Džiu-Džicu  je japanska borilačka vještina, ubraja se u najstarije japanske borilačke vještine i jedna je od najpoštovanijih u svijetu borilačkih vještina. Obuhvata klasične borilačke vještine, odnosno uklapa udaračke (karate) bacačke (džudo) i tehnike poluga na zgolobovima, te sve to spaja u efikasan sistem napada i samoodbrane. O ovom sportu, kao i Džiu-Džicu klubu „Slavija“ smo razgovarali sa trenerom pomenutog kluba, Ognjenom Crnogorcem.

Koliko ste se pripremali da postanete ove rezultate na Balkanskom prvenstvu i Svjetskom kupu? Koliko je odricanja moralo biti od svih onih stvari kojima se bavi jedan mlad čovjek, da bi se postigao neki dobar rezultat?

Za jedan  ovakav uspijeh, kao što su moji takmičari postigli, ne samo prethodnog vikenda, nego i nekoliko godina unazad, stvarno je potrebno jako puno odricanja. Svjedoci smo da danas sportisti pomjeraju granice kada su u pitanju sami rezultati, pa je tako i kada je u pitanju naš sport. Dakle, da bi se postigao jedan rezultat na Balnakskom prvenstvu i na Svjetskom kupu kao što se to desilo proteklog vikenda, potrebno je jako puno treninga, sati i sati provedenih u sportskoj dvorani kako bi se tijelo pripremilo za jedan tako veliki napor. Naravno, kontinuiran rad je potreban da bi se ušlo u takve projekte. Činjenica da je u pitanju turnirski vid takmičenja, i da jedan takmičar može imati i do pet mečeva, koji traju otprilike 3 minute, gdje morate i da primite i da date dosta udaraca i da izvršite dosta bacanja i obaranja. Ovo je jedan kontaktni sport i zahtijeva jako puno fizičke pripreme kako bi izbjegli povrede, tj. sve ono što nas može udaljiti od sportskog događaja. Jedan sportista mora da uloži jedan dio svog života da bi došao do određenog rezultata. Kao trener, sa svojim takmičarima radim svakodnevno, bez obzira da li je u pitanju sala, ili je u pitanju jedan verbalni, tj. psihološki trening. Pokušavamo da sklopimo jedan mozaik, koji će na kraju dati rezultat. Uloga trenera, ne samo u pripremnom periodu, već i tokom cijelog takmičenja je jako velika.

Vaši takmičari su na prethodnom turniru u Podgorici ostvarili zapažene rezultate. Možete li nam reći nešto više o tome?

Proteklog vikenda je u impozantnom sportskom objektu „Verde“ u Podgorici, održano Otvoreno balkansko prvenstvo. Ovo je vrhunski turnir u našem sportu koji se boduje za svjetsku rang listu. Kao takav, interesantnan je mnogim borcima, kako u regionu, tako iz borcima iz Evrope i svijeta. U sklopu prvenstva, održan je i Svjetski kup za nade, tačnije za uzrast do 15 godina. Više od 750 takmičara je učestvovalo na ovom turniru, i džiudžicu savez je imao svoju reprezantivnu selekciju koja je brojala 24 takmičara, a od toga je 8 takmičara je iz Istočnog Sarajeva, tačnije iz džiudžicu kluba „Slavija. Imali smo jednog takmičara koji je nastupao u Svjetskom kupu za nade, a njegovo ime je Lazar Matić, koji je uspio da pobijedi jedan meč, ali nažalost nije uspio da dođe do medalje. Ipak moram da ga pohvalim za izuzetno zalaganje, kako u pripremnom periodu ,tako i na samom turniru. Pored Lazara, imali smo i 6 kadeta, koji su nas predstavljali u reprezentaciji, od kojih su dvojica uspjeli da se okite medaljom  i to Luka Bojanić u kategoriji kadeti -81kg, i Dejan Golijanin u kategoriji -66kg. Ja sam prezadovonjan rezultatom, jer smo u proteklih nekoliko godina zaista mukotrpno radili, što se na kraju i isplatilo. Napravio sam specijalno jedan pripremni kamp za ovo takmičenje. Konkurencija je bila zaista jaka, ali smo uspjeli jednim dobrim pripremnim periodom da prevaziđemo sve prepreke. Naša juniorka, Elek Mia, koja je jedna od najuspješnijih takmičarki u ovom sportu u Republici Srpskoj, ima mnogo medalja sa evopskih takmičenja, i ove godine je osvojila srebrnu medalju. Mnogo kockica treba da se uklopi da bi se postigla medalja, ali smo zadovoljni sa tri medalje ovako velikog turnira. Bodovi na svjetskoj listi nas svakako lansiraju na jedan viši nivo i daju nam snagu i volju da idemo dalje.

