkvi nema mržnje i to je suština svake vjere – govori ona za naš portal.

Osim na činjenicu da se praznici slave ponekad i možda pretjerano, naša sagovornica se osvrnula i na činjenicu da je pretjerivanje postalo sastavni dio današnjeg društva, te da ulazi u sve životne aspekte. Važno je, napominje, ostati u okvirima vjere i shvatiti njenu suštinu, kao i suštinu praznika koji proslavljamo.

- Bolje je ofarbati školjku jaja nego kupiti pet. Važno je prenijeti i na djecu, da znaju da se jaja farbaju na Veliki petak i da na simpatične načine i oni mogu i treba da učestvuju. Nije suština kupiti ofarbana jaja, jeste i lakše i brže, ali nije to poenta praznika. Poenta je da se porodično učestvuje i svako da svoj doprinos za ovako veliki dan. Važno je da i djeca odu na liturgiju, da bude neki praznični ručak, ništa pretjerano i u skladu sa finansijama, ali svečanije i da se napravi u kući, a ne kupi i naruči. To je naša „žrtva“ i doprinos koji mora i trebamo da damo za najveće praznike naše vjere – navodu na kraju razgovora za „Kateru“ naša sugrađanka Borka.