... Nije plakala. Ležala je na divanu i gledala u plafon. Gola i nepokrivena. Kao da nije od ovoga svijeta. Beg je sjedio na svilenim jastucima, ogrnut ogrtačem, pušio hašiš i pio šerbe. U zidanom kaminu pucketala je suva jelovina, osam petrolejki osvjetljavalo je prostoriju, a ružino ulje iz dva kandila širilo je prijatan miris po cijelom ljetnikovcu. Zadovoljan i ponosan, kao paun, beg ustade i potpuno go prošeta po drvenom podu zastrtim vunenim ćilimima. Da se protegne. Znao je da ispred vrata glavni sluga strpljivo čeka kad će mu prepustiti kaurku, ali begu se nije žurilo. Još se nije nauživao njenih oblina i jedrosti.

Preko oka Mara je pratila bega. Uskih ramena, mršav i buljav, naduvenog stomaka, sav nekako blijed i mlitav.

Zar pored onakvog Uroša da mi ova prikaza ostane u pamćenju. Još, ne dao Bog ako sam začela.

Na zidu pored begove glave, kao ukras i trofej, stajala su tri jatagana različite veličine. Marinu odluku odgađala je samo briga kako će se Turci osvetiti Videžima.

Uz Bistricu iz pravca Dobrog Polja uvlačio se suton, od rijeke su se čuli zrikavci i žabe, u dvorištu su se dovikivali stražari i sluge, a ispred vrata čuo se glavni sluga. On je očekivao da ga beg pozove barem da upali kandila. Nad Skenderovac se spuštala proljećna noć. Mirna, obasjana mladom mjesečinom i zvijezdama i ispunjena mirisom četinara, gloga i ljekovitih trava. Bistrica je žuborila. Beg zadovoljno uzdahnu.

Jezivi krik zapara tišinu. Kao jatagan po hartiji. Beg skoči sa jastuka, a Mara sjede na divanu. Baka joj je pričala o treskavičkim jamama bez dna, u kojima žive žene sa grudima na leđima i rogovima na glavi i zlodusima koji s proljeća izlaze iz svojih jazbina i po planini vijaju zadocnjele čobane. Piju im krv i jedu žive džigarice i srca da bi ostali vječno mladi. Uz novi krik čuli su se pucnjevi i vika iz dvorišta.

- Turciii..., došo Bajoo!

Najavljivao je harambaša i sjekao sabljom. Uporedo s njim jurišao je Limun i probadao kratkim kopljem rimskih legionara.

- Hajduci! Hajduci! – kukali su Turci. - U pomoć!

- Živio car Dušan!

Započinjao je Vladisav i iz kubure pogađao turskog nišandžiju. Turčin se strovali, a Vladisav dobaci Limunu.

- Jesi vidio, seljačino, kako se to radi. Gospodski! A ne ko ti. Koljački!

Ispod trijema banu Turčin sa isukanom sabljom. Vladisav nije stigao da dopuni kuburu, ali Limun Osmanliju nabode na koplje i baci u prašinu.

- Vidi sam, gospodine! – Limun odgovori Vladisavu.

Hajduk sliježe ramenima, nasmija se prijatelju i od mrtvog Turčina podiže sablju.

- Živioooo!

Orilo se iz hajdučkih grla. Turci su se mlako branili. Iznenađeni, kao da se sve nebesko kamenje iz radijanta sručilo na njihove glave, bježali su po ljetnikovcu i tražili mjesto da se sakriju od hajduka. Uzalud. Njih je napala četa onoga koji preskače Pivu! Rijetki su se branili. I njima je uzalud. Na Skenderovac, ispod Treskavice, udarili su potomci gardista cara Dušana.

Golub je hitao za Urošem. Sin se nije plašio. Dječaci se ne plaše smrti jer su bezgrešni. Tek kad prenoće ženski žudni dodir ili kad ih prvi put poprska tuđa krv, oni osjete i strah. Zgriješili su. Uroš nimalo nije zaostajao za Bajom, Limunom ili Vujadinom i njegovim sinovima, klao je sve ispred sebe i vojnike i sluge, i muškarce i žene. Hajduci su klali po dvorištu, a Uroš je išao direktno na ljetnikovac. Ni lijevo, ni desno. Pravo po Maru. Svoju prvu i posljednju. Dječačku ljubav još od Prokopovdanskog sabora, kad ju je sreo prvi put. Hvala Golubu i Marinom ocu što su ih spojili.

- Marooo! – zvao je Uroš.

Glas voljenog čovjeka prenu Maru. Uroš! Njen prvi i posljednji. Visok, plećat,crnomanjast sa vječitim širokim osmijehom ispod, kao gift, crnih brkova. Tankih, skoro dječačkih. Njen jedini još od Prokopovdana. Mari potekoše suze. Teške, djevojačke. Kad se gasi ljubav. Ona skoči sa divana, sa zida zgrabi jatagan i viknu na bega.

- Umri, Turčine!

Glavni sluga utrča u begovu spavaću odaju. Zatekao je golu prelijepu kaurku, nalik huriji, kako kleči iznad smrtno probodenog bega i drugim ga jataganom kolje. Sluga mahnu sabljom.

- Neee!

Na vratima odaje stajao je Uroš. Gledao je glavu voljene žene kako se kotrlja po podu. Ne obazirući se na Turčina, Uroš potrča za odrubljenom glavom. Glavni sluga ponovo podiže sablju. Sa praga je pucao Golub. Sluga se strese i bez glasa mrtav strovali preko bega i Mare. Uroš to ništa nije vidio. On je u rukama držao krvavu glavu i prstima sklanjao plave pramenove sa dragog lica.

- Maro! Maro moja! Izvini, ljubavi!

Golub je i dalje stajao na pragu. Iz dvorišta se čulo kako bitka jenjava. Plamenovi zapaljenih štala i pomoćnih zgrada lizali su nebo, njiska konja i mukanje krava ječali su kroz noć obasjanu mladom mjesečinom, a miris dima osjećao se u ljetnikovcu. U odaje banu i Bajo Pivljanin.

- Ajmo! Brže! Mogu banuti Turci iz Turova! Đe mu je zlato?

Golub sliježe ramenima i priđe uplakanom Urošu.

- Ajmo, sine!

Uroš se okrenu ka njemu.

- Šta ovo bi, oče?

- Nesreća. Ajmo!

Limun je u zobnicu trpao begove dukate iz sanduka. Otac i sin izađoše iz odaje. Uroš je idalje u naručju nosio Marinu krvavu glavu. Mimo njih u odaju protrča Vladisav. Hajduk je nosio upaljenu baklju.

Vatra je čudo. Sa lica zemlje može da izbriše sve, osim čovjeka.

Možda, što oboje nisu porijeklom sa ove planete.

A odakle je onda duša?

Ni jedan oganj ne može ni da oprlji njen bol. On ostaje dovijek. Kao glas. Kao trag u vodi. I voda je čudo. Voda i vatra.

Odlomak iz romana o zemaljskom životu Svetog Vasilija Ostroškog (Željko Pržulj)