Uniforma kao dio mene

Moji prvi dodiri sa uniformom se nažalost vežu za moje dječačke dane. Te 1993. sam imao 11 godina kada je moj tata kući donio nov i neotpakovan maskirni kombinezon. Heeej kombinezon! Sa sjajem u očima sam gledao kako tata oblači svoju novu uniformu i ogleda se u hodniku kuće koju je napravio pred samo izbijanje prokletog rata, kuće koju smo zvali “naša” jer je to uistinu i bila (za razliku od mnogih u kojima ćemo živjeti u narednih desetak godina). Nakon formalnog “super ti stoji” izgovorio sam rečenicu koja se poslije stotine puta ponavljala sa ciljem da se nasmije pojedinac ili grupa u čijem smo se društvu nalazili.

– Tata, možda bi ti trebao ostaviti taj kombinezon meni da imam nov kad porastem.

Tata je kroz osmijeh rekao:  - Pa sine dragi valjda će se rat završiti dok ti porasteš. -

Djelimično je i bio u pravu. Rat se jeste završio prije nego sam ja porastao da bi mi kombinezon bio taman, prestali smo pucati jedni na druge, ali smo nastavili “režati” istim intenzitetom do današnjeg dana.

Da bi se taj isti rat završio moralo se ispuniti nekoliko uslova među kojima je i prisustvo međunarodnih snaga tačnije Ujedinjenih nacija u našoj zemlji.

Još početkom rata UN snage su bile prisutne na našim prostorima. Kako sam odrastao u gradu koji je bio na prvoj liniji imao sam tu privilegiju da ih češće viđam. Siguran sam da svi ljudi imaju neke uspomene iz djetinjstva koje su im ostale urezane u sjećanje i onako se izdvajaju kao ključni trenuci. Generacijski ti trenuci su sigurno drugačiji, pa se tako možda one nešto novije generacije sjećaju nekih sportista kao svojih heroja koje su imali priliku vidjeti uživo. Moja generacija nije imala tu privilegiju da gledamo sportske događaje uživo, ali jednog dana se sjećam kao veoma bitnog događaja u svom djetinjstvu. Naime igrajući se u dvorištu škole koju smo pohađali začuli smo buku koja nas je na trenutak paralizovala. Bili su to transporteri i džipovi tadašnjeg UNPROFOR-a (UN snaga u našoj zemlji). Vjerovatno je u pitanju bio neki projekat sa djecom. Njihova vozila, uniforme, oprema i plavi šljemovi izazvali su veliko oduševljenje kod nas tridesetak, a posebno kada su sišli sa transportera da nam podijele slatkiše i da se sa nama fotografišu.
Ovoj trenutak ostaje u mom sjećanju kao neki “highlight” koji je svakako obilježio tu životnu dob.

Nakon završetka rata i potpisivanja, za nas istorijskog Dejtonskog sporazuma, izbjegao sam sa porodicom u Miliće gdje sam završio osnovnu školu i na pragu srednje škole opet se susreo sa uniformom. Zanimljivo je da sam imao dvije opcije. Tata mi je rekao mogli bi da te upišemo u Bogosloviju ili u školu MUP-a, pa ti biraj. Ja sam od dvije ponuđene opcije izabrao ovu luđu, ali se ne kajem.

Nakon četiri godine školovanja i osam godina službe razgovarao sam sa jednim od mojih najboljih prijatelja koji mi je bio i starješina o mirovnoj misiji u kojoj se on u tom trenutku nalazio. U pitanju je bio afrička zemlja Sudan. Slušajući njegove priče i gledajući fotografije u glavi mi se pojavio onaj “highlight” sa početka priče. Nije mi mnogo trebalo da shvatim da od tog dana krećem u realizaciju projekta ČUVAR MIRA.

U BiH apsolutno ništa nije jednostavno

Kao što možete pretpostaviti u zemlji u kojoj živimo postoje birokratske barijere, nacionalni ključevi i mnoge druge prepreke za koje ja tada nisam znao, ali ću ih na svom putu vrlo brzo upoznati. Kako bih predstavljao svoju zemlju u jednoj od mirovnih misija morao sam da zadovoljim više uslova. Jedan od njih  bio je takozvana predmisiona obuka koju ja naravno nisam imao. Kako tada nije bilo moguće da prisustvujem takvoj obuci, odlučio sam da život nastavim dalje i čekam pogodan trenutak za tako nešto.

U međuvremenu sam počeo učiti engleski jezik tako agresivno da sam smarao sve ljude oko sebe. Nakon ženidbe, dosta uspjeha kako na profesionalnom tako i na privatnom planu, te saznanja da ću postati otac, pojavljuje se konkurs za predmisionu obuku koja se trebala održati u oktobru mjesecu 2010. godine u Sloveniji. Bosna i Hercegovina kao država dobila je nekoliko mjesta i to je bila prilika koju sam čekao 2 godine. Dobro se sjećam poziva službenice iz Ministarstva bezbjednosti koja mi je saopštila da sam prošao te da treba da putujem. Na moje glasno oduševljenje rekla mi je da ne treba pretjerano da se radujem jer sam pazite sad…bio jedini kandidat. Ali i nakon ove rečenice znao sam da sam na dobrom putu, putu koji me vodi ka mom cilju i jednoj od afričkih zemalja.

