Bješe to poodavno kada su Sarajlije u svojoj sredini zapazile jednog visokog, vitkog, ljepuškastog mladića, elegantno odjevenog po posljednjoj evropskoj modi. Njegove fine, u Pešti kupljene, cipele svojim blokejima su svakodnevno kuckale iz Hrgića sokaka niz Logavinu ili niz stepenice ulice Na Varoši, dok bi išao na posao u redakciju "Srpske riječi", koja se nalazila blizu Stare pravoslavne crkve. Gospodski uzdržan, besprijekorno uglađen i učtiv, nekako je "donosio" na stranca, a opet po liku i nekom prisnom toplom pogledu vidjelo se da je to naš čovjek. Sve vrijeme se imao utisak da tu i pripada i ne pripada, pomalo ličeći na neku egzotičnu biljku usred bosanske šume.

Obrazovan i svestrano nadaren, svojim umnim patriotskim tekstovima ubrzo zadobi simpatije i poštovanje čitalaca "Srpske riječi". Već se znalo da se zove Veljko Petrović, star 25 godina, da je rođeni Somborac, sin krušedolskog igumana, da dolazi iz zagrebačkog "Srbobrana" i da piše pjesme i pripovijetke. No, nije se moglo znati da će on vremenom postati uvaženi književnik i akademik, predsjednik Matice srpske, Srpske književne zadruge, Udruženja književnika Srbije, upravnik Narodnog muzeja Srbije, itd.

Kao marljiv i sposoban student prava u Pešti pomno je pratio i politička zbivanja na slovenskom jugu, čitajući "Politiku", "Srbobran", "Branik" i "Zastavu". Ugledni pravnik, Srbin, doktor Emil Gavrila zapazi ga i pozva za saradnika oko pomoći Srbima i muslimanima iz Bosne u borbi za vjersko-školsku autonomiju. Veljko to rado prihvati i tom prilikom upozna srpske prvake Gligorija Jeftanovića, Vojislava Šolu i Kostu Kujundžića te ugledne muslimanske vođe Ali-bega Firdusa i Derviš-bega Miralema, koji na njega ostaviše vrlo jak utisak. Petrović tada prevodi njihove predstavke vlastima i piše kominikea te dopise peštanskoj opozicionoj štampi.

U to vrijeme već su zapažene i njegove pjesme objavljene u raznim časopisima, a lucidni Skerlić će čitaocima "Srpskog književnog glasnika" poručiti: "Čitajte te pesme, to su ne samo najbolje patriotske pesme koje jedan Srbin iz Ugarske peva, to ide možda u najbolje i najoriginalnije stvari celokupne rodoljubive poezije srpske". Veljko još tad, 1907. godine, svoj oduševljeni zanos spram Bosne izražava u "Bosanskoj vili" pjesmom "Na Savi", sa posvetom Petru Kočiću. Ovaj mu u pismu najtoplije zahvaljuje: "Ljubav Đure Jakšića prema Bosni jedino se sa Vašom ljubavi može porediti."

Bio je jedan od mlađih Srba intelektualaca, koji su sami ili po pozivu pristizali u Bosnu i Hercegovinu da pomognu svojim znanjem i iskustvom kulturnoj i političkoj afirmaciji ovdašnjih Srba. Bosna ga je neodoljivo privlačila, kao književnika željnog da obogati svoj srpski govor, čuvši da se tu njeguje "najljepši i najčistiji naš jezik" i da se "najlakše najsrpskije izražavaju složene misli". Pa kada uskoro ugledne Sarajlije zatražiše sposobnog novinara, ali i Srbina od povjerenja za svoje novine, ostvari mu se ta želja i rado na preporuku Medakovića i Pribićevića iz "Srbobrana" pređe u "Srpsku riječ". Taj list su 1905. pokrenuli prvaci sarajevske srpske čaršije, kao najjači srpski politički list u BiH, koji će postati partijski organ Srpske narodne organizacije.