Da li imate svoju salu za treninge, gdje trenirate, koliko članova kluba ima, koliko njih se takmiči?

Nažalost nemamo svoju salu za treninge, ali nam je opština Istočno Novo Sarajevo još 2008. godine, od dana našeg osnivanja, ustupila prostorije gdje vježbamo i dan danas. U početku je naravno bilo teško u pogledu opreme, ali smo vremenom nabavili sve neophodno i sada smo prilično zadovoljni uslovima u kojim treniramo.

Treniramo 4 puta nedjeljno, u dva termina. Trenutno u klubu trenira preko 60 članova, od kojih je 43 registrovano za takmičarsku sezonu. Kada su u pitanju takmičenja van granica Republike Srpske, približno je 15 onih koji se takmiče i ostvaruju zapažene rezultate.

Sportisti su najbolji ambasadori svoga mjesta, grada i države. Šta vi mislite zašto nadležni ne pomažu dovoljno sportistima koji su na granici da postignu tako zapažen rezultat, kakav je postigao, recimo, Nemanja Majdov u džudo sportu? Mislite li da nadležni koji se bave pitanjima sporta, bez obzira sa kog nivoa vlasti dolaze,  znaju ko je od naših sportista blizu velikog uspjeha?

Mi zaista jesmo ambasadori svog mjesta i grada. Na naš zahtjev opštini, dobili smo zastavu opštine Istočno Novo Sarajevo, koju ponosno nosimo, gdje god da idemo. To je naš pečat, a mislimo da kolege iz drugih klubova na sličan način predstavljaju svoj sredinu.

Moje subjektivno mišljenje, u vezi sa odnosom nadležnih po pitanju sporta, jeste da to pitanje još uvijek nije dovoljno analizirano. U našem gradu postoji manifestacija izbora sportiste godine, gdje se na osnovu rezultata sportisti vrednuju i biraju za sportistu godine. Međutim,  iz godine u godinu imamo sportiste koji su nagrađeni, i nažalost pojavu, nepopularnog, odlaska takvih perspektivnih sportista. Rezultati te osobe govore sami za sebe i daju nam za pravo da konkretnije podržimo takvu osobu. Mi imamo u klubu nekoliko sportista koji su bili perspektivni, i koji su još uvijek tu i prave jako dobre rezultate. Ja sam to prepoznao, ali nije neko ko dolazi sa višeg nivoa lokalne uprave. Naša dva takmičara su dvije godine za redom stipendirana od strane Vlade Republike Srpske, i ponosni smo na tu činjenicu, s obzirom na to da najbolji takmičari u džiudžicu Savezu Republike Srpske dolaze upravo iz džiudžicu kluba „Slavija“. Ističem da nam lokalnom nivou nemamo dovoljnu podršku kada su u pitanju perspektivni takmičari, ali sam siguran da će u budućnosti biti bolje.

Da li iko na loklanom ili nivou prati razvoj i napredak sportista iz godine u godinu? Da li iko vodi računa o jačanju sportskih klubova. Da li je jedinica lokalne samouprave, neko ko je nadležan za sport, u saradnji sa klubovima isplanirala i dokumentovala razvoj i napredak sportista, kako na domaćem,tako i na međunarodnom nivou?

Postoji praksa u kojoj klubovi na lokalnom nivou na godišnjem nivou izvještavaju opštinu o izvršenim aktivnostima i planovima za narednu godinu.

U suštini, iz godine u godinu se unaprijeđuju uslovi u klubu, jer imamo podršku opštine Istočno Novo Sarajevo, i za sada je zadovoljavajuća situacija, ali uvijek može bolje. Moje mišljenje je da, s obzirom da smo mi 2008. godine, u trenutku osnivanja bili deveti klub borilačnog sporta na opštini Istočno Sarajevo, i mislim da treba da se formira adhok grupa koja bi se bavila pitanjima analize uspješnih i perspektivnih sportista.

