„Meni je san da imam 1.000 igračaka jednog dana”, simpatično je rekao mali Marko (5) iz Gornjeg Ribnika u Republici Srpskoj. A na pitanje šta mu je baš najveća želja tužno je pogledao i, otvorivši svesku, bez riječi pokazao kuću koju je nacrtao!

Igračke i kuća, nešto što se za većinu djece naprosto podrazumijeva, ovom dječaku su nedosanjane maštarije. Pogled koji je tom prilikom uputio ekipi "Srbi za Srbe", osim što slama i najtvrđa srca, kao da je ispričao cijelu životnu priču namučene porodice Gajić.

Foto: srbizasrbe.org

- Nemamo, nažalost, ništa svoje. Ovu kuću smo dobili na korišćenje, ali dvije, tri sobice što imamo em nisu baš uslovne jer duva na sve strane, nestaje često struja i velika je vlaga, em nisu dovoljne za nas devetoro - započeo je priču domaćin Đuro koji je, inače, bio borac prve kategorije i koji je, kako kaže, zdravlje dao za Republiku Srpsku.

Danas Đuro i supruga Biljana oboje biju bitku sa bruhom i kamenom u žuči. Od socijalne pomoći, mizernog boračkog dodatka (114 KM), povremenih dnevnica i nešto malo životinja podižu čak sedmoro djece – Mariju (23), Milenu (22), Jelenu (20), Stojanu (16), Nedeljka (14), Dejana (7) i Marka (5).

- Četiri najstarije ćerke zajedno spavaju u jednom krevetu, a mi ostali se potrpamo u dnevnoj sobi. Moglo bi se reći da je tijesno. Đuro bi radio, ali neće niko da ga prijavi, a ja ne mogu. Nekad me toliko boli da ne mogu ni ustati. Imam, znate, i psihičkih problema, živci su mi popustili. Starije ćerke rade sezonski kad god mogu, one i brinu o domaćinstvu - nadovezala se majka Biljana

Stvarno je mnogo toga palo na ćerke, a prevashodno najstariju Mariju koja je faktički stub domaćinstva zbog teškog zdravstvenog stanja roditelja. S njom smo pričali u sobi čiji su zidovi u cijelosti prelijepljeni posterima i nacrtanim zastavama.

Foto: srbizasrbe.org

- Osim kreveta, nas četiri dijelimo i samo jedan ormar. Nisu baš neki idealni uslovi, ali se trudimo koliko možemo. Krečimo stalno, mada ne vrijedi ništa zbog vlage, čak nam i odjeća propada. Najteže bude zimi jer je baš hladno, pokrivamo se uveče sa više pokrivača. Zastave smo crtali ko manji, tako smo lakše učili zemlje i glavne gradove, a postere sam kupila od prve plate da malo prekrijemo ove zidove. Sad tražim posao, ali, nažalost, u Ribniku nema ništa - rekla je Marija.

Suznih očiju je ispričala i da, nažalost, nemaju prijatelje jer se niko ne voli družiti s njima zbog situacije u kojoj su. Priznala je i da bude dosta dana kad zafali hrane, ali da preguraju nekako. Osim nje i sestara, ništa manje vrijedan nije i četrnaestogodišnji Nedeljko koji od svoje 10. godine cijepa drva!

- Život je takav da se mora borit. Nadamo se mi uvek boljem, ali nekako baš i ne izgleda da će biti bolje - zaključio je, nakon svega proživljenog, pomalo utučeno domaćin Đuro.

Foto: srbizasrbe.org

Moglo bi se još dosta pisati o ovoj čestitoj i napaćenoj porodici. Mogli bismo se i zapitati – zar je moguće da naši borci koji su krvarili na prvoj liniji i porodice sa sedmoro djece žive ovako teško?! Ali nemaju oni od toga ništa.

Humanitarna organizacija "Srbi za Srbe" pokrenula je veliku akciju pomoći za porodicu Gajić. 

Ukoliko želite da pomognete ovoj porodici, više informacija možete pronaći na ovom linku.