Bistro oko i blistava mašta

Kada je Veljko prvi put kročio na sarajevsku kaldrmu 1909. Ljeta, vrućeg i po termometru i politički, zbog Aneksije na koju su podsjećali očuvani plakati po gradu o njenoj objavi. Ogorčene Srbe dodatno radikalizova Zagrebački veleizdajnički proces protiv pedesetak najuglednijih Srba, a ulje na vatru doli i Frindjugov proces u Beču. Srpski i muslimanski prvaci, ne mareći za prijeteće držanje Beča, odlučno nastavljaju zajednički otpor tom pravnom presedanu. Nakon što su u Pešti predali oštru Proklamaciju protiv Aneksije, pokušavaju da za taj problem zainteresuju i velike sile. Srbi i preko stranica "Srpske riječi" oštro istupaju, propagirajući slogu i jedinstvo akcije sa muslimanima, gdje se i Veljko snažno uključi u potpunom saglasju sa tom politikom, koju će do kraja zastupati zajedno sa kolegama u redakciji Jeftom Dedijerom i Aleksandarom Omčikusom.

Uporedo sa tim, "novinar bistrog oka i pjesnik blistave mašte" sa radošću je u Sarajevu radoznalo tražio onaj svijet koji je još ranije izgradio u svojoj mašti, ne sluteći da je zagazio u vrtlog bosanskog karakazana i mrak tamnog vilajeta.

I kod njega se moglo naći ponešto od poznate naivnosti Srba koji dolaze sa onu stranu Drine, Save i Dunava, da lakovjerno nasjednu laskanju i izlivima tobožnjih simpatija ovdašnjih ljudi, nesposobni da prepoznaju svu njihovu mimikriju, pritvornost i ketmanstvo (pročitati objašnjenje za termin "ketman").

Videći njegovu romantičarsku čestitost, za stolom u hotelu "Evropa" ugledni prota Jokanović iz Blažuja uz kafu mu reče: "Bježi ti, sine, odavde jer politika je đavolji posao", a slično mu savjetova i urednik mostarskog "Naroda" Risto Radulović: "Nećeš ti izaći na kraj sa ovim svijetom u ovoj turćiji".

Veljko je u "Riječi" uređivao književne feljtone sa priznatim svjetskim i domaćim autorima, ali je gurao i mladu književnu sabraću Jova Varagića, Miloša Vidakovića, Borivoja Jeftića i druge. U njihove prazne džepove bi na jedvite jade iskamčio i ubacio i po koju krunu honorara.

Petrović kaže da je Sarajevo grad "lijep u svako doba i da ga se ne može nagledati" i u centru je njegove pažnje i književnog opusa iz tog vremena. Posvećuje posebno interesovanje i simpatije političkom i kulturnom biću bosanskih muslimana, tih "po krvi i jeziku naših srpskih i hrvatskih ljudi". Tu posebno treba istaći pripovijetku "Džafer-beg Rizvanpašić". Od 1907. pa do zabrane "Bosanske vile" Veljko će biti njen vjeran saradnik, gdje će objaviti priličan broj svojih pjesama, od kojih je većina nastala tokom boravka u Sarajevu.

On naravno piše i nadahnute političke članke. Ponosan je na svoje Srbe, videći da odlučno zbijaju redove na žilav otpor moćnoj carevini. Zato kod čitalaca podstiče osjećaj nacionalnog jedinstva i agituje na solidarnost i pomoć srpskoj školi, "Prosvjeti", "Sokolu" i drugima, jer sve su to "tvrđice koje nas brane i daju jačinu". Podvlači i značaj razvoja domaće industrije za koju treba stvarati kadrove, navodeći primjer Čeha.

Sa stranica "Riječi" postavlja otvoreno pitanje režimu dokle će pritiskati i tlačiti ovaj narod "teškom rukom apsolutizma".