U društvu vlada mišljenje da treneri i drugi sportski radnici, koji imaju veliku ulogu u odgoju naše djece, nisu dovoljno afirmisani među mladima. Šta vi mislite kako možemo uticati na to da uspješni sportisti i sportski radnici budu više afirmisani među mladima? Kako obezbijediti da oni budu aktivno uključeni u proces unaprjeđenja sporta kod nas?

Svjesni smo činjenice da ekonomsko-socijalna situacija u državi, pa tako i našoj u lokalnoj zajednici nije najpovoljnija. Svakako da ima prostora za unaprijeđenje. Mogu reći, i u ime svojih kolega koji se bave sličnim neprofesionalnim sportovima (karate, džiudžica, kik-boks, pa i džudo),  da jedan sportista na kraju dana treba da se zadovolji jednim običnim aplauzom. To je nešto što u jednu ruku koči napredak sporta. Imamo nepopularan odliv sportista iznad 18. godina starosti. U našem klubu trenira preko 60 članova, a tek su njih 5 ili 6 stariji od 18. godina. Onog momenta kad se javi prva potreba za tzv. osamostaljenem (u ekonomskom smislu), dobar takmičar i dobar sportista će morati izaći iz sporta kako bi sebi obezbijedio školovanje i tzv. Bolje uslove za život. Predlagao sam održavanje debate, tj. ogruglog stola, naravno sa predstavnicima lokalne vlasti, kako bismo zajednički dogovorili kako možemo da utičemo da se takav nepopularan trend zaustavi.

Svjesni smo da nam treba sport, treba nam zdrava sredina i zdrava porodica koja je stub društva na kraju krajeva. Sportski kolektivi poput onog u kojem radim su dobra osnova da se započne sa tim, a siguran sam da takvo mišljenje imaju i roditelji čija djeca treniraju.

Sportski radnici, treneri, imaju jako veliku ulogu. Činjenica da dijete provede 4 puta sedmično sa nama, daje dam za pravo da kažemo da smo jedna jako bitna karika u odrastanju tog djeteta. U borilačkim sportovima postoji nešto što se zove „budo“, tj poštovanje – poštovanje prema sebi, prema drugima, prema sportu, prostoru gdje treniraju, opremi sa kojom treniraju. Pored sporta koji treniraju, dijete se uči lijepom ponašanju, podiže se samopouzdanje tog djeteta.

Da li postoje pravilnici o raspodjeli budžetskih sredstava sportistima i sportskim klubovima u jedinicama lokalne samouprave, mislimo na opštinu, grad pa i u nadležnom ministarstvu. Ako postoji Pravilnik, da li ste zadovoljnji rješenjima koja on predviđa u cilju pravednog podsticaja za unapređenje i razvoj sporta?

Pravilnik o raspodjeli budžetskih sredstava postoji. Volio bih da naglasim činjenicu da, iz meni nejesnog razloga, postoji evidentna razlika između olimpijskih i neolimpijskih sportova. Iskreno vjerujem da sportovi koji ne pripadaju porodici olimpijskih sportova treba da budu tretirani na neki pozitivniji način i ne treba da budu odbačeni. Moram da pohvalim da naši takmičari uprkos tome redovno usvajaju balkanske medalje. Od ove godine, u vitrinama našeg kluba stoji i evropska seniorska medalja koja je nezasluženo ostala u sjeni, kada su u pitanju i mediji i lokalna zajednica. Radi se o najboljem džiudžica sportistu u Bosni i Hercegovini Danijelu Blažiću, koji je uspio da ostvari istorisjki uspjeh, ali s obzirom na to da džiudžica nije olimpijski sport ovaj uspjeh nije propraćen, i sve se, opet kažem, završilo samo na aplauzu.

U nekim državama postoji Fond za ekonomsku podršku mladim sportskim talentima. Da li je kod nas formiran takav fond?

Iz ove pozicije, ne raspolažem takvom informacijom. Postoje stipendije koje daje Ministvarstvo za porodicu, omladinu i sport i dio sredstava se izdvaja za perspektivne sportiste.

Svjedoci smo činjenice da je ranije, dok smo imali razvijenu privredu, da je upravo ta privreda bilo državna ili u privatnom vlasništvu, nesebično podržavala sport. Danas su privreda i industrija vrlo ograničeni i skoro nikako ne pomaže sport. Da li mislite da je bolje da danas postojeća industrija i privrednici treba da pomažu sport sporadično, od kluba do kluba, ili je bolje da se napravi sistem u kom bi svi uplaćivali sredstva u neki zajednicki fond, a onda da se odatle pravedno dijele sredstva klubovima, po svima prihvaćenom Pravilniku?

