Filmski, ali i životni put trostrukog oskarovca Olivera Stouna (1946)  sazdan je od kontroverzi.

Njegova djela, ali i on sam, hvaljeni su i kuđeni, a po sopstvenom priznanju "nekoliko puta bio je na Olimpu i padao s njega", o čemu svjedoči i u ovom ekskluzivnom razgovoru za "Novosti".

Slavni američki reditelj, scenarista i producent u svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji "U potjeri za svjetlom" i podnaslovom "Kako sam napisao, režirao i preživio 'Vod', 'Ponoćni ekspres', 'Lice s ožiljkom' i filmske igre u Holivudu" (u izdanju "Lagune"), iskreno i bez cenzure piše o prvih četrdeset godina svog života. Na stranicama memoara, Stoun se osvrnuo na mnoge mladalačke zablude, ogoljeno progovorio o svojim "kokainskim danima", ali i o surovosti rata u Vijetnamu gdje se u 21. godini prijavio kao dobrovoljac.

U intervjuu, za "Novosti", Stoun otvoreno govori o raspodjeli snaga u savremenom svijetu, kako razlikovati laž od istine, zašto je kritika srpskog filma o Jasenovcu "tipičan primjer američkog pogleda na svijet", ali i o razlozima zbog kojih je ubistvo Džona Kenedija i dalje mračna tajna. O tome će svjedočiti i njegov dokumentarac koji će sutra premijerno biti prikazan u Kanu.

Zapisali ste da je "nemoguće prepoznati istinu u ratu". Kako je uočiti danas u svijetu punom lažnih vijesti i revidirane istorije?

- Nije važno da li govorimo o sadašnjosti, prošlosti, dalekoj istoriji ili bilo kom drugom vremenu. Istinu je uvijek bilo teško pronaći. Uvijek! Istina zahtjeva mnogo istraživanja, jasnog promišljanja i istorijski kontekst - ali, čak i tada ne možeš biti potpuno siguran. Uvijek sam vjerovao da je za svaki film potrebno što je više moguće istraživačkog rada. Ali, ne dozvoljavam da me to istraživanje ograniči. Umjetnička sloboda je neophodna u mojoj profesiji, međutim, ključ je znati šta mijenjate i zašto to mijenjate. A što se tiče političkog argumenta o lažnim vijestima, koji je aktuelan u Sjedinjenim Državama, to je takvo sr... jer zvanični američki mediji već godinama izvrću istinu o svijetu, kreirajući ideološku borbu između SAD i njenih neprijatelja, što je besmislica. Zaključak je da ima mnogo lažnih vijesti u mejnstrim medijima. I onda kada čujem mejnstrim medije kako optužuju disidentske da fabrikuju lažne vijesti, to me uvek nasmije.

U "Potjeri za svjetlom" saznali smo o mnogim poteškoćama koje su pratile snimanje i plasiranje filma "Vod". Da li bi danas bilo moguće snimiti jedan takav smio film?

- "Vod" je bio vrlo težak za snimanje. Trebalo mi je deset godina. Kasniji trijumf na dodjeli Oskara bila je zaista slatka pobjeda. Da li bi danas bilo moguće snimiti tako smio film? I da i ne. To bi zahtjevalo da filmski autor izađe van zvaničnog kanona SAD, što znači da ne možete bez posljedica da kritikujete američku spoljnu politiku. I, kad već govorimo o tome, bilo bi teško finansirati i distribuirati jedan takav film. To je oduvijek bila borba ali, ponekad, jedna ili dvije male "ribe" se provuku kroz mrežu. Ja sam bio jedna od tih malih riba. I to se može ponovo desiti.

U knjizi, pored ostalog, kažete da se "patriotizam najbolje prodaje". Ima li danas iskrenih patriota?

- Patriotizam se dobro prodaje, i to važi za skoro svaku zemlju na svijetu. Svakako važi za Sjedinjene Američke Države gdje smo, od 2001. godine, imali mnoštvo filmova sa ratnom tematikom koji podržavaju američko gledište o "ratu protiv terorizma", kao i odnose SAD sa zemljama poput Rusije i Kine. To je loše za cijeli  svijet jer, kao što uvek govorim, mogli bismo imati mir između velikih sila. Sada, sa klimatskim promjenama, potrebnije nam je nego ikad da zajedno radimo na očuvanju naše planete.

Imaju li male države pravo na prezentovanje sopstvenih istorija? Pitam vas jer je prije nekoliko mjeseci naš kandidat za Oskara "Dara iz Jasenovca" Predraga Antonijevića, o srpskom stradanju u ustaškom logoru, označen kao "politička propaganda".

- Naravno da sve zemlje imaju pravo da prezentuju svoje priče i uvijek će imati. Jedino pitanje bi trebalo da bude koliko je dobra ta prezentacija. Da li je filmska priča dobra?

Ono što se dešavalo oko srpskog kandidata za Oskar donekle je tipičan primjer američkog uskog pogleda na svijet, gdje su Rusija i Srbija često predstavljeni kao propagandisti, a oni koji se bore protiv njih kao jedini koji polažu pravo na istinu. To nije fer i pošteno, ali tako nalaže "pravilnik" onih koji vjeruju da su superiorna bića.