Zagrebački proces naziva "odvratnim i tamnijim nego sve mračnosti Drajfusovog procesa", a sudije koje ga vode naziva bijednicima. A kada je taj sramni proces doživio pravni debakl, Veljko klikće: "Smijmo se, dakle, Srbi, slobodno i prkosno u oči žbirovima koji nam za petama pužu i vire kroz ključaonicu (...) Smijmo se, progonjeni, zatvarani, klevetani, jer se sistem udavio u vlastitom blatu kojim je htio uprljati obraz čitavog našeg naroda." On će kasnije pisati da je vjerovao da postoji i "bolji bratski Zagreb od onog zvjerski šovinističkog kojeg podržava Beč".

Na mađarsko isticanje "istorijskog državnog prava" u BiH on sa stranica svojih novina poručuje: "Mi smo gospodari u našoj kući i nećemo dozvoliti, ne damo da nam se iko natura za suvlasnika ili čak vlasnika našeg praga i ognjišta". On takođe upozorava na opasnost kolonizacije katolika koje režim provodi planski i ispod žita.

Poslije Sprovedenih prvih izbora i formiranja Bosanskog sabora 15. juna 1910. Bogdan Žerajić je istog dana poslije neuspješnog atentata na poglavara zemlje generala Varešanina izvršio samoubistvo. To je bio povod za novu harangu protiv Srba sa stranica katoličke štampe, posebno jezuitskog "Hrvatskog dnevnika", kojeg Veljko proziva za stalni vrišteći poziv na linč "raspni ga, raspni" i upozorava: "To buni našu krv, svakom strpljenju ima kraj."

On potom piše: "U času kada je srpski narod preko svojih poslanika u Saboru započeo jedan ozbiljan i pozitivan rad (...) klerikalni gavrani udariše u svoje denuncijantno graktanje i omalovažavanje srpskog naroda i njegovih predstavnika".

Sjeme razdora

Sabor u kojem su većinski Srbi, mada zakinuti na popisu, imali 31 mandat, muslimani 24, a katolici 16 mandata, nije se nimalo dopadao Bal-placu, posebno u svjetlu srpsko-muslimanskog opozicionog saveza, koji je predstavljao 4/5 stanovništva. No bečki trust mozgova je već odbacio prethodnu Kalajevu politiku i razradio novi plan da Srbe izoluje, a muslimane privuče režimu i u njima nađe oslonac vladi sa već lojalnim Hrvatima. Kao sjeme razdora koristila se agrarna reforma, goruće pitanje za srpskog seljaka u direktnoj opreci sa interesima begovske elite. Začudo i jedan dio muslimanskih seljaka, mada na svoju štetu, bio je protiv agrarne reforme, spreman i dalje jadovati i gladovati samo da se održi stari poredak i da "Vlasi" ostanu potčinjeni dinu. Međutim oko tog pitanja i u srpskoj stranci dođe do raslojavanja, na starije konzervativce i mlađe radikalne intelektualce.

Vlast uz to poče najprijaznije povlađivati muslimanskim prvacima, velikodušno im dajući razne koncesije i povlastice pa neki odjednom postadoše dirnuti količinom ljubavi i skoro roditeljske brige katoličkog Beča za njihov napredak. Mada je "Musavat", list Muslimanske narodne organizacije, ranije vrvio od fraza da su sa Srbima "sinovi jedne grude" i "djeca istog naroda i jezika", sada poče da mijenja ploču, pa u broju od 18. juna 1910. piše: "Hoćemo u svojoj zemlji da osiguramo svoj položaj, hoćemo kulturnog napretka i ekonomskog razvitka i ko god nam pođe u tome na ruku, mi ćemo ga sa radošću dočekati." Prevejani bečki maheri vješto su navijali vodu na crno žuti mlin, izazivajući stalne međuetničke sukobe u carevini, što je bio važan element politike Habsburškog dvora.