Svakako bi bilo bolje da postoji takav fond kojeg bi pratio Pravilnik o raspodjeli takvih sredstava. Kada ste pomenuli izraz „sporadično“, podsjetili ste me na situacije koje sam prolazio lično kada je u pitanju sufinansiranje putovanja, takmičenja itd. Sve se na kraju krajeva svodi na lična poznantva i prijateljsko-poznaničke veze. Svejsni smo činjenice da Nemanja Majdov, čiji sam jedan od najstrastvenijih navijača, ne nastupa više za klub iz Istočnog Sarajeva, već za klub iz Beograda, ne nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine već za reprezentaciju Srbije. Mislim da je to dijelom odgovor na vaše pitanje, jer je jedan takav sportista morao da posegne za odlaskom iz naše države.

Činjenica je da se najviše novca iz budžeta odvaja tzv. popularnim sportovima, kao što su fudbal, košarka itd. Da li je to po vama dobro? Da li je djeci bolje da se bave džiu-džicu sportom ili recimo fudbalom? Da li treba dati prednost sportovima koji nisu timski i manje popularnim sportovima? Zašto su borilački sportovi dobri za djecu?

Drago mi je što ću imati priliku da odgovorim na ovo pitanje. Činjenice govore da je u Bosni i Hercegovini borilački sport najtrofejniji sport kada su u pitanju svi sportovi. S obzirom na to da je ovo individualan sport, mi imamo puno individualaca koji su širom svijeta postigli dobre rezultate, što nam daje da pravo da kažemo da borilački sport može da se isplati. Fudbal, košarka, rukomet itd. jesu danas popularni sportovi, i sportovi u kojima se „vrti“ mnogo novca. Što se tiče ulaganja, ja nisam ekonomista, ali laički rečeno ulagati u porjekat koji ne daje rezultat i ne isplati se, po meni je besmisleno.

Svaki borilački sport, pa tako i džiudžica je jedan bazičan sport, zato bih preporučio roditeljima ukoliko se dvoume u koji sport da upišu svoje dijete, po prvi put, da to bude borilački sport. Na prvom mjestu to je ponašanje, tj. „budo“ koji posjeduje svaki borilački sport. Što se tiče drugih prednosti, pored segmenta samoodbrane, svi borilački sportovi imaju i segmente gimnastike, pravilnog razvoja. Sa druge strane, pođimo od primjera rukometnog kluba „Slavija“ koji je prošle godine ostvario veliki rezultate a ove godine igra u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Sigurno je da njima treba i veća finansijska podrška, jer organizacija jednog meča u rukometu iziskuje mnogo više novca. Klub poput džiudžicu kluba „Slavija“ iziskuje vrlo malo finansijskih sredstava i razumijevanja da bi ostvario velike rezultate ne samo na domaćoj već i na internacionalnog sceni.

Da li mislite da su stvoreni uslovi i mogućnost za bavljenje sportom djeci koja žive na selu? Da li u našim selima djeca imaju pristup sportskim terenima i da li su im dostupni treneri i sportski radnici?

Mislim da smo zatajili tu kao društvo, u pravom smislu te riječi. Ukoliko tražite lokaciju da započnete projekat nekog kluba, morate biti oprezni i razmišljati o tome da li je objekat na pristupačnoj lokaciji, da posjeduje parking itd. kako bi roditelji mogli što lakše i što brže da dovedu svoje dijete.

Kada su u pitanju djeca koja žive u perifernim područjima, ukoliko roditelji rade, potrebno je mnogo više vremena da bi djecu doveli na trening. Trebali bismo da napravimo sekcije svakog sporta u rubnim područjima. Djeca nemaju da priliku da vježbaju, a mislim da uz malo volje to možemo promijeniti.

Da li mislite da dovoljno promoviše zdrav način života i značaj bavljenja sportom, posebno u školama i među mladima? Da li se to radi organizovano i kontrolisano, mjeri li iko napredak?

Ne bih bio dovoljno hrabar da kažem da postoji nešto organizovano u tom smislu. Dajem svoj primjer, mi četiri godine unazad imamo projekat saradnje sa osnovnim školama i početkom svake sezone pravimo prezentaciju džiudžice kao sporta da privučemo đake da treniraju ovaj sport, ali to se ne radi sistemski.

