Kada je u Los Anđelesu jedne prohladne decembarske večeri 1924. godine mladi srpski biznismen preko prijatelja iseljenika bio pozvan na prijem kod glumice Ketlin Kliford, nije ni slutio da će to veče zauvijek promijeniti njegov život. Vrata svoje luksuzne kuće, tada već slavna holivudska diva, lično je otvorila gostima. Trgla se i zbunjeno zastala kada se srela sa pogledom vitkog stranca, elegantnih pokreta i oficirskog držanja.
Tokom večeri većini gostiju nisu promakli značajni pogledi i diskretni osmijesi koje su razmjenjivali domaćica i nepoznati Srbin uzdržane uglađenosti. Otvoren i obrazovan, sa notom patrijarhalne čestitosti, zadobio je vrlo brzo iskreno povjerenje lijepe Amerikanke. Za njene prijatelje bilo je vrlo “šoking” kada je poslije samo osam dana od tog prijema američka štampa, posebno ona bulevarska, donijela vijest o vjenčanju Klifordove sa “nekim” Miomirom Ilićem.
Nije nikakva tajna da su holivudske dive oduvijek rado padale u naručje raznih magnata i moćnika iz svijeta biznisa, politike i drugih sfera javnog života. Sa druge strane, ti mačistički upravljači svim i svačim postajali su krotke pudlice pred njihovim maznim trepćućim pogledom i napućenim vlažnim usnicama. Ove “pin ap” djevojke postale su tih godina predmet opšte muške požude, a njihove slike sa istaknutim zamamnim oblinama, koje je pokrivala tek pokoja krpica, preplavile su skoro cijelu planetu. Za većinu tih lutkica ove veze su se mogle podvesti pod ono “idi mi, dođi mi” i obično bi njihov novi “veliki” dečko prije izašao iz mode od njihovih skupih cipelica. Međutim ovaj srpsko-američki brak će na svaki način postati izuzetak od holivudskih pravila.
Ko je, u stvari, bio taj tridesetdvogodišnji junak naše priče?! Ukratko, bio je vojnik u tek završenom Velikom ratu, koji je sa srpskim pukovima prešao preko Albanije, da bi dolaskom mira, kao vrlo perspektivan kadar, 1920. godine bio upućen u SAD, kako bi u Los Anđelesu osnovao prvo naše predstavništvo. Pošto je primio dužnost lično od Mihajla Pupina, neko vrijeme radi kao sekretara Kraljevskog poslanstva (ambasade) u Vašingtonu, a potom je postao činovnik Konzulata u San Francisku. Poslije kraćeg diplomatskog staža otisnuo se u bankarski biznis, u kojem je zaplivao s lakoćom, kao riba u vodi. U to vrijeme bilo je vrlo popularno biti Srbin u Americi zbog držanja našeg naroda u prethodnom ratu, za šta je i predsjednik Ruzvelt odao javno priznanje.
Njegova supruga Ketlin uspješnu karijeru glumice je ostvarila još prije Holivuda, nastupajući u pozorištu. Igrala je glavne uloge u 12 velikih filmova holivudske ere nijemog filma. Posebno su bile zapažene one gdje joj je partner bio planetarno slavni Daglas Ferbanks. Međutim, pojavom ton-filma, mnoge su stvari okrenute naopačke, a čitava filmska industrija postajala je jedna zahuktala surova mašina. Zbog toga je Ilićeva Holivudu odlučno i za svagda rekla zbogom. Ne zna se da li je opsovala kao Kristina u Đenkinom bioskopu, ali je njena odluka ostala neopoziva, uprkos ubjeđivanju mnogih, pa i samog Sesila Demila. Povukavši se u svoju vilu na obali Pacifika posvetila se porodici i književnom radu. Ovoj darovitoj srpskoj nevjesti i pisanje je išlo od ruke, a njen roman “To je bio april... sjećaš li se?” izazvao je živo interesovanje, kada je objavljen 50-tih godina. Zapažen je bio i dramski komad “Želja za srećom”, a njen književni opus sadrži i nekoliko zbirki poezije za djecu koje su vrlo ukusno ilustrovane u Diznijevom maniru.