Tako je minirani savez počeo davati sve slabije znake života, a tom točku je inače falila jača čivija, zvana povjerenje zbog vjekovne podvojenosti i mržnje, koju je režim još od dolaska podgrijavao. Uz to mudrost i racio ne stanuju ovdje, već zaguljeni pakosni kaprici, pa je Bosna sigurno zemlja sa najviše "crknutih komšijskih krava" po glavi stanovnika.

Uslijedio je neminovan razlaz, a za ljubav režima Srbi postadoše nepoželjni partneri većini muslimanskih prvaka, koji se bez trunke srama počeše dublje no Stambolu sada ponizno klanjati Beču, gdje se nadmeno likovalo. Ljudi sa moralnim integritetom poput Derviš-bega Miralema, Murata Sarića i još četiri poslanika ostadoše dosljedni savezu sa Srbima i ne pristupiše vladinoj većini, koju 1911. zacementira hrvatsko-muslimanska koalicija u Saboru. Te godine, već pritiskan od režima, i Veljko napusti Sarajevo i pređe u Beograd.

Žali Bože onolikog napora i iskrenih nastojanja mudrih ljudi sa obje strane da se jaz između Srba i muslimana smanji i izbori autonomija zemlje. Na tom se radilo već od okupacije, posebno nakon zajedničkog ustanka 1882. godine. Da se ne lažemo, zbog spore promjene svijesti u masama i tereta prošlosti, nije to obećavalo brzu uspostavu čvrstih srpsko-muslimanskih odnosa, ali je ipak bila ozbiljna prilika. Da se krenulo u tom smjeru, moglo se izbjeći dosta zla i nesreće koju su pretrpjele obje strane do kraja dvadesetog vijeka. A danas smo dotjerali dotle da ni novi sukobi u budućnosti nisu isključeni, naravno kad to zatreba zapadnim silama.

"Veljko je pokazivao vanrednu pronicljivost u sagledavanju onih prilika, odnosa i stanja duhova u Sarajevu tih godina." (I. Kecmanović).

On dobro uočava da: "Muslimani koji su se odvojili od svog korijena vjerom i privilegijama pod turskom vlašću, ne žele toga da se liše ni pod austrijskom, naprotiv oni nastoje da ih po svaku cijenu održe". To im je Beč, kako rekosmo, poslije Aneksije uglavnom udovoljio, privlačeći ih sebi kontra Srba. Taj povlašćeni položaj oni će imati i u Kraljevini Jugoslaviji. Da se ne bi priklonili hrvatskom separatizmu, Beograd im je u svemu išao na ruku. A znali su zanovijetati preko svake mjere, o čemu govori i jedan slučaj iz 1924. godine. Naime, od strane muslimanske elite poteglo se pitanje vojnih uniformi, tražilo se da oficiri muslimani ne nose kape "„sa strehom" (šapke), već fesove, što je i reis Čaušević podržao. Na kraju se tražilo da ni željezničari muslimani ne nose kape "sa strehom" kao inovjersko obilježje, već da im se ima šiti baška uniforma.

U toku NDH bili su najdraže "hrvatsko cvijeće" i ginuli za poglavnika od Bosne do Staljingrada. Koliko su bili povlašćeni u Brozovoj državi opšte je poznato, postajući ponovo instrument antisrpske politike. Komunisti su umanjivali uticaj i značaj najbrojnijih dominantnih Srba, kreirajući čak i nove nacije. Tada su, uz novonastale Crnogorce i Makedonce, i muslimani 1971. priznati kao zasebna nacija, dobivši od Broza na peškeš veliko slovo "M".