Može li se biti politički neutralan u današnjem svijetu i imati dobre odnose istovremeno i sa SAD, Evropskom unijom, Rusijom i Kinom (kao što Srbija pokušava)?

- To je izuzetno teško. A, uostalom, šta je neutralnost? Često, neutralan znači biti popustljiv i ne uvrijediti nikoga i ništa. Svijet je definitivno u jednoj veoma osjetljivoj fazi, bar je tako na Zapadu, gdje svako jasno i čvrsto izraženo mišljenje može biti ocijenjeno kao "bezosjećajno" ili nešto slično tome. Ovo je izuzetno teško vrijeme za filmske autore.

Ali, kao što je poznato, tokom istorije je bilo mnogo sličnih izazovnih perioda. Ejzenštajnu i drugim ruskim autorima sigurno nije bilo lako da stvaraju poslije Oktobarske revolucije, ili sineastima u našoj zemlji tokom Drugog svjetskog rata, u eri Mekartija, Vijetnama, poslije terorističkih napada 2001. godine i tome slično. Niti će ikada biti lako, osim ako se ne zadovoljite sa "neuvrijedljivim" materijalom.

Kada se osvrnete unazad na svoju karijeru, šta vam je bilo najizazovnije: pisanje, režiranje ili "preživljavanje" u Holivudu?

- Mislim da je najteže od svega preživjeti u filmskom biznisu. Uživam u pisanju, uživam u režiji, uživam u snimanju filma, ali organizovanje budžeta i plasman djela često postaju noćna mora.

Zvali su vas: provokator, intelektualac naprednih ideja, majstor kontroverznih tema, legendarni autor, kontroverzna ličnost... Šta vam se najviše sviđa?

- Od ovih što ste nabrojali "intelektualac naprednih ideja" za mene ima najdublje značenje. Naravno, počastvovan sam kada uz svoje ime čujem "legendarni filmski autor", mada je ta definicija u poslednje vrijeme postala kliše. Nadam se da će i oni koji ne znaju moje filmove da ih vide prvi put ili, možda, drugi put, što je ponekad potrebno. Kako bilo, zadovoljan sam svim što dobijem. Uživao sam u svojoj karijeri i u ovom veoma teškom poslu, najbolje što sam mogao.

Vraćate se na Kanski festival, gdje će sutra svjetsku premijeru imati vaš dokumentarac "Revisited : Through the Looking Glass". Očekujete li medijsku buru poput one koja je pratila vaš igrani film o Džonu Kenediju iz 1991?

- Ne, ne očekujem ništa slično. Ovo je ipak dokumentarac, a ne igrani film, a i ljudi znaju šta da očekuju budući da sam o tom slučaju jasno izrazio svoje mišljenje u filmu "DžFK", a sad sam tome dodao ono što je do sada urađeno u skidanju oznake poverljivo sa nekih od dokumenata. Taj posao bio je povjeren Komisiji za reviziju dokumenata o atentatu, koja je radila od 1994. do 1998. Ova komisija je jedinstvena u američkoj istoriji jer ju je Kongres imenovao da bi istražila navode iz jednog filma. Ali, postojale su granice u onome šta se istraživalo. Vjerujem da je to bilo iz želje da se ubije bilo kakav pokušaj dalje istrage. U našem dokumentarcu prikazujemo rezultate ove Komisije, treće zvanične koja se bavila atentatom na Kenedija, i volio bih da vidim nastavak ove istrage. Ali, kada su u pitanju mračne tajne iz prošlosti i ubistva, to je uvijek teško.

Iskustvo  Vijetnamskog rata, zbog kojeg je odlikovan medaljom za hrabrost, poslužilo mu je za scenario kultnog "Voda". U memoarima opisuje kako je preživio rat, ali i priznaje ubistvo neprijatelja.

- Ja sam čak i vidio čovjeka koga sam ubio, što je bila rijetkost u Vijetnamu. Nisam osjetio nikakvu krivicu. On je mrtav. Ja sam živ. To je suština rata - zapisao je Stoun.

Sat vremena, možda četrdeset pet minuta nekako je puzeći sporo prošlo, a onda je stigao "dah čarobnog zmaja". Džinovski CH-47 helikopter sa teškim mitraljezom i raketama ispaljenim iz svih ležišta projedrio je iznad nas, pljujući crvene tragove vatre.

Svrdlajuća buka koju je stvarao, bila je napeta, intenzivna, ne sa ovog svijeta, kao rika nekog drevnog čudovišta. U jednom trenutku čuo sam prvo prasak jer je nadjačao sve drugo, onda sam osjetio kako bihajv dolazi iz tenka koji je bio iza nas, na možda, nekih sto metara. Zašto? Nije više bilo važno. Neko je zeznuo stvar. Udarni talas nas je nosio nekih deset ili dvadeset metara kroz vazduh, možda više. Onesvjestio sam se. Nisam imao pojma koliko je to trajalo, a još manje gdje sam sletio od udara detonacije...

(Olomak iz knjige " U potjeri za svjetlom", izdavač "Laguna")