Ketlin je i dalje njegovala stara holivudska prijateljstva, prije svega sa glumicama Meri Pikford, Polom Negri, Glorijom Svanson, Marion Devis i drugima. Sve su se one teško mirile sa vrtoglavim promjenama u svijetu filma. Iako su se rijeke dolara slivale u njihove džepove lakomi holivudski producenti postajali su sve bezobzirniji. Glumci su bili izloženi sumanutom tempu, snimali su po deset filmova paralelno radeći danju i noću pod ponižavajućim uslovima. Stvari su otišle tako daleko da je ovaj sistem urušavao moralnu i mentalnu strukturu ljudskog bića, bijeg u drogu i alkohol dovodio je često i do samoubistva.
Merlin Monro će jednom reći: “Holivud je mjesto gdje će vam platiti 1000 dolara za poljubac i 50 centi za dušu”. Za to vrijeme Ilićeva je živjela mirno, redovno se dopisujući sa rodbinom svog muža u Srbiji, učeći tako srpski jezik. Zavoljela je našu zemlju i narod, upoznavajući ih kroz literaturu, ali prije svega kroz nostalgične priče svoga muža. Tako je i odlučila da mjesto njihovog zajedničkog vječnog počivališta bude Beograd.
Za to vrijeme njen preduzimljivi muž je napravio veliku poslovnu karijeru, zahvaljujući smjelosti, mudrosti i pouzdanosti, koja nije ostala neprimijećena u svijetu biznisa. Godine 1925. ukazana mu je velika počast da stavi svoj potpis na novčanicu od pet dolara. Od 1933. do 1939. bio je vladin inspektor za narodne banke u SAD.
Teško je pobrojati sve njegove razgranate poslove, čak i u osmoj deceniji života posvećeno i okretno je vršio dužnost potpredsjednika Ujedinjene banke Kalifornije. Ilić je bio prisan prijatelj princa Pavla Karađorđevića i političara Dragiše Cvetkovića, sa kojima je u Beogradu studirao na istoj klasi 1912. godine. Družio se sa mnogim važnim članovima američkog džet-seta iz svijeta politike i biznisa, ali i onih iz filmske industrije, kao što su L. B. Majer (MGM), braća Vorner (Warnet Bros), te Šenk (20th Century Fox).
Služi na čast ovom vatrenom rodoljubu da je i ovom prilikom uradio mnogo. Miomir Ilić je dolazio u Beograd 1939. kad su mu dobrodošlicu ukazale i “više instance”, dok je drugi njegov boravak 1963. prošao skoro nezapaženo. Tada taj američki bankar - “buržujska gulikoža” nije ni mogao zadobiti simpatije, ni značaj u zemlji socijalističkog radničkog samoupravljanja. Tih dana to mu je bila potpuno nevažno. Skrhan bolom, poslije 38 godina braka, vidno potresen, sahranjivao je voljenu Ketlin u porodičnoj grobnici na Novom groblju. Tu pored nje i on će naći smiraj nekoliko godina kasnije. Mada bi ova priča mogla poslužiti i kao sinopsis za neku sapunicu, ona je ipak ozbiljna saga o ljubavi, odanosti, dužnosti, povjerenju i odricanju. O svim onim važnim stvarima koje polako blijede u ovom našem današnjem svijetu.
Veze
Odmah po napadu Njemačke na Jugoslaviju, 8. aprila 1941, Kraljevska vlada nastojala je da iskoristi Ilićeve razgranate veze i upućuje hitan dopis ambasadi u Vašingtonu da se podrže napori gospodina Ilića oko prikupljanja svih vrsta pomoći za ugroženu otadžbinu, u šta bi bile uključene i patriotske organizacije naših iseljenika.
Autor: Dragan Mijović