Iz tog stalnog privilegovanog položaja kod mnogih se razvio osjećaj da su oni bogomdani gospodari Bosne, a Srbi i Hrvati su tu tek podstanari, građani drugog reda. Pri tome se ignorisala činjenica da je Bosna kroz vijekove uvijek bila većinski srpska zemlja, sve dok Jasenovac i druga stratišta u NDH nisu promijenila tu etničku sliku. Na to je uticala i velika izgibija Srba boraca u dva antifašistička pokreta, kao i masovna poslijeratna kolonizacija Vojvodine Srbima iz BiH (osma ofanziva), a sve pod uslovom da vjerujemo u validnost popisa stanovništva od 45 do danas. Treba li pominjati da su i danas muslimani - Bošnjaci povlašćeni miljenici zapadnih zemalja koje ureduju u Bosni, redovno u korist njihovih interesa. Iznošenje pomenutih činjenica je nazivanje stvari pravim imenom, mada se često napada kao širenje resentimenta prema Bošnjacima.

Odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta, pamti li Sarajevo Veljka Petrovića, svakako je negativan, no on traži i ponešto objašnjenja. Mada je neprestano iskazivao ljubav za bosanskohercegovačko tlo i ljude, pišući sa puno simpatija o Sarajevu i muslimanima, on je za njih bio i ostao suviše Srbin, jer je zastupao legitimne životne interese svoga naroda, što je prava jeres u očima muslimanske čaršije.

Tu je već dugo primjetan ignorantski odnos prema značajnim ličnostima srpskog građanstva. Sistemski je brisan doprinos Srba političkom, kulturnom, ekonomskom i svakom drugom razvoju ovih prostora kroz dugi niz godina unazad, dok se često sporednim, "svojim" ljudima sa margine važnih procesa daje prvorazredan značaj, da bi se nekako nategla teorija o muslimanima kao o superiornom narodu u BiH. Još od Brozovog vremena na djelu je stalno retuširanje prošlosti, izvrtanje istine i friziranje činjenica ili njihovo prećutkivanje, što je postala česta praksa raznih bošnjačkih autora.

Srbima nije bilo preporučljivo da pominju čak ni svoje žrtve, a kamoli da ističu svoje zaslužne pojedince, jer je to odmah etiketirano kao opasni srpski nacionalizam.

Vrijeme neumitno zameće tragove koje su u istorijskom trajanju ostavljali mnogi važni ljudi. Imperativ je našeg sadašnjeg društva otrgnuti od zaborava one značajne ličnosti i vrijednosti koje nas čine time što jesmo. U zabačenim predjelima našeg kolektivnog pamćenja već dugo caruje zaborav, koji je nakaradno oblikovao našu sadašnju svijest i razumijevanje sebe i onih oko nas pa danas naša djeca često ne razlikuju prijatelje od onih drugih.

Novinari i urednici

Srbi su u prošlosti BiH bili osnivači, pokretači i istaknuti nosioci mnogih važnih djelatnosti. Zadržimo li se samo u domenu štampe i novinarstva stvari stoje ovako: Davne 1519. Srbin Božidar Ljubavić je pri crkvi u Sopotnici kod Goražda osnovao prvu štampariju u BiH (drugu na Balkanu) i štampao prvu knjigu na ovom tlu. U Sarajevo je 1866. na poziv valije Osman-paše došao zemunski tipograf Ignjat Sopron, posrbljeni Nijemac, što tvrdi i austrijski Biographisches lexikon 1815-1950. On će u Sarajevu štampati prve novine na srpskoj ćirilici i turskom pismu, koje će kao i neke kasnije uređivati prvi bh. novinar Miloš Mandić iz Bihaća, zvani Miloš Novinar, koji je i prevodio sa francuskog, njemačkog i turskog jezika. Bošnjački autori navode kao prvu novinarku u BiH Milenu Mrazović, udatu Prajndlsberger, porijeklom iz hrvatske plemićke kuće, što je notorna neistina, jer su Mrazovići srpska plemićka i sveštenička porodica iz Sombora. Njen djed Avram bio je senator i veliko ime srpske prosvjete i kulture u Ugarskoj. A prva ovdašnja urednica novina i to ugledne "Bosanske vile" bila je Srpkinja Stoja Kašiković, koju su zbog nacionalnog rada austrijske vlasti čak na smrt osudile.

Piše: Dragan Mijović