Borba sa barijerama i preprekama nastavila se u kabinetu mog šefa. Prije nego što napišem kako se odvijao razgovor mog šefa i mene želim da naglasim kako u našoj zemlji kolege vjeruju kako su svi oni koji su bili dio neke od mirovnih misija pri UN-u tobože “uzeli pare”, te da se takvi ljudi uvijek komentarišu recenicama:

– Ta će on(ona), lako mi je za njega(nju) oni su uzeli pare.

Tako da je lako zaključiti da prema ovim ljudima neopravdano vlada animozitet javnosti, a pogotovo od kolega iz struke. Ruku na srce ovaj isti stereotip sam prepoznao i u ponašanju mog šefa koji je nakon što me saslušao upitao:

– A je li Crnogorac kako bi ti to išao na tu tvoju obuku u Sloveniju? Iskren da budem avion zaboravi, auto ti ne možemo dati jer obuka dugo traje i nema smisla, a da te neko vozi, znaš…ne isplati se.

Osjećao sam se kao da sam došao na šalter sa hrpom unaprijed pripremljenih papira i čekao da mi osoba sa one strane kaže da mi fali ovjerena kopija. Međutim ja sam bio na svom putu i niko pa ni moj tadašnji šef nije me mogao zaustaviti.

Rekao sam kroz osmijeh: - Koliko vidim šefe samo mi autobus ostaje.

Šef se nasmijao i rekao: - Ako ti tako kažeš onda će tako i biti.

Poželio mi je sreću, a ja sam zadovoljno napustio kancelariju jer sam znao da je još jedna barijera savladana.

Moj odlazak iz Sarajeva u Ljubljanu, noćnim "Centrotransovim" autobusom može se uporediti sa današnjom migrantskom krizom. Na pauzi prije graničnog prelaza u Gradišci su nam vozač i kondukter saopštili da nemaju dozvolu da uđu u Hrvatsku, ali da se ne brinemo jer su obezbijedili taksi vozila koja će nas prebaciti preko granice s tim da ne bi trebali govoriti graničnim policajcima da smo putnici "Centrotransa". Dok sam se vozio u taksiju sa velikim koferom između nogu na kažiprstu desne ruke sam držao ofinger sa odijelom koje sam planirao obući na svečanom zatvaranju obuke jer svečanu uniformu nikada nisam ni dobio. Razmišljao sam kako da objasnim kolegi iz GP ako me upita zašto na službeno putovanje idem taksijem sa koferom između nogu. 

- Bože, šta još mogu očekivati na svom putu, pomislio sam.

Nakon uspješnog i zanimljivog putovanja u Sloveniji sam proveo tri sedmice. To mogu da nazovem najpozitivnijim dijelom mog puta do čuvara mira. Naime tamo sam upoznao ljude sa kojima i danas komuniciram, naučio sam osnove misionarskog posla i dobio čvrst temelj za ono sto me očekivalo u budućnosti.

Nakon uspješno završene obuke postao sam kvalifikovan za odlazak u mirovnu misiju, ali moj život se nastavio i to na prelijep način jer sam u martu 2011. po prvi put postao otac. Bilo je to ostvarenje sna i mnogo radosti za moju porodicu. Naša euforija je još uvijek trajala kada sam u aprilu aplicirao za odlazak u mirovnu misiju UN-a kao kvalifikovani kandidat predložen od strane Ministarstva bezbjednosti, a poslije i selektovan od strane same misije.

Odlazak u jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta – Liberiju

Moj odlazak u ovu zapadno-afričku zemlju bio je trećeg juna 2011. godine. Prije ukrcavanja u avion sjedio sam sa porodicom i prijateljima u restoranu sarajevskog aerodroma i sjećam se da sam u naručju drzao kćerkicu koja je tada bila tri mjeseca stara i koja nije mogla ni slutiti šta se zapravo oko nje dešava. Pozdravivši se sa porodicom, krenuo sam u pustolovinu koja će mi promijeniti život zauvijek. Krenuo sam u zemlju o kojoj sam znao samo površne stvari, koje sam uspio pronaći na internetu, u tada zvanično jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Moje putovanje je bilo svakako neobično. Sarajevo, Beč, Brisel, Lil, Kazablanka i na kraju Monrovija. Sjećam se osjećaja kad sam izašao iz aviona i udahnuo vlažni afrički zrak. Pomislio sam : -M…dobro je, tu sam.

Konačno sam nakon 4 godine dočekao da postanem "peacekeeper". U našoj zemlji morate biti ekstremno uporni ukoliko želite da ostvarite svoje snove. Zapamtite, ekstremno uporni.

Juče je bio 29. maj, Međunarodni dan čuvara mira. Svima koji su bili na ovom putu čestitam, a svima koji su na tom putu izgubili živote vječna slava i hvala!