Šta je sa djevojčicama? Da li djevojčice, odnosno žene, mogu kod nas ravnopravno da se bave sportom. Znamo da je veoma malo onih klubova, ili da uopšte ne postoje recimo oni fudbalski ili košarkaski klubovi, u našem okruženju, gdje djevojčice mogu trenirati. Kako je to organizovano u vašem sportu?

Rekao bih, kada su u pitanju borilački sportovi da je to dobro zastupljeno. Statistički rečeno, u klubu imamo 40 odsto djevojaka tj. djevojčica koje treniraju i takmiče se ravnopravno. U klubu imamo nekoliko jako kvalitetnih takmičarki koje bilježe dobre rezultate, i na lokalnim i na regionalnim takmičenjima.

Što se tiče ostalih sportova, fudbal, košarka itd. kada su u pitanju mogućnosti za treniranje dječaka i djevojčica, znamo da to nije toliko ravnopravno, pa bih iskoristio priliku da pozovem djevojčice da se bave borilačkim sportovima.

Zašto sportske sale u osnovnim i srednjim školama nisu besplatne za sportske klubove koji se bave sportskim odgojem djece iz pripadajuće škole? Zašto recimo rekreativni centri, tamo gdje postoje, ne uspostave takvu saradnju sa sportskim klubovima u kojima bi svoje kapacitete besplatno ustupili klubovima koji rade sa djecom? Proputovali ste dosta, vjerujem da ste susretali takvu praksu u nekim zemljama. Da li se ta praksa primjenjuje kod nas? Da li bi takav pristup pomogao razvoju sporta?

Volim da navedem primjer iz, nama ne tako daleke zemlje, Slovenije, koja konkretno u džiudžici bilježi fantastične rezultate. Interesantno je na koji način to funkcioniše u toj zemlji. Džudo savez i džiudžicu savez radi praktično pod jednom „kapom“ i mnogo sarađuju, što ovdje nažalost nije slučaj. Kada su u pitanju i lokalne i državne vlasti, oni imaju punu podršku. Postoje zajednički centri za pripreme sportista od njima najboljih skijaša, pa sve do borilačkih sportista. Mi sarađujemo sa klubom iz Maribora, koji ima dvoranu, potpuno pokrivenu tatamijem, na usluzi im je 24/7 i za to ne izdvajaju ni nedan jedini euro i dobili su je na korišćenje od lokalne zajednice.

Da li možemo očekivati groznicu poslije ove svetske medanje u džudu? Da li će se djeca više zainteresovati za borilačke vještine, kao što su se zbog Novaka Đokovića zainteresovali za tenis?

Mislim da hoće, s tim da mi moramo iskoristiti ovaj  momentat. Kada kažem mi, mislim i na džiudžicu, i na džudo, karate itd. Nemanja Majdov je napravio nevjerovatan uspjeh. Poznajem dugo godina porodicu Majdov, znam da se taj uspjeh „krčkao“ od početka 2000-tih godina. I u ime svih svojih svojih takmičara želim da čestitam porodici Majdov, a posebno Nemanji. On nam je dao put koji treba da slijedimo i koji bi trebali da iskoristimo. Ukoliko budemo pasivni, ukoliko ne budemo radili na popularizaciji ovih sportova, siguran sam da ćemo vrlo brzo zaboraviti i ovaj veliki uspjeh.

Kakvi su budući planovi, planirate li pohode na neke velike rezultate. Od koga očekujete najviše?

Na prvom mjestu, mi smo domaćini međunarodnog sportskog takmičenja u džiudžici, koji će se održati po 6. put u Istočnom Sarajevu, a ove godine će biti održano u sali osnovne škole u Vojkovićima. Očekujemo takmičare iz 5 država iz regiona. Očekujemo preko 200 takmičara i oko 50 sportskih radnika. Ove godine pripremili smo i neka iznenađenja, možda čak i nagrade za najbolje na turniru.

Već 26. oktobra putujemo na evropsko prvenstno u Bukurešt. Pomenuću ovom prilikom Golijanin Dejana i Miu Elek koji će se takmičiti na prvenstvu. Oni su budućnost našeg kluba, i od njih se svakako najviše očekuje. Do kraja takmičarske sezone ćemo nastupati u novembru na turniru u Skoplju i time ćemo zaokružiti kompletnu takmičarsku sezonu. U decembru idemo na odmor, te krećemo u nove radne pobjede u 2018